U vrijeme predizborne kampanje za izbor hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu (a izbori će se održati u cijeloj Europskoj uniji u nedjelju 26. svibnja) kandidati sa 33 liste trebali bi u predizbornim govorima biračima u prvom redu predstaviti što Europska unija očekuje od Hrvatske, a što Hrvatska očekuje od Europske unije i kako se oni pozicioniraju prema tim ključnim pitanjima.
Budući da Hrvatska ima pravo samo na 11 (odnosno, ako se to ikada dogodi, kad Velika Britanija napusti EU – 12) predstavnika u Europskom parlamentu, očito je da je samo kandidiranih lista tri puta više od mjesta, što znači da bi, kad bi 11 lista dobilo po jednoga predstavnika, otpale dvije trećine lista.
Budući da su izborne propozicije takve da favoriziraju veće političke stranke, koje imaju više ili manje stabilan broj svojih simpatizera, tj. birača, glasovi dani onim listama koje ne će moći prijeći izborni prag ići će upravo tim favoriziranim političkim strankama te će u stvarnosti otpasti vjerojatno oko tri četvrtine kandidiranih lista. Bez obzira na to, bio bi vrijedan kulturno-politički iskorak kad bi svi kandidati čija se imena pojavljuju na te 33 liste poznavali odgovor na pitanje što Europska unija očekuje od Hrvatske, a što Hrvatska očekuje od Europske unije i imali svoje domišljeno stajalište prema tim ključnim pitanjima. Time bi biračima bilo omogućeno da nadrastu svoje simpatije prema »svojoj« političkoj stranci i racionalno podupru one kandidate koji daju najbolje odgovore na spomenuto pitanje o uzajamnom davanju EU-a i Hrvatske. Ankete, naime, često pokazuju da otprilike tri četvrtine pitanih nisu zadovoljne pravcem kojim službena politika vodi Hrvatsku, a našu zemlju vode koalicije više političkih stranaka pa su izbori za europski parlament prilika da se dade demokratska pljuska političkim strankama, pogotovo ako birači nisu zadovoljni dosadašnjim pozicioniranjem Hrvatske u EU-u. Pritom nije riječ o tome da bi Hrvatska trebala napustiti EU, nego bi hrvatsko političko vodstvo trebalo izboriti primjeren položaj i respekt Hrvatskoj u EU-u, i to tako da budu zadovoljeni legalni i legitimni interesi i Hrvatske i Europske unije.
Postoje naime vrlo ozbiljni projekti, o kojima ni vladajući ni opozicijski političari uopće javno ne govore, o kojima junački šute i svi mediji, osobito oni na liniji glavne struje javnoga mnijenja, a ti projekti upravo pružaju mogućnost da njihovim ostvarenjem dobiju i Europska unija i Hrvatska. Riječ je o projektima koje je od stručnjaka naručila Europska komisija, dakle vlada EU-a, a koje je prihvatila Ministarska konferencija o strateškom razvitku EU-a na zasjedanju održanom 28. lipnja 2010. u poljskom Szczecinu. Na takvim konferencijama, koje se održavaju svakih 10 godina, ocjenjuju se ostvarenja važeće razvojne strategije i donose se odluke o korigiranju usvojenih dugoročnih razvojnih planova EU-a. Na toj konferenciji, koju je službena hrvatska politika bojkotirala premda su bili pozvani ministri regionalnoga razvoja, pomorstva i prometa te financija, razmatran je npr. projekt IMONODE kojim je dokazana strateška opravdanost izgradnje dvokolosiječne elektrificirane željezničke pruge Rijeka – Kopar – Trst pa duž jadranske obale do grčkih luka i s odvojenim krakovima od Oštarija prema Zagrebu i Mađarskoj te od Rijeke preko Pivke prema Austriji, na maksimalnoj koti od 200 m/nv. Na toj konferenciji razmatran je i projekt NADOX kojim je projektirana prometna infrastruktura za prometno-industrijsko povezivanje Jadranskoga mora s transeuropskim koridorima X i VII, odnosno robnim tokovima na relaciji Sjeverno more – Rajna – Majna – Dunav – Crno more, što je predstavljalo tadašnju stratešku osovinu EU-a za povezivanje s Azijom. Europska je unija na toj konferenciji korigirala svoju dugoročnu razvojnu strategiju tako da je napustila osovinu Sjeverno more – Rajna – Majna – Dunav – Crno more i usvojila novu strategiju Baltik – Jadran, s Lukom Rijeka kao matičnim intermodalnim centrom kojim se želi osigurati maksimalno zadovoljavanje strateških interesa EU-a.
Hrvatska službena politika, premda je bila upoznata i s tom odlukom i s tim i drugim takvim projektima, sve je to ignorirala i tek se sada s kineskom inicijativom »Jedan pojas, jedan put« počinje intenzivnije govoriti o ravničarskoj pruzi Rijeka – Budimpešta. Je li normalno da Kina bolje prepoznaje europske i hrvatske potrebe na hrvatskom teritoriju, koje se podudaraju i s kineskima, negoli hrvatska državna politika? Zaista je logički nedokučivo zašto je službena hrvatska politika ignorirala taj europski prometni projekt koji je od iznimnoga interesa i za EU i za Hrvatsku? Umjesto da je s europskim partnerima krenula u njegovu realizaciju, hrvatska državna politika te je projekte tajila hrvatskoj javnosti te ni danas najveća većina hrvatskih građana nikada nije ni čula za te projekte. Čas je da se više nego nužno upravo u predizbornoj kampanji za Europski parlament otvori ta tema, preispita odgovornost dosadašnjih vladajućih garnitura, ali i političkih stranaka koje nisu željele služiti neupitno iznimnim interesima i Hrvatske i EU-a.
