Dominik Padarić aktivni je župljanin najsjevernije hrvatske župe Sveti Martin na Muri. Student je opernoga pjevanja u Engleskoj i voditelj zbora »Sveti Martin«. Potječe iz velike obitelji. Zasad je neoženjen, ali spreman za izazov osnivanja obitelji.
Rođen je 16. lipnja 1996. u Čakovcu kao drugo dijete u obitelji s osmero djece te ima četiri sestre (Moniku, Izabelu, Saru i Lanu) i tri brata (Dominika, Kristijana i Filipa). Roditelji su im Zdenka, djevojački Hren, i Darko Padarić. Zdenka je rodom iz Hlapičine, mjesta koje pripada župi Sveti Martin, ali je pripojeno gradu Murskomu Središću, a Darko je rodom iz Žabnika. Majka obitelji tekstilne je struke po zanimanju, zaposlena je u građevinskom poduzeću na području općine, a otac je u mirovini, inače hrvatski branitelj i, ističu, vrsni kuhar.
»Iz predivnoga smo zelenoga Međimurja, iz mjesta smještena na hrvatsko-slovenskoj granici, a naš je Žabnik najsjevernije hrvatsko selo. Po završetku osnovnoškolskoga obrazovanja u OŠ Sveti Martin nisam znao što želim raditi u životu«, pripovijeda Dominik. »Odrastao sam na selu, okružen životinjama, i iz stalnih doticaja sa živinom poželio sam da budem veterinar.
Jednom prilikom susjeda Vera bila je u svojem vrtu, a ja sam pilićima čistio kavez i pjevao im, na što je ona komentirala: ‘Kak ne bi rasli dok im tak lepo popevleš!’ Zapravo sam uvijek bio s glazbom i glazba sa mnom pa je nekako počelo biti jasnije da bih možda mogao biti nekakav glazbenik. Sve čime sam se mislio baviti bio je kontrast onomu što sam htio biti kad sam bio klinac. Zato nije išlo lako. Nakon osnovne najprije sam upisao tehničku školu u Čakovcu, pa sam se ispisao. Zatim sam upisao gospodarsku školu, pa sam se opet ispisao i naposljetku sam odlučio baviti se glazbom. Upisao sam operno pjevanje u klasi prof. Blanke Tkalčić u Glazbenoj školi u Varaždinu. Moji doma baš i nisu isprva bili oduševljeni. U dogovoru s profesoricom koja me poticala da ne pustim to samo tako, nego da probam i vidim, reda radi otišao sam na prijamni ispit za Kraljevnu glazbenu akademiju u Ujedinjenom Kraljevstvu, ne očekujući da ću biti primljen. Sada ondje studiram operno pjevanje. Završio sam tri godine, ostala mi je još jedna, četvrta. Trenutačno pauziram.«
»Engleska me fascinirala, što divnim pašnjacima i zelenilom, bregima i dolima, što me baš podsjećalo na moje predivno Međimurje, a s druge strane bogatom poviješću, ali i predivnom arhitekturom. Sama višekulturnost me očarala, otvorila vidike. Susreo sam se i s različitim ljudima, apsolutno druge kulture, vjere i načina života. Promijenilo me to nabolje, jer upravo taj doticaj i suživot obogatili su me i otvorili mi oči da postanem svjesniji prvo sebe, drugih ljudi – prijatelja s faksa oko mene, drugih vjera i načina na koji to sve u tako velikom gradu Manchesteru funkcionira. U tom sam okruženju realnije počeo živjeti svoju vjeru, graditi i istraživati svoj osobni odnos s Bogom. Odjednom sam otišao na drugi kraj svijeta i osjećao se sam. Nikoga nisam poznavao da mi bude potpora, pogotovo ako nešto krene u lošem smjeru. Upravo me to najviše navelo da započnem produbljivati svoj odnos s Isusom, ono ‘Prijatelja vjernog znaš li, kom ćeš svoje tuge reć…’ I ta me samoća tamo počela sve više poticati na promišljanje kad bi mi bilo teško, pa i lako. Ne volim moliti litanije da to traje i recitirati molitve koje uopće ne doživljavam, nego mi je draže onako kad nešto istinski iz srca izmolim, zahvalim, zatražim, nema veze je li bila minuta ili pak duže – važno da je iskreno. Inače sam od najmlađih dana bio u zboru mladih naše župe, po potrebi i drugdje, i u starijem župnom zboru, sudjelovao sam aktivno neko vrijeme i u Kursilju i zavolio rad u župnoj zajednici. S tadašnjim župnikom Ivanom Hercegom kao mladi smo u župi imali pregršt aktivnosti, držao sam se pjevanja i ministriranja. Imali smo i župnu nogometnu ekipu, česta su bila druženja mladih, igre, izleti, šetnje i sl.«
»Po povratku iz Engleske zbog situacije s pandemijom promijenile su se i neke stvari u struci. Prije dvije godine prihvatio sam poziv Hrvatske kulturno-umjetničke udruge ‘Sveti Martin’ da se osnuje zbor ‘Sveti Martin’ pa sam postao njihovim stručnim voditeljem. Sa svojim sam divnim zborašima uspio učiniti zaista kvalitetne stvari, što u tradicionalnom, što u sakralnom pjevanju. Vuče to korijene iz tradicije i spoj je bez kojega sakralna glazba ne bi bila jedinstvena.
Nakon dva mjeseca kao voditelj zbora osmislio sam naš korizmeni koncert, po uzoru na naš jedinstveni ansambl ‘Lado’, što je, nakon što smo ga izveli, postao naš, usudim se reći, ponos i pečat.«
»Za vrijeme vlč. Hercega HKUU ‘Sveti Martin’ i župa vrlo su dobro surađivali. Jednom godišnje bio je organiziran križni put po čitavoj župi, koji je okupljao stotine ljudi, starih i mladih, s kostimiranim glumcima, Isusom, nazaretskim ženama, vojnicima, Pilatom, no to je nakon punih dvadeset godina prekinuto. Sada smo u našem KUD-u pokrenuli niz sličnih događaja. Novina je naš ‘Pastirski pohod’ koji držimo na Sveta Tri kralja, pa prikaz živih jaslica, a u suradnji s OŠ Sveti Martin, učiteljicama njemačkoga jezika Valentinom Bogdan i Monikom Turk koje su pokrenule i osmislile svetomartinsku procesiju s lampionima i svetim Martinom na konju i Rimljanima. Nakon procesije ispred crkve glumački se prikazuje kako je sveti Martin odrezao svoj plašt i dao ga siromahu. U tome sudjeluju sva školska djeca i cijela općina. Održava se to uoči Martinja jer nam je to ujedno Dan općine Sveti Martin na Muri. Prošle sam godine postao i predsjednik udruge i drago mi je da u tom krugu malih a velikih ljudi djelujemo u duhu tradicije koju čuvamo i u duhu naše katoličke vjere. Isto tako mi je drago što sve češće surađujemo i s drugim župama i župnicima, kao i s našom župom sv. Martina koju sada vodi župnik Mladen Gorupić. Nadam se da ćemo još čvršće, u prijateljstvu i nadasve s vjerom, početi mijenjati ovaj turbulentan svijet oko nas. Vjera mi je veliki oslonac. Za sve kaj sam radio najprije sam se pomolio, dao Bogu u ruke. Uvijek je završilo bolje nego kaj sam planirao.«
