Iz kojega god se pravca dolazi u Macinec, na prijelazu iz nizine u brjegovit međimurski kraj, nemoguće je ne uočiti monumentalnu neogotičku crkvenu građevinu s visokim zvonikom. Ta župna crkva – koja bi se zbog svoje veličine mogla nazvati i katedralom – nikako ne pristaje tako malomu mjestu jer kad je izgrađena prije gotovo 140 godina, selo Macinec imalo je tek 260 stanovnika, a ni danas ju nije jednostavno ispuniti vjernicima… Zašto je onda građena tako velika crkva? Neki će reći da je to s razlogom, drugi da je riječ o slučajnosti. U mjestu se može čuti da su zabunom zamijenjeni nacrti za dvije župne crkve, pa je tako 20 kilometara udaljeno mjesto Vratišinec dobilo crkvu sličnu onoj u Macincu posvećenu Uzvišenju sv. Križa, ali u manjoj dimenziji iako ima veći broj stanovnika. Drugi pak ističu blizinu Donje Štajerske i Slovenije koja je u vjerskoj pripadnosti bliža protestantizmu, pa je u vrijeme osnivanja župe i gradnje crkve krajem 19. stoljeća tadašnja Sombateljska biskupija odlučila na tom mjestu braniti katoličku vjeru – izgradnjom goleme crkve koju je posvetila Pohodu Blažene Djevice Marije.
Ne samo zbog te velebne crkve koju povjesničari umjetnosti predstavljaju kao »reprezentativan i važan primjer arhitekture i crkvenoga interijera nastaloga gotovo u jednom dahu«, nego i zbog važnoga željezničkoga središta, kao posljednja stanica prema zapadu na prvoj izgrađenoj pruzi u Hrvatskoj, iako ih nema puno, Macinčari se mogu mnogim pohvaliti. Sada su tri živuća svećenika iz župe: Mladen Cikač ovoga je ljeta imao mladu misu, Zdravko Novak župnik je u Sisku, a Ivan Mikulan u Dekanovcu.
Danas župi Pohoda Blažene Djevice Marije uz Macinec pripadaju još tri sela: sjeveroistočno Črečan, istočno Gornji Hrašćan i zapadno Trnovec. Župa ima oko 1800 župljana, a na njezinu je području urbanizirano najveće romsko naselje u Hrvatskoj Parag s oko 2000 stanovnika. Već dva desetljeća župnik u Macincu je Stjepan Markušić, 67-godišnji svećenik rodom iz Goričana koji je nakon mlade mise 1976. godine bio na službama u Kutini, a potom sedam godina (1980. – 1987.) župnik u Gaju i upravitelj župe Antunovac u zapadnoj Slavoniji. Nakon toga bio je župnik Sv. Jurja u Trnju, a 1999. godine povjerena mu je župnička služba u Macincu. »Župa je tradicionalna, ljudi su vjernički nastrojeni, dolaze u crkvu, pomažu, imaju osjećaj obveze. Vjernici drže do katoličke vjere, ali kao i svagdje ima i onih kojima je vjera tek folklor. Može se reći da je to župa po mjeri čovjeka – brojčano, ali i po obvezama budući da uz svoju bolest, dijabetes, mogu uskladiti pastoralno djelovanje, katehezu, kao i dušobrižništvo u čakovečkoj bolnici koje sam preuzeo prije tri godine.«
U župi je njegovim dolaskom i u suradnji sa župnim vijećnicima obnovljena ne samo župna crkva, nego i župna kuća i vjeronaučne prostorije. Upravo se u njima svakoga tjedna tijekom pastoralne godine održavaju kateheze za osnovnoškolsku djecu koju drži župnik Markušić. »Imamo župnu katehezu od prvoga do osmoga razreda, no budući da je malo djece, organizirani smo u dvije skupine kao priprema za prvu pričest i krizmu«, govori župnik i pokazuje brojke upisane u župnu maticu.
U osam mjeseci ove godine u župi Pohoda Blažene Djevice Marije bilo je 17 sprovoda, a 35 krštenja. Ove je godine bilo devet prvopričesnika i 14 krizmanika te do sada dva vjenčanja. Većina rođenih i krštenih, oko tri četvrtine djece, romske je populacije, a njihova dominacija može se vidjeti i u broju učenika u mjesnoj školi, gdje je čak sa 86 posto zastupljena romska manjima, a većinski je narod u manjini. »Romi su u župi 98 posto katolici i traže krštenje. Iako imaju svoju kulturu i način razmišljanja, krste se, a ja im kao vjerovjesnik propovijedam ono što Crkva naučava. Činim to u pripremi za krštenje. Tada je prilika da ih se pouči o krsnom savezu, ali i drugim temeljima vjere«, govori župnik Markušić o specifičnosti svoje župe.
U Macincu je posebno svečano u ljetnim mjesecima kad je niz župnih proštenja – sve počne u svibnju s proštenjem u Črečanu, gdje se slavi Našašće sv. Križa, a onda je kulminacija vjerskih, ujedno društvenih događanja, u srpnju i kolovozu. Župni blagdan slavi se po starom kalendaru 2. srpnja, potom u nedjelju nakon Gospe Snježne slavi se u Trnovcu, a u Gornjem Hrašćanu proštenje je uz blagdan sv. Roka. U svim tim mjestima postoje kapelice, a i dan općine Macinec posljednjih je dvadesetak godina vezan uz svetkovinu Velike Gospe.
Župa Macinec administrativno pripada Štrigovskomu dekanatu Varaždinske biskupije, a susjedne župe su Nedelišće i Gornji Mihaljevec, sa zapadne je strane slovenska granica, a s juga Drava. O suradnji među župama iskusni pastoralni djelatnik Markušić kaže: »Dekanat fantastično funkcionira, svi dolazimo svima na susjedstva i glavno proštenje, pomažemo za uskrsne i božićne ispovijedi, imendane – tako da zajednički bude 70-ak susreta svećenika.« Župnik je u dekanatu bilježnik, a dva dana u tjednu odlazi i u čakovečku županijsku bolnicu, gdje slavi misu te obilazi bolesnike na odjelima.
Nedjeljom se misa u Macincu slavi u 9 sati, a ljepoti misnoga slavlja pridonosi i skladna ministrantska zajednica, koja je dobro pripremljena. Svatko od ministranata i ministrantica zna svoju ulogu i zadaću – sve pod vodstvom župnika koji ih zna nagraditi izletom i sladoledom. Mnogo je energije župnik Markušić posvećivao i materijalnoj obnovi, a posljednje su u crkvi uređivali oslik na koru i stropu svetišta, nakon što je na tom dijelu sanirano krovište. Svjestan da je tek jedan u nizu župnika, Markušić je ipak ostavio veliki trag u župi, ali dobro poznaje povijest mjesta i smatra važnim istaknuti neke ključne podatke.
Macinec potječe iz vremena prije 11. stoljeća jer se 1100. spominjala tvrđava Max, gdje su živjeli grofovi, a na mjestu današnje crkve bio je templarski konvikt s gotičkom kapelom, gdje su uz templare živjeli obični ljudi koji su radili na grofovskim imanjima. No kada je car Franjo Josip dokinuo sve crkvene redove, templari su se povukli i kapela se s vremenom urušila, a tek nova mala kapelica napravljena je na cesti. Župnik Markušić napominje: »Župa je službeno osnovana prije nego što je izgrađena crkva – prvi put 1810. godine župnikom je imenovan kapelan iz Nedelišća, a drugi put 1835./1836. imenovan je rezidencijalni župnik. Tada su djelovale i bratovštine, posebno ona Srca Isusova. Kada smo uređivali oltar u crkvi, našli smo popis svih obitelji koje su bile članice te bratovštine. Mi smo tu bratovštinu u misijama obnovili, ali na drukčiji način – svaki prvi petak u mjesecu je ispovijed i pobožnost Srcu Isusovu. Posebno starijima to je draga i nezaobilazna točka u župnom i vjerničkom životu.«
U povijesti mjesta i župe upisane su i redovnice koje su u Macinec stigle da bi okupljale djevojke, učile ih čitati, pisati i šivati, ali i pomagati u pastoralu župe. No ubrzo njihov je samostan počeo davati poduke i dječacima te je pretvoren u školu te za početak školstva u Macincu treba zahvaliti Katoličkoj Crkvi. »Macinec je počeo napredovati upravo zahvaljujući školovanju časnih sestara, kao i izgradnji postaje u sklopu pruge koja je povezivala Veliku Kanižu u Mađarskoj s Pragerskim u Sloveniji. Macinec je bilo dobro razvijeno mjesto«, kaže župnik Markušić.
I danas Međimurje u hrvatskim okvirima slovi za perspektivan kraj, no tamošnji mještani reći će da bi mogli imati više plaće, a u župi Macinec nema klasičnoga siromaštva, stariji se snalaze s poljoprivrednim mirovinama, no ipak za blagdane se u župi organiziraju posjeti starijima i nemoćnima i podjela paketa. Župljanin Dragutin Krznar, inače zaposlen u Šenkovcu, u župi je zadužen za obrađivanje vinograda i proizvodnju misnoga vina te je – zajedno s cijelom obitelji – na usluzi župniku. Supruga Irena je sakristanka i domaćica, a kći Ivana voditeljica župnoga zbora. »Međimurje svi hvale kao razvijenu županiju, ali taj je prosperitet rezultat toga što naši ljudi vole raditi te su se kroz generacije zapošljavali u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji i tim novcem podizali gospodarstva, gradili kuće, školovali djecu. Danas ima malih i srednjih tvrtki, okrenuli smo se sebi. U Macinec se rijetko tko vraća, sve je više starih kuća koje su prazne«, kaže Krznar rodom iz Macinca, čija je baka iz Črečana.
Mnogo stanovnika Macinca zaposleno je u tvrtki »Centrometal«, čiji je vlasnik Davor Zidarić (53) te značajan donator za obnovu i održavanje župne crkve u kojoj vidi veliku umjetničku i kulturnu važnost. Govori da je bitno da se o njihovom selu i vrijednostima koje se tamo žive snažnije govori i čuje. »Pomažemo kulturni spomenik nulte kategorije, naš je župnik vrijedan i trudi se. A brat i ja – koji smo naslijedili od otca obrt – danas zapošljavamo 240 radnika, većinom s područja župe. Proizvodimo kotlove za centralno grijanje, solarne sustave, opredijelili smo se za biomasu i proizvode vezane uz zaštitu okoliša. Narudžbe dolaze iz cijele Europe, ali radimo i za Afriku i Južnu Ameriku. Nije nam problem naći radnike, vezani smo na srednju školu u Čakovcu, uvijek imamo praktikante koji onda ostanu«, kaže Zidarić i ističe da je metalska branša jaka u Međimurju.
U pastoralnim događanjima u župi – organiziranju svibanjskih pobožnosti, križnoga puta, misa zornica nedjeljom u došašću, procesija – uvijek sudjeluje i župni zbor čiji je član Ivan Marciuš (51) koji ima vlastiti OPG. On se zboru pridružio prije 12 godina, a kaže da se odmalena bavio glazbom. »Pojavila se potreba za pjevačima pa sam se odlučio pridružiti. Probe imamo jednom tjedno, a kada su proštenja, i intenzivnije«, govori župljanin nastanjen u Črečanu te napominje da je to rodno mjesto dvojice njihovih poznatih sumještanina: skladatelja Josipa Vrhovskoga i svećenika Jakova Ladića koji je ubijen nakon Drugoga svjetskoga rata.
Župni mješoviti zbor pokretač je mnogih župnih aktivnosti. Voditeljica zbora Ivana Krznar (34) već 19 godina svira, a zbor je počela voditi pet godina kasnije. Sada je zaposlena u glazbenoj školi u Varaždinu, a o 14 pjevača – trojici muškaraca i 11 žena – kaže: »Ranije je bilo više starijih pjevača, a došli su sada pjevači srednjih godina. Dobro nam je krenulo, nitko nije imao velikih očekivanja, to su pjevači koji žele raditi, imamo raznolik repertoar – od gregorijanskih korala i klasičnih skladba do modernih i duhovnih šansona, a pjevači imaju i svoje ‘hitove’. Nedostaju nam orgulje koje su sada na restauriranju, pa se sada poslužimo elektroničkima. Uz pjesmu, pjevači se vole i družiti – a posljednjih nekoliko godina ustalilo se da muški dio zbora nakon godišnjega koncerta uoči proslave župnoga blagdana priprema roštilj.« Macinečki župni pjevači sudjeluju i na susretu zborova na razini dekanata i biskupije, a u svojoj župi organiziraju i božićni koncert. Bilo je i pokušaja da pokrenu dječji zbor i zbor mladih, ali nije uspjelo.
O povijesti i sadašnjosti župe mnogo zna i Dragan Štefulj (52), pastoralni vijećnik zaposlen u »Centrometalu«, čiji je pokojni otac također bio na toj službi. Govori o brojnim proštenjima koja se slave u Macincu, a sjeća se i mlade mise Zdravka Novaka 1986. godine. Njegova je uloga skupljanje milostinje svake nedjelje, a u tom poslu izmjenjuje se s Ivanom Štamparom (70). On je u mirovini, a tijekom radnoga vijeka bio je u Iraku i Sloveniji, radio na željeznici. »Dolazim redovito na misu, mogu posvjedočiti da sam se zahvaljujući molitvi izvukao iz bolesti. Ljudi su ovdje povezani s Crkvom, prije ih je dolazilo i više, no stariji su umrli, a mlade je teško privući«, govori župni vijećnik Štampar.
Predstavnik starije generacije župljana i mjesta Gornji Hrašćan je 80-godišnji Franjo Hrešč, koji također kaže da je tijekom komunizma bila veća gužva u crkvi nego sada. On je bio zaposlen kao željezničar u Mađarskoj i Hrvatskoj te kaže da je nekada pruga koja je prolazila kroz Macinec bila jako važna, a danas prođe tek pokoji vlak. »Kod uređenja crkve na 23 prozora napravio sam okvire, pet godina sam ih radio. Svaki okvir ima 20 vijaka, svaki se segment vitraja može zasebno izvaditi«, kaže Hrešč i spominje da su župni objekti bili zapušteni do dolaska župnika Markušića. Tada se dogodio procvat: uređen je i plato ispred crkve i crkva zahvaljujući mnogobrojnim donatorima.
Vjeroučiteljica u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka u Macincu Klaudija Lovrenčić (46) doselila se iz susjednoga mjesta Nedelišća budući da je kupila kuću. Ispočetka je odlazila na misu u Nedelišće, no ipak s obitelji brzo se naviknula te su djecu krstili i na sve druge sakramente slali u Macinec. Škola u kojoj je zaposlena ima 430 učenika i stalno otvaraju nove razrede budući da je mnogo djece Roma. »Gotovo svi Romi idu na školski vjeronauk, ali ne i na župnu katehezu. Većina ih je krštena, no na prvu pričest i krizmu ne idu. Oni nemaju vjersku podlogu ni predznanje, kao ni iskustvo vjerničkoga života, a blagdane slave na svoj način«, napominje vjeroučiteljica Lovrenčić. Kaže da u prva četiri razreda ima tek nekoliko Hrvata, a ostalo su Romi. Stoga je i program usmjeren na njih, organizirana je predškola, a uprava škole trudi se osigurati besplatnu užinu… Događa se, svjedoče mještani, da su pripadnici većinskoga naroda počeli djecu voziti u susjedna mjesta i škole.
Jedan od romskih čelnika u Macincu, predsjednik vijeća romske nacionalne manjine Međimurske županije Matijaš Oršoš ne negira izazove suživota s većinskim narodom. Ipak tvrdi: »Suživot Roma i većinskoga naroda u našoj je župi dobar, nekih problema ima, ali ih zajednički rješavamo. Dobra je suradnja i uvijek smo spremni pomoći, a posebice zimi kada zapadne snijeg naša ekipa rado priskoči i pomognemo župniku. Želja nam je da u našem naselju Parag, koje je najveće romsko naselje u Hrvatskoj, imamo kapelicu ili raspelo, gdje bismo se mogli okupiti na molitvu. Vjerujem da ćemo to i ostvariti«, govori otac šestero djece Oršoš, a njegova kći Martina studira sestrinstvo na Veleučilištu u Zagrebu te živi u studentskom domu. Jedna je od rijetkih Roma koji su primili sakramente prve pričesti i krizme, a odgovara da je sama odabrala taj put. »Živimo tu s većinskim stanovništvom, lijepo je imati osjećaj pripadnosti zajednici«, svjedoči Martina Oršoš.
