Kada se od Pule uputi južnije prema rtu Istarskoga poluotoka, brojne trgovinske centre i trgovačku zonu zamijene bale sijena, a cesta gubi brzi prometni trak, kao da poziva na usporavanje ne samo vožnje, nego i doživljaja svega što čeka u Medulinu. Znajući da je medulinska općina po prihodima najbogatija u Hrvatskoj jer je njezin ukupan prihod jednak zbroju prihoda 31 najsiromašnije općine, pitanje od čega tamošnje stanovništvo prosperira brzo dobiva odgovor ulaskom u taj predivan miran zaljev. Jasno je da su Medulinci u potpunosti okrenuti turizmu, nekadašnje staro mjesto ribara i težaka prepoznato je kao odredište za obiteljski odmor, a privatni smještaj, hoteli i kampovi nude velik broj smještajnih kapaciteta. Danas čist zrak nezagađen industrijom, a oduvijek blaga klima, sunce i more, privlačili su i stare Rimljane, patricije, koji su u Medulinu gradili svoje ladanjske kuće, dolazili proizvoditi maslinovo ulje, ribariti, odmarati se… Slično je i danas, tri ljetna mjeseca Medulin postaje meka za turiste.
I u vjerskom životu Medulin nosi titulu – ne baš slavnu, jer prema posljednjem popisu stanovništva medulinska općina ima najveći udio areligioznih u Hrvatskoj – njih gotovo četvrtina izjašnjava se ateistima ili agnosticima. Te brojke dobro su poznate i župniku Anti Močibobu koji je u Medulinu na službi već 47 godina, a kojega ni godine života – ušao je u 82. godinu – ne priječe da se u svojem poslanju služi modernim tehničkih pomagalima. Dočekao nas je u župnoj crkvi sv. Agneze sat vremena prije početka mise postavljajući projektor i platno za projekciju tekstova pjesama koje je ranije ispisao, a kada je na svojem satu primijetio da se približava misa, hitro je krenuo prema jednomu od dvaju zvonika te užetom pokrenuo zvonjavu zvona kako bi mještane i njihove goste »pozvao« na misu u medulinsku »katedralu«.
»Kad me netko pita kako je ovdje, odgovaram: ‘Lijep kraj, ugodna klima, a drugo ne pitaj.’ Radi se s onima koji dolaze u crkvu. Nikoga se ne može prisiliti, bolje je malo i popustiti nego nekoga odbiti. U proteklih pet desetljeća upoznao sam sve Medulince, mnogi od njih često mi kažu da ne dolaze u crkvu, ali se svake večeri mole. Kada mi je 1971. godine povjerena župa sv. Agneze, u Medulinu je živjelo 800-900 ljudi, a sada je prema zadnjem biračkom popisu oko 3000 stanovnika. Cijela općina – Medulin, Premantura, Banjole, Pomer, Vinkuran, Vintijan, Valbonaša i Pješčana uvala – okuplja oko 6000 stanovnika. Sve je tada bilo drukčije – sjećam se da je nekada Medulin bio poljoprivredni kraj, više nego ribarski, jer je tu dobra zemlja. Na mjestu sadašnjih hotela u ližnjanskom kraju oralo se sve do mora, najviše se uzgajao kukuruz, a bilo je i krava. Promijenilo se vrijeme, promijenili su se i ljudi«, govori predstavljajući župu Močibob, rodom iz Karojbe kod Motovuna, zaređen za svećenika u Rimu 1965. godine, gdje je pohađao studij te je nakon povratka u Hrvatsku bio župni vikar u Poreču i Puli te potom stigao u Medulin.
Župnik Močibob nedavno je dobio i priznanje općinskih vlasti te mu je dodijeljena povelja počasnoga građanina, a poznato je da je više godina bio urednik vjerskoga informativnoga lista »Ladonja« te kalendara »Istarska Danica«, a bio je i u uredništvu časopisa »Služba riječi«. I danas je aktivan te prati crkvenu i društvenu stvarnost, što je posebno vidljivo na internetskoj stranici medulinske župe koju revno uređuje već 11 godina – ne samo da donosi sadržaj, nego je naučio i administrirati stranicu pa osobno objavljuje tekstove duhovnih razmatranja, prijevode poticajnih tekstova s njemačkoga, francuskoga i talijanskoga, župne obavijesti i aktualne komentare.
U Medulinu je, kaže, ove godine bilo 16 prvopričesnika i deset krizmanika. Prosječno godišnje bude desetak krštenja te isto toliko sprovoda, a vjenča se 5-6 parova. Župa sv. Agneze obuhvaća Medulin i štanciju Ševe. Naselje Medulin nema ulice u klasičnom smislu, nego je, objašnjava župnik, podijeljen na rajone kojima su dani nazivi prema starim toponimima. Tako se župna kuća nalazi u središtu mjesta – na Placi s adresom Centar 222.
»U 47 godina Medulin se stubokom promijenio: ne samo izvana, nego i stanovništvo. Sada ovdje većinom žive doseljenici koji su došli poslije Domovinskoga rata, kao i oni koji su radili u inozemstvu iz svih hrvatskih krajeva: od Slavonije pa do Bosne i Hercegovine. Za vrijeme ljeta uvijek je mnogo turista. Prijašnjih godina bilo je mnogo više Nijemaca pa sam služio misu i na njemačkom jeziku, a sada među turistima prevladavaju Poljaci, Slovaci te Česi i Mađari koji manje prakticiraju vjeru«, govori župnik Močibob. Prisjeća se kako su ljudima u razdoblju komunizma utjerali strah u kosti pa se mještani nisu usudili ići preko glavne Place do župne kuće da ih netko ne bi vidio, a djeci bi u školi kidali lančiće na kojima je bio križ.
Župna crkva sv. Angeze jedina je u Porečkoj i Pulskoj biskupiji posvećena toj djevici i mučenici iz 3. stoljeća, a u Medulinu je prema talijanskom izgovoru zovu sveta Nježa, iako to područje Istre nikada nije bilo talijanski orijentirano. Uz središnje slavlje u župi se slavi i ljetna »ferija« sv. Jakova krajem srpnja kao zahvala za žetvenu sezonu. Mise se slave svake nedjelje u 10 sati u župnoj crkvi, a kroz tjedan slave se u najstarijoj građevini u Medulinu – crkvi Majke Božje od Zdravlja na Placi.
»Uz dva patrona još je puno crkvica, a pet ih je u župi koje su obnovljene. Nikada u župi nije bilo kapelana ni đakona, nije trebala pomoć. Bile su tu redovnice milosrdnice riječke provincije, ali nema ih već gotovo dvadeset godina. One su vodile brigu o crkvi, sakristiji i katehezi, živjele su u župnoj kući. Sada se snalazim s laicima koji su aktivni i blizu Crkvi, imamo ekipu za čišćenje, a i za druge prigodne akcije okupe se vjernici koji su suživljeni sa župom«, govori župnik koji dobro poznaje mentalitet svojih vjernika, ali i turista koji navraćaju u Medulin, pa svoje vrijeme posveti i osmišljavanju sadržaja za oglasnu ploču na koju stavlja tekstove na stranim jezicima.
Desna ruka župniku Močibobu u mnogim aktivnostima i pastoralnim inicijativama rođeni je Medulinac Simeone Ukotić (47), kojega mještani zovu Šime. I kućni majstor, i kapelan, i sakristan – sve te službe spremno obavlja otac dviju kćeri koji je zajedno s bratom naslijedio vođenje restorana u kampu. »Moja je nona živjela u župnom stanu, a i moja je obitelj jedno vrijeme živjela tamo. Čak se moj brat tamo rodio, pa smo zato i ostali povezani i prijatelji sa župom. Iako Medulin nije na glasu po vjerskom životu, klupe u crkvi na misi obično budu popunjene Hrvatima iz Bosne. Oni su popunili praznine. Medulinaca je sve manje, ono malo njih koji su dolazili već je umrlo, dogodila se asimilacija. No ipak postoji osjećaj za Crkvu. Čak i oni koji ne dolaze u crkvu govore: ‘naš gospodin’, ‘naša crikva’, raspituju se o crkvenim građevinama. Također brojna je posjećenost velike ‘ferije’ u siječnju, iako danas u mjestu imamo tek jednu Nježu«, govori Ukotić, jedan od rijetkih stanovnika Medulina kod kojega se može čuti izvorna istarska čakavština.
On pripovijeda i kako je Medulin poznat po kvalitetnim koncertima klasične glazbe koji se održavaju u ljetnim mjesecima upravo u župnoj crkvi sv. Agneze, a riječ je o dugogodišnjoj dobroj suradnji turističke zajednice i župe. »Medulinsko koncertno ljeto održava se već više od dvadeset godina, a svih tih godina kroz crkvu sv. Agneze prošla su eminentna imena hrvatske i inozemne glazbene scene«, govori Ukotić o sadržajima u župnoj crkvi koja je izgrađena krajem 19. stoljeća na mjestu starije grobljanske crkve. Interijerom crkve dominira oltarni mozaik Josipa Botterija Dinija na devedeset kvadrata koji prikazuje scene povijesti spasenja.
Uz župnu crkvu u Medulinu još je pet crkava: Majke Božje od Zdravlja na Placi, sv. Križa na groblju, sv. Antuna Padovanskoga u staroj jezgri, sv. Foške i sv. Petra na Barbolanu, a spominju se i drugi lokaliteti gdje su postojale crkve. U tim se crkvama mise služe jednom godišnje, a o njima se brine uigrani tim koji osim misnih slavlja priprema sve i za okrjepu za tijelo.
Dio tima je i Slavko Puškadija (62), medulinski Štef, rodom iz Novoga Marofa, koji u Istri živi već pet desetljeća. Upravo je njegovom inicijativom izgrađen križ krajputaš u čast sv. Antuna Padovanskoga na Centineri 2005. godine. »Tamo je nekada bila crkva sv. Antuna (Antona) pustinjaka i pavlinski samostan. Kada je Srećko Cukon tu zemlju prodao nama Zagorcima, mi smo ju rasparcelirali i napravili vikendice, a tada mi je rekao da se cijelo to područje zvalo vala sv. Antona. To me zainteresiralo, pa mi je on pokazao ruševine te stare crkve za koju je znalo malo ljudi. Nedugo potom odlučili smo napraviti spomen, križ krajputerac. Sve je bilo zarašćeno, puno smeća, no uz pomoć arhitekta Milana Vojnića i odličnu suradnju svih vikendaša – bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost – uspjeli smo izgraditi još jednu crkvu. Otada se svake godine okupimo, većinom vikendaši, jer sv. Antuna mnogi časte, a onda se tamo nakon mise i počastimo odojkom, pićem i kolačima«, govori Puškadija.
Da je Medulin bio složan i u radovima i u slavlju pokazuje i primjer obnove crkve sv. Petra na Barbolanu, za čiju je obnovu također zaslužan medulinski Štef. Sa suzama u očima prepričava kako su spasili staru devastiranu crkvu, a sada je taj dio dobio i električnu energiju. »Od zapuštene crkve napravili smo jako lijepu crkvicu. Zahvaljujući prijateljima i donatorima, uspjeli smo ju obnoviti, a u odboru za obnovu crkve bili su i Mirna Klarić te Branko Markulinčić. O svim radovima i detaljima vodio sam dnevnik, koji se sada čuva kod župnika«, govori Puškadija, čije riječi potvrđuje i Frano Sesar, još jedan župnikov suradnik, uvijek spreman pomoći, a i ove je godine za blagdan sv. Petra i Pavla posebno bio aktivan za organiziranje druženja nakon mise – kada se već uobičajeno poslužuje istarska maneštra, a župljanke ispeku kolače.
Frano Sesar (62) rodom je iz Hercegovine, a potraga za mirnijom okolinom dovela ga je iz Pule u Medulin, gdje je kao voditelj izgradnje mobilne mreže za Istru zaradio mirovinu. »Nas je bilo osmero djece, otac je prošao križni put, nije baš bilo jednostavno egzistirati u Jugoslaviji, brat je bio u sjemeništu, a ja u vojnoj školi. Oženio sam se 1978. g., a prije osam godina izgradili smo kuću u Medulinu. Imamo apartman za iznajmljivanje, popunjenost je dobra, većinom dolaze stranci, tek tu i tamo koji Hrvat. Ove je godine sezona počela dobro, gotovo mjesec dana ranije nego inače – pa će sigurno Medulin i dalje ostati među pet općina s najvećim brojem noćenja u Hrvatskoj«, govori Sesar, čovjek širokoga znanja u raznim područjima poput gradnje, tehnike i struje, koji svoje talente daruje župi.
Još jedna doseljenica u Medulin je Zagrepčanka Marija Grakalić (33), koju je ljubav dovela u Istru prije sedam godina. No Medulin joj je bio poznat jer su joj tijekom djetinjstva i odrastanja ljeta u Medulinu bila svakodnevica budući da su njezini roditelji ondje imali vikendicu. Ona vodi župnu katehezu za prvopričesnike, a i profesionalno je zaposlena kao vjeroučiteljica – od veljače ove godine predavala je u Svetom Petru u Šumi na pola radnoga vremena kao zamjena.
»Budući da smo tu ljetovali, župnik Močibob poznaje me odmalena preko mojih roditelja, pa kada sam se doselila, pitao me bih li mu bila voljna pomoći oko vjeronauka za prvopričesnike. S djecom je super raditi, župnik ima praksu da sat traje samo 30 minuta – iako smo i roditelji i ja htjeli to produžiti, ali on smatra da je to predugo za djecu. Djeci to vrijeme proleti brzo, jer ovdje imamo opušteniji pristup nego u školi, a osjeća se da imaju pozitivan odnos prema Crkvi i župi. Župa živi, okupljaju se stariji vjernici koji aktivno sudjeluju u životu župe kroz župna slavlja, hodočašća, a taj tradicionalni način teško privlači mlađe generacije«, govori majka dvoje djece, katehistica Grakalić, koja napominje da je djecu teško dodatno uključiti u župu jer su opterećena brojnim športskim i drugim aktivnostima. Sanja otvoriti čitaonicu i igraonicu jer u Medulinu ima mnogo djece – dječji je vrtić pun, raste broj školaraca, pa bi se i školska zgrada trebala proširivati, a kaže kako u mjestu ima perspektive, financijski se može opstati te nema siromaštva.
Medulinsko prezime Grakalić nosi i voditeljica župnoga zbora Mirjana, zaposlena na Muzičkoj akademiji u Puli. Orguljašica je i voditeljica zbora već 23 godine, a svjedoči kako posljednjih godina raste interes za glazbu. »Sada nas je u župnom zboru oko 25, a među pjevačima imamo i jednu srednjoškolku. Idemo na manifestacije, gostujemo po drugim župama gdje nas pozovu, nedavno smo pjevali u Dajli za blagdan sv. Ivana Krstitelja. Šansone su danas preplavile pjevanje u crkvi, a ima mnogo starih crkvenih napjeva iz starih pjesmarica, s lijepim tekstovima i melodijama. Šteta da to ode u zaborav, jer sve primamo izvana, a ne njegujemo našu tradiciju. A što se tiče Medulinaca i glazbe – u nekoliko je navrata bio organiziran ovdje glazbeni tečaj. Sjećam se dok sam bila mlada da sam i sama u to bila uključena, no nije se uspjelo zadržati. Svi gravitiramo Puli, misli se da je tamo bolje, a možda taj psihološki efekt utječe na to da mnoge inicijative koje se pokrenu u Medulinu ne uspiju zaživjeti«, kaže Mirjana Grakalić.
