U jeku globalne pandemije koronavirusa i izvanrednih situacija u kojima se nalazimo već i više od gotovo dva mjeseca mnogi važni datumi i obljetnice prolaze »ispod radara«, kao da nikada nisu postojali u svijesti suvremenoga čovjeka. Izvjesno je da će i Svjetski dan medija, koji se od početka devedesetih slavi 3. svibnja, u hrvatskoj i inozemnoj javnosti proći uz mnogo manje pozornosti, kao da nikada nije ni bio slavljen ili će dobiti neku usputnu crticu kao sporadična zanimljivost. No pandemija koronavirusa podsjetila nas je više nego bilo koja obljetnica, proslava, izjava političara ili deklaracija međunarodnih institucija koliko su masovni mediji potrebni suvremenomu čovječanstvu. Živeći s mjerama izolacije i karantene u svojim domovima, gledajući i moleći zajedno s papom Franjom, našim biskupima i župnicima križne putove i slaveći mise uz radijske prijamnike, računalne, mobitelske ili televizijske ekrane, kao vjernici mogli smo steći dojam koliko je uloga medija nezamjenjiva, kako za »sekularnu« tako i za religijsku stvarnost suvremenoga ljudskoga društva. Iako nam se može činiti da je Crkva tek od modernoga vremena stupila na medijsku scenu, ipak treba imati na umu da se ona od pamtivijeka koristi medijima kako bi dopirala do duša ljudi. Primjerice, bogate freske, kojima se danas divimo u mnogim crkvama sagrađenima još u renesansi ili baroku, također su medij i prenose poruku. Često je Crkva širila prostore slobode govora i mišljenja u društvima u kojima su takve vrjednote degradirane, kao u komunističkim sustavima, a čini to i danas usprkos trendu »političke korektnosti«, pa možemo biti sigurni da će se za te istine zauzimati i u budućnosti. Zato smo vam kroz tekstove u ovom broju predstavili važnost slobode medija, govora, mišljenja i izražavanja koristeći se najvažnijim crkvenim dokumentima i dokumentima međunarodnih institucija. Nakon toga dotaknuli smo se povijesne i suvremene važnosti medija u širenju novih ideja i razvoju demokracije. Nismo bježali ni od prijepornih tema – pišemo i o etičkim problemima današnjih medija. Zašto je prisutan senzacionalizam, dezinformacija, propaganda, huškački govor? Predstavili smo i ulogu medija u pastoralu, dakako s posebnim osvrtom na pastoral mladih. Na tu smo temu oslonili i odgovor na pitanje koja je informativna i evangelizacijska uloga katoličkih medija. Za kraj odgovaramo i na pitanje što je uopće novinarstvo – je li ono bilo struka kroz povijest, je li tako u stvarnosti ili je to postalo mitom?
Novinarstvo, kao jedna od najpopularnijih i svakodnevno prisutnih struka zbog raširenosti masovnih medija, često je u središtu pozornosti. Neki povijesni izvori prvim novinama smatraju proglase Gaja Julija Cezara iz 60./61. godine prije Krista, a izvršitelje tih odredaba prvim novinarima. Neki pak prvim novinarom smatraju grčkoga vojnika Filipida koji je najpoznatiji po tome što je prenio vijest o pobjedi Atenjana nad perzijskom vojskom u bitki kod Maratona 490. godine prije Krista.
Dieter Paul Bamert povijest novinarstva dijeli u četiri faze: prednovinarsku (od otprilike 1500. godine), fazu korespondencijskoga novinarstva (od 16. do 18. stoljeća), fazu literarnoga novinarstva (od sredine 18. do sredine 19. stoljeća) i fazu redakcijskoga novinarstva (od sredine 19. stoljeća do danas). Putujuće pjevače koji su izvještavali o aktualnim događajima na sajmovima, proštenjima i plemićkim dvorovima smatra predcima današnjih novinara – uz njih ističe i glasnike, gradske kroničare, tiskare knjiga, putujuće trgovce, diplomate i ostale koji su putovali diljem zemlje i prenosili vijesti. Prvim novinarima pak smatra korespondente kneževa, carskih gradova, gradova republika i velikih trgovačkih udruženja tijekom 16. stoljeća, a prve profesionalno distribuirane i prikupljene vijesti kao novine smjestio je u Veneciju 16. stoljeća, gdje su »scrittori d’avvisi« (pisci obavijesti) prikupljali, ispisivali i prodavali informacije svih vrsta. Nakon tih ručno pisanih novina pojavljuju se i prve tiskane novine koje većina povijesnih izvora stavlja na početak 17. stoljeća, oko 1605. ili 1609. godine. Većina ih smatra da su prve novine bile tiskane u Njemačkoj, a ubrzo su se počele tiskati i u Nizozemskoj i Engleskoj.
Naravno, moderno novinarstvo radikalno se razlikuje od svih prijašnjih »verzija«. Iako je cenzura još prisutna u nekim državama i režimima, novinarska profesija na višestruko je višoj razini nego što je bila prije zbog ubrzane digitalizacije. Istina, svjesni smo i pojave žutoga tiska, senzacionalizma i »clickbait-novinarstva«, no i dalje postoje novinari koji zaista ustraju u održavanju svih profesionalnih standarda struke. A to mogu postići jedino uz vjerne čitatelje, neslomljivost, upornost i samopoštovanje kao zadnju crtu obrane svoje profesije i njezine vjerodostojnosti.
Od Gutenbergova izuma pokretnih slova i tiskarskoga stroja u ranom novom vijeku pa sve do suvremenih nebrojenih vrsta medija i komunikacijskih sredstava, mediji su mijenjali društva nabolje, rušili despote, diktatore i korumpirane političare, pronosili nove ideje i širili demokratizaciju društava. No u tom su razdoblju mediji također mogli igrati i negativnu ulogu – nije bila isključena mogućnost njihove podređenosti režimima, iskorištavanja u propagandne i manipulacijske svrhe. Danas mediji još ruše korumpirane političare i despote, kao što su jednako tako u raznim – pa i demokratskim – društvima još upregnuti u razne propagandističke svrhe. No u kontekstu globalne pandemije koronavirusa pred suvremenim je masovnim medijima nova vrsta izazova. S jedne strane oni trebaju dostaviti pravodobnu i pravovaljanu informaciju, koja je sada više nego ikada nasušno potrebna. U smislu širenja novih ideja važno je imati na umu da bi ono što jednoga jutra sazna epidemiolog u Rimu možda već istoga dana navečer moglo spasiti stotine života u Teheranu. Na taj način mediji također, otkrivajući sve potencijalne rizike vezane za opasni virus, demokratiziraju spoznaje o koronavirusu. Ipak, postoji i druga strana medalje. U tom procesu treba voditi računa i o socio-psihološkom aspektu. Naime, tek će se u budućim vremenima moći donijeti trezven zaključak o tome koliko su inozemni, a u skladu sa svjetskim trendovima i hrvatski mediji, pridonijeli ili oduzeli općemu dobru svojim izvještajima »iz minute u minutu« o broju »poginulih« i »ranjenih« u »ratu« s koronavirusom, generirajući tako osim biološke pandemije i psihološku pandemiju straha i panike. U konačnici, iz trenutačne je medijske paradigme još nemoguće isključiti i korisnika medijskih sadržaja kao aktera u takvu komunikacijskom procesu. Sve dok postoji čvrsta potražnja za negativnim, sivim i crnim sadržajima, ma koliko se to činilo nemoralno ili štetno za opću dobrobit društva, neki će mediji u utrci za profitom uvijek nastojati nametati takve sadržaje, iako vjerojatno tiha većina to ne želi. Stoga se i današnjim medijima treba koristiti i kako bismo ostvarivali neka od temeljnih ljudskih prava – poput slobode govora i mišljenja – i artikulirali svoja stajališta.
Tehnologija, posebice u doba pandemije koronavirusa, ima sve važniju ulogu u društvu. Stoga mediji, koji nas iz sata u sat obavještavaju o događajima u svijetu i oko nas, imaju ključnu ulogu informiranja. No za kršćane su važni katolički i ostali mediji čija je uloga, ponajviše zadnjih tjedana kada je zabranjeno okupljanje na slavlju euharistije u crkvama diljem Hrvatske, itekako važna. To je prepoznala Hrvatska biskupska konferencija već 2006. godine kada je zaključila da »Crkva treba medije i ona je svjesna da je područje njezina pastoralnoga djelovanja upravo svijet medija i današnja kultura na koju oni snažno utječu«.
Katolički mediji informiraju svoje vjernike, ali i potiču na širenje radosne vijesti. Tako vjernici mogu pratiti župne obavijesti preko interneta, zajednički moliti krunicu, na otvorenim susretima slaviti Boga, sudjelovati u prijenosu misnoga slavlja. Evangelizacijsko poslanje koje imaju katolički mediji očituje se u »privlačenju« sve većega broja vjernika da prate takvu vrstu sadržaja. Tu su različite radijske postaje (Hrvatski katolički radio, Radio Marija, Radio Mir Međugorje i drugi), tisak (kao naš Glas Koncila, Kana, župna periodika), internetski portali (Bitno.net, Laudato.hr, Dnevno.hr, Mladi.hbk.hr, Mladikatolici.net), obiteljska televizija Laudato TV, Hrvatska katolička mreža, različite platforme na YouTubeu (Nova Eva, Marijanski zavjet) kao i Facebook-stranice nad/biskupija, župa i molitvenih zajednica, premda se za društvene mreže kaže da nisu »mediji« u užem smislu te riječi. Bilo kako bilo, katolički mediji imaju svrhu približiti Božju riječ i vjerske sadržaje učiniti dostupnima svima. Uz pomoć katoličkih medija koji nam nude raznovrsne vjerske sadržaje upoznajemo Sveto pismo, Isusov život, Božju riječ, a ono što nam je najvažnije ovih dana, sudjelujemo u prijenosima euharistijskih slavlja. Preko katoličkih, ali i drugih medija hranimo dušu sadržajima koji su nam na korist i veću slavu Božju.
Mi mladi također smo pozvani biti evangelizatori u svom društvu. I možemo to biti recimo sudjelovanjem u proučavanju svetih tekstova preko katoličkih medija, slavljenjem mise, dijeljenjem vjerskih sadržaja na društvenim mrežama, slanjem poticajnih misli u naše grupe preko aplikacija. Pozvani smo svjedočiti i širiti Božju riječ baš kao što se to trude za nas činiti djelatnici katoličkih medija. Na to nas je pozvao i sv. Ivan Pavao II. koji je naglasio da se ne bojimo tehnologije koja je dar od Boga, nego da kroz tehnologiju spoznamo istinu, »istinu o našem dostojanstvu i o našoj sudbini da budemo njegova djeca, baštinici njegova vječnoga kraljevstva«.
Često smo se na satovima vjeronauka tijekom osnovne i srednje škole susretali s tvrdnjom da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, ali mu istodobno i podario slobodu kako bi sam mogao odabrati kojim će putom krenuti. Na tu nas stvarnost podsjeća i Sveto pismo ističući da smo »na slobodu pozvani« (Gal 5, 13). Sloboda, stoga, postaje neotuđiva sastavnica našega bića i jedna od najvećih ljudskih vrijednosti. Pravo na slobodno mišljenje, kretanje i izražavanje stajališta te ideja mora biti dio svakoga društvenoga aspekta, pa tako i novinarstva.
Kažu da čovjek ne cijeni ono što ima sve dok to ne izgubi. Slično je i sa slobodom. Samo sputavan čovjek, nažalost, shvaća vrijednost slobode, a povijest nas uči i podsjeća da je tijekom razvoja ljudske civilizacije bilo puno onih koji su smatrali da mogu biti gospodari tuđih života. Upravo su zbivanja tijekom prve polovice prošloga stoljeća potaknula brojne svjetske organizacije, ali i Crkvu da istakne slobodu kao jedno od najvećih ljudskih prava. Tako i Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima ističe da svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, a ono uključuje i pravo na pristup informacijama preko bilo kojega medija i bez obzira na granice. S tom tvrdnjom slaže se i Crkva koja 1971. godine u pastoralnim smjernicama »Communio et progressio« također ističe pravo na slobodu govora u medijima. »Communio et progressio« ističe da su mediji javni forum na kojem svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje. Drugačija i različita mišljenja, ističe se dalje u tom pastoralnom naputku, mogu pridonijeti razvoju dijaloga, ali i unaprjeđenju cijeloga društva.
Napad na slobodu mišljenja zapravo je napad na čovjekova Stvoritelja. Svatko od nas je stvoren kako bi svojim idejama i mišljenjima unaprijedio ovo društvo na korist nama i budućim generacijama. Zašto je sloboda u medijima onda jedna od najvažnijih? Zato što nam mediji pružaju informacije na temelju kojih stvaramo svoje mišljenje, ali i potiču na djelovanje. I zato što nas ugrožavanje slobode medija može zatvoriti u tamnicu dezinformacija i laži.
Sloboda govora jedno je od ljudskih prava koje se može iskoristiti itekako pogrješno. Primjer za to su pojedinci ili skupine kod kojih je sloboda govora prešla u govor mržnje, premda je i to vrlo širok i još nedovoljno definiran pojam. S druge strane postoje i oni kod kojih ta sloboda govora prelazi i u drugu vrstu slobode, odnosno u slobodu medija. Oni su ti koji nas izvještavaju i upućuju u događaje u svijetu, a na neki način i utječu na naše razmišljanje. Međutim, i na tom području neki tu slobodu odluče iskoristiti, možemo reći i zloupotrijebiti te prijeći u senzacionalizam, a neki put i dezinformacije i propagandu kojima »tepamo« i koje nazivamo »lažne vijesti« ili »fake news«. I to unatoč tomu što svi znamo, kako nas je naučio i Luka Brajnović, da je vijest vijest samo ako je istinita.
Ne govori se bez razloga da bi se vijest trebala provjeriti iz najmanje dvaju izvora kako u nekoliko trenutaka cijelom svijetu ne bismo prenijeli pogrješne informacije poput mnogih koje smo čitali u prošlosti, a među kojima je bila – gle čuda! – i ona da papa Franjo podupire tadašnjega predsjedničkoga kandidata, a danas predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. I to zbog toga što se netko tobože »zaigrao« na društvenim mrežama, koje ne bi trebale biti relevantan izvor informacija. Zatim nas često znaju i »udarati« naslovi s bombastičnim uvodima ili pojedinim riječima kako bi pridobili našu pozornost – zapravo »klik«, a vijest sama po sebi nema previše značenja. To su oni, sada već svima poznati naslovi »mamilice« ili »clickbait«. »Ne ćete vjerovati što se dogodilo« samo je jedna od »navlakuša« senzacionalizma, a osim toga zna se i dogoditi da pojedini mediji radi vlastitih ili tuđih interesa iznose »prilagođene« informacije – dakle dezinformacije – pa se zapravo služe manipulacijama koje prenose propagandu.
Sve to ponekad je dovodilo i dovodi i do međusobnih prepucavanja zbog različitih stajališta ili mišljenja različitih medija, no na kraju svega samo se zajedničkim razmišljanjem može doći do valjanoga zaključka. Ipak valja dodati i to da ne moramo očekivati potpuno slaganje o svemu, jer kakav bi svijet bio da nismo različiti i da se u mnogočemu ne slažemo? Pa svatko ima pravo zastupati – u slobodi govora i mišljenja – i svoja stajališta. No upravo zato treba uzeti u obzir i mišljenja drugih, pripaziti na to što čitamo i na koji se način informiramo te svojim primjerom pokazati kako se koristiti danim nam slobodama.
Budući da suvremeni svijet sa sobom uz brojne mogućnosti donosi i nove izazove, i mediji se u pastoralu, posebice pastoralu mladih, koriste digitalnim platformama i društvenim mrežama kako bi se što više približili nama mladima. Jer, prema riječima Raúla Berzosa, upravo su mladi »poticaj i izazov, a ujedno najdragocjenija sadašnjost i budućnost za društvo i za Crkvu«. Stoga se od medija očekuje da svojim djelovanjem daju doprinos mladima, njihovu »zajedništvu i napretku, ali i da djeluju u korist ljudskoga dostojanstva i razvoja cijeloga društva«.
S obzirom na to da je jedna od temeljnih zadaća Crkve pastoralom uvesti mlade u susret i dijalog s Bogom, kako bi božanska dijaloška dinamika između božanske objave i suvremenoga čovjeka mogla biti ostvarena, potrebno je ostvariti dvije temeljne »zadaće« u koje ubrajamo: vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Osnivanjem Ureda za mlade pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, povjerenstava ili ureda za pastoral mladih u nad/biskupijama diljem Hrvatske nastoji se doprijeti do mladih kako bi se mogla ispuniti temeljna zadaća Crkve. Tako svaka nad/biskupija ima svoj ured ili povjerenstvo za mlade koje u sklopu svoga pastoralnoga djelovanja, osim što osmišljava rad s mladima u nad/biskupiji, nastoji motivirati mlade i u svojim objavama na društvenim mrežama na Facebooku ili Instagramu baš kao što je (radi usporedbe) sveti papa Ivan Pavao II., poznatiji kao »papa mladih«, u brojnim pismima, porukama, nagovorima i propovijedima neumorno upozoravao na opasnosti u suvremenom društvu čije su žrtve bili najčešće mladi, a da pri tome nikada nije kritizirao mlade. Samim time, kako bi objave na digitalnim platformama i društvenim mrežama bile kvalitetne i poučne za mlade, potrebno je biti upoznat s onim što oblikuje današnji svijet kako bi se moglo poznavati i mlade.
Ili, kako piše Valentina Mandarić, »mladi žele Crkvu koja jasno govori i vjerodostojno živi«, a »temeljna je zadaća pastorala mladih navještaj i aktualizacija Kristova otajstva u svijetu mladih, otajstva koje daruje puninu života, koje daruje nadu i smisao«. Ipak je najvažnije da mladi moraju otkriti temeljno značenje vjere, ali i prepoznati poruku koju Crkva želi prenijeti. Također, pozvani su na promišljanje i djelovanje u duhu kršćanskih vrjednota, pri čemu pastoral medijima itekako može pomoći.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
