Blagdani oživljuju događaje; Božić Isusovo rođenje, iduća nedjelja život Isusa, Marije i Josipa, Bogojavljenje poklonstvo trojice mudraca s Istoka. Iščekujući blagdan, čovjek iščekuje da se nešto dogodi. Da i njegovu svakidašnjicu pogodi nekakva zvijezda i nagovijesti promjenu. Pritom se čovjek nada ushićenju i novosti. Ponekad čovjek čeka da se dogodi bilo što. Umjesto toga iduće jutro sve je isto kao prije. Prazne boce po stanu i ostatci pirotehnike po cesti samo naglašavaju da slavlje nije ništa trajno promijenilo.
Svakidašnjica može biti svojevrstan zatvor. Je li i u zatvoru moguće susresti Smisao? Marica Stanković napisala je, prisjećajući se večeri 1948.: »Ljetno nebo bilo je posuto rijetkim zvijezdama, a plavi obrisi Papuka gubili su se u daljini. Ah, te plave daljine! Kako su divne i privlačive, ali i nedostižne, kad se gledaju iza rešetaka jedne male sobice u drugom katu Kazneno-popravnog doma u Slavonskoj Požegi.«
Osuđena je na pet godina zatvora uz prisilan rad. Zatvor je bio sličan logoru. Njezin inače poletan duh upao je u poznatu logorašku apatiju. »Sve mi je izgledalo bez smisla. I naš rad, zbog kojega smo bili suđeni, i naše suđenje, i dolazak u Požegu i novi križni put u Požegi, pet godina neizvjesnog života iza žice, sve me je to pritiskalo kao mora.« Međutim, Maričin dnevnik otkriva da i u teškoj svakidašnjici mnoge žene nisu odustajale od međusobnoga pomaganja, molitve, nade. Neke bi dragovoljno ostajale u kaznenoj izolaciji kako svoje suputnice ne bi ostavile same. Godine 1949. na Božić neke su čak imale jaslice načinjene od kartona.
Povjesničari su primijetili nešto neobično: što je više vremena prošlo, to je isprva nesiguran i grbav rukopis Marice Stanković postajao sve pravilnijim, slova sve uspravnijima. Dobila je snage za duhovni smisao.
Svakidašnjica često nalikuje na čekanje uzvišenoga, lijepoga, radosnoga za koje se ne zna kada će se pojaviti. Kada se vjeruje i kada se ljubi Boga i čovjeka, duh u čovjeku ojača i dobrota zabljesne.
