Zvjezdana Furjan pastoralna je vijećnica u župi sv. Alojzija Gonzage u Popovači. Aktivna je u mnogim župnim programima. Po zanimanju je medicinska sestra zadužena za duhovnost u neuropsihijatrijskoj bolnici u svojem gradu. Kao ostvarena obiteljska žena svoju vjeru živi u punini iako ne potječe iz obitelji koja ju je u vjeru usmjeravala od rođenja. No s vremenom se sve promijenilo. Prema Bogu i u Zvjezdaninu korist.
Rođena je 4. veljače 1967. u obitelji Kraševac, od majke Stanke djevojački Šporer i oca Stanislava. I majka i posebno otac imali su teško odrastanje, a oboje su svoje poslanje ostvarili u medicinskom služenju ljudima. Upoznali su se u Popovači, kamo su oboje došli zbog posla, Stanka rodom iz mrkopaljskoga, a Stanislav iz našičkoga kraja. Godine 1966. sklopili su građanski brak i dobili kćeri Zvjezdanu i ubrzo Melitu. Kako im je otac bio u Partiji, nije prakticirao vjeru. Odgajao ih je po moralnim načelima i bio strog. Majka je držala do običaja koje je usvojila u svojoj obitelji. Svoje je djevojčice vodila na polnoćke, pekle su kolače, ukrašavale jelu koja je svake godine uz kobasice, »mešnjače«, dolazila iz Gorskoga kotara vlakom.
»Bila sam odlična učenica u svojoj osnovnoj školi u Popovači. Najviše su me zanimale prirodne znanosti, iako sam išla i na natjecanje iz povijesti«, pripovijeda Zvjezdana. »U školi nikada nitko nije spominjao vjeru ili Crkvu. Jednom je jedan dječak rekao da ide na vjeronauk, a svi su se ostali pitali što je to. Ljetne praznike sestra i ja provodile smo kod bake i djeda u goranskom selu Sungeru. Bili su to nezaboravni doživljaji koje prepričavamo i danas. U Popovači smo živjeli u stanu pa bismo došle u kuću u kojoj nije bilo kupaonice. Baka nam je pokazivala kako se muze krava i slično. Uređivala je seosku crkvu posvećenu sv. Fabijanu i Sebastijanu, a djed je bio zvonar. Mise nisu bile često, ali kada su bile, išle smo s bakom. Ništa nisam razumjela, ali brzo sam znala cijelu misu napamet. Baka nas je naučila i prve molitve. Svaku večer prije spavanja molile smo ‘Anđele čuvaru’. Jednom nas je baka počela ispitivati jesmo li krštene i jesmo li bile na prvoj pričesti. Mi smo je samo zbunjeno gledale ne znajući o čemu ona govori. Tada je uvjetovala mamu da ne će moći mirno umrijeti ako se ne krstimo. Majka je ispunila obećanje.«
Nakon kratke poduke kod tadašnjega svećenika u Popovači Jurja Kuhtića 1984. sestre Zvjezdana i Melita krštene su i pričešćene, a tri godine kasnije primile su i sakrament potvrde. Odmah nakon završene srednje medicinske škole u Mlinarskoj u Zagrebu naša sugovornica počela je raditi na tadašnjem internom odjelu Neuropsihijatrijske bolnice »Dr. Ivan Barbot« u Popovači. »Zahvalna sam i danas mojoj tadašnjoj glavnoj sestri Radojki, ali i kolegici Adeli koja me naučila savjesnomu radu i pomoći oboljelima. Na mise sam u to doba išla povremeno, nedjeljom«, kaže Zvjezdana.
Godine 1988. udala se za svojega sadašnjega supruga Ivana Furjana koji je rodom iz Babinca u blizini slovenske granice u Varaždinskoj županiji. »Četiri je godine stariji od mene, iz katoličke je obitelji. Njegovi su vjeru prakticirali uz odlaske u crkvu nedjeljom i blagdanima. Suprug tako čini i danas, a meni je potpora u svim mojim aktivnostima vezanim uz župnu zajednicu. U godini vjenčanja rodio nam se Matej. Bio je prvi unuk pa je većinu vremena provodio kod bake i djeda. Teta ga je obožavala. Moja je sestra završila srednju školu i za frizerku i za medicinsku sestru. A onda je 1991. otišla u samostan Klanjateljica Krvi Kristove u Zagreb. Bio je to šok za roditelje, kao i za okolinu. Samo je meni bilo normalno da čovjek slobodno odlučuje što želi biti. Bila sam joj potpora. Nakon prvih zavjeta roditelji su prihvatili njezin poziv. I oni su se s vremenom crkveno vjenčali i redovito krenuli na mise, ispovijed i pričest. Sestra je nekoliko godina bila u misiji u Australiji u Adelaideu«, pripovijeda Zvjezdana.
»Moji odlasci na misu s vremenom su se intenzivirali. U bolnici sam započela raditi na psihijatrijskom odjelu. Bilo je to tada nešto novo i nepoznato, još je i danas obilježeno stigmom. Veliku pomoć pružila mi je dr. Branka Aukst Margetić, s kojom sam mogla podijeliti sve svoje probleme s pacijentima, osobljem i nedostatkom znanja, kao i razgovarati o utjecaju vjere na poboljšanje zdravlja i oporavak u nekih bolesnika. Radimo s depresivnim, suicidalnim bolesnicima oboljelim od PTSP-a. Nakon njezina odlaska u drugu ustanovu došla je dr. Maristela Šakić, praktična vjernica koja mi je pomogla ne toliko u stručnom djelovanju, koliko u vjerničkom. Njezina teta bila je klanjateljica Krvi Kristove. Petnaest sam godina bila glavna sestra odjela. Nakon prijedloga svećenika Mate Draganovića, i uz odobrenje tadašnje ravnateljice dr. Marine Kovač, postala sam sestra za duhovnost u našoj bolnici. Radim na odjelu koji je smješten u sklopu baroknoga velikoga dvorca Erdödy. Na sjeverozapadnom je pročelju mala kapela, površine oko 18 kvadrata. U prošlosti je služila za vjerske potrebe vlasnika grada, a kasnije i za mještane Popovače. Od 1946. do travnja 2003. bila je zatvorena«, kaže Furjan.
Dušobrižništvo u bolnici, pripovijeda naša sugovornica, sastoji se od sakramentalnoga pastorala, ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja. »Drugi oblici pastorala, kao što je duhovni razgovor, bili su rjeđi. Dolasci katoličkoga i pravoslavnoga svećenika u početku su bili prigodni, za veće blagdane poput Uskrsa i Božića.
za teološku kulturu na KBF-u i tamo se obogatila u shvaćanju ljepote, dubine i složenosti
naše vjere«
U povodu Svjetskoga dana bolesnika u veljači sisački biskup Vlado Košić slavi misu s pacijentima i osobljem, a u toj se prigodi zainteresirani pacijenti mogu i ispovjediti. Početkom 2018. godine u bolnici na većini odjela, osobito na forenzičnoj psihijatriji, započinju s radom grupe koje su usmjerene prema ispunjavanju duhovnih potreba pacijenata. Prakticiramo zajedničku molitvu, razgovaramo o povijesti religija, o sličnostima i razlikama između glavnih monoteističkih religija. Pacijenti su iskazali potrebu da se osobito razgovara o smislu života u trenutcima patnje, straha i tuge, a osobito bolesti. Duhovne grupe pružaju svojevrsnu duhovnu okrjepu za pacijente. Od 2019. godine duhovni život u bolnici obogatili su dolasci trajnoga đakona Vjekoslava Uvalića koji je provodio duhovnu skrb namijenjenu veteranima Domovinskoga rata. On je razgovarao s njima pa im je, i uz zajedničku molitvu i približavanje Božje riječi, govorio o smislu žrtve koju su darovali obranom svoje zemlje u Domovinskom ratu. Susreti s katoličkim svećenikom najmanje su četiri puta godišnje, a na svakom susretu svećenik se susretne s pedesetak pacijenata, pa ih godišnje obiđe najmanje dvjestotinjak. Nakon pandemije, od 2022. godine, taj se broj povećao na više od tristo pacijenata. Zainteresirane pacijente često treba pripremiti za susret sa svećenikom jer zbog svojih stadija bolesti nekada ne mogu samostalno izraziti svoju duhovnu potrebu. To je na meni kao sestri za duhovnost.«
»Katoličke pacijente nastojim usmjeriti prema ispravnijemu razumijevanju katoličke vjere i na taj način nastojim olakšati njihovu terapiju lijekovima. Pohađala sam Institut za teološku kulturu na KBF-u i tamo se obogatila u shvaćanju ljepote, dubine i složenosti naše vjere. Ta mi je naobrazba baš pomogla u poslu sestre za duhovnost koji radim danas. Sve je veća zainteresiranost pacijenata za duhovnu skrb u bolnici i to me jako veseli.«
Osim u bolnici, pastoralna je vijećnica u župi, čitačica misnih čitanja, aktivna u župnom Caritasu, u kreativnoj radionici u kojoj, izrađujući prigodne predmete, nastoji pomoći ljudima u potrebi. »Sve me to, i na poslu i u župi, oplemenjuje i uistinu daje puninu mojemu životu«, zaključuje Zvjezdana Furjan.
