Michelle Moran, bivša predsjednica Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove u Vatikanu (International Catholic Charismatic Renewal Services), gostovala je u Hrvatskoj na seminaru »Vatra?« koji već nekoliko godina organizira »Dom molitve«, a na povratku iz Slavonskoga Broda svratila je i u zagrebački Botinec, gdje je sudjelovala na susretu molitvene zajednice »Nanovo rođeni« te je održala predavanje o tome gdje je milost katoličke karizmatske obnove najjača, obrazloživši je kroz tri ključna elementa – brojčani rast, zrelost i poslanje.
Predstavljajući se, Michelle Moran je rekla: »Nisam odrasla u katoličkoj ni kršćanskoj obitelji. Početak moga obraćenja bio je susret na ulici s religijskom sektom Hare Krišna i od tada se u meni postavilo pitanje o Bogu. Toga ljeta 1976. godine bila sam u kršćanskom kampu, susrela sam se s mladim karizmaticima. Predala sam svoj život Isusu i doživjela sam krštenje u Duhu Svetom. Imala sam 16 godina i zapravo nisam ništa znala, ali to je bio početak moga putovanja vjere i obraćenja. Uvijek kažem da je moje obraćenje bilo obraćenje Isusu, ali u sklopu ranih dana karizmatske obnove. Tako da sam cijeli život živjela u tom kontekstu: obraćena Isusu, u Katoličkoj Crkvi i u milosti karizmatske obnove.«
Na upit zašto misli da je karizmatski pokret, kao najveći pokret u Katoličkoj Crkvi s više od 120 milijuna članova, toliko uspješan, odgovorila je: »Postoji 120 milijuna ljudi u svijetu koji tvrde da su imali iskustvo sile Duha Svetoga u doticaju s karizmatskom obnovom. No karizmatska obnova nije pokret poput ostalih pokreta, nemamo zemaljskoga osnivača, nemamo članstva. Bolji opis je ‘struja milosti’, kako Papa opisuje, jer nismo zatvoreni pokret i plodovi karizmatske obnove trebali bi biti plodovi za cijelu Crkvu. Ne pokušavamo toliko izgraditi naš pokret, nego je to djelo Duha koji donosi obnovu u cijelu Crkvu.
Mi smo ‘rođeni’ tek 1967. godine. Treba neko vrijeme da nešto bude razvijeno, treba neko vrijeme kako bismo nešto uopće i razumjeli. Sretni smo da su ti prvi ‘pioniri’ karizmatske obnove još uvijek živi, oni nam mogu reći da u tim prvim godinama oni nisu razumjeli ništa. Kad Bog čini nešto novo, treba vremena da to razumijemo. Onda treba početi raditi s novom stvari, što zahtijeva vremena. Drugim riječima, tek smo na početku onoga što Gospodin traži od nas da činimo. Teologija o tome razvija se u zadnjih 50 godina, a Crkva potvrđuje sve fenomene koji se pojavljuju: molitvu u jezicima, ozdravljenja, čudesa. To za Crkvu zapravo nije ništa novo.«
Dosad je surađivala s trojicom Petrovih nasljednika, a na pitanje kako oni gledaju na karizmatski pokret odvratila je: »Katolička karizmatska obnova ima ured u Vatikanu koji smo preuzeli na poziv sv. Ivana Pavla II. – mislim da to već nešto govori. Jedna od stvari koju je on rekao za obnovu jest: ‘Dijelite duhovnost Pedesetnice’, i izdvojio je četiri stvari: molitva, svetost, zajedništvo i poslanje. Zatim, papa Benedikt XVI. snažno je govorio o važnosti koju obnova donosi u Crkvu u podsjećanju na darove Duha Svetoga. Poruka pape Benedikta: ‘Širite kulturu Pedesetnice’ osobito se uklapa u njegov pogled na Crkvu, osobito s njegovom namjerom za Europu. On je poticao obnovu na promjenu društva u kojem živimo. Vidio je plodnost nečega u obnovi što bi moglo pomoći Europi koja gubi svoje kršćansko naslijeđe. Također, imala sam povlasticu susresti se s papom Franjom više puta. Mislim da je razlika u tome što je on imao iskustvo iz prve ruke u Buenos Airesu. Tako da on poznaje obnovu iznutra. Kad se zna nešto iznutra, pristupa se tomu na malo drugačiji način. Poznaje nas, razumije nas i možda nas na taj način može izazvati na malo više.«
Govoreći o proslavi 50. obljetnice djelovanja katoličke karizmatske obnove, rekla je: »Jubilej je zapravo bio iznenađenje jer Papa je preuzeo inicijativu kad nas je pozvao u Rim. Nismo to pripremali, sve nas je iznenadio. On sam je definirao mjesto. Bilo bi normalno da je bdjenje bilo na trgu sv. Petra kao i inače, ali papa Franjo nastupio je proročki pozvavši vjernike izvan Vatikana, u srce Rima. Slavili smo rođendan cijele Crkve, te je inicijativa takvoga poziva povijesna. Ekumenska dimenzija karizmatskoga pokreta jako je bitna jer ponekad ljudi imaju dojam da je katolička karizmatska obnova proizišla iz protestantizma, ali nije, to je struja milosti za cijelo Tijelo Kristovo koje nadilazi naše zamisli i kalupe.«
Govoreći pak o karizmatskim zajednicama u Hrvatskoj, istaknula je: »Nisam toliko upućena u cijelu situaciju karizmatske obnove u Hrvatskoj, ali je lijepo vidjeti mlade ljude koji se obraćaju i koji su sposobni rasti u zrelosti. Često vidimo kratkotrajna obraćenja jer ljudi ne puste korijene i nemaju zdrave temelje. Jako je važno imati dobro vodstvo, dobre svećenike koji će usmjeriti i ohrabriti ljude. Svaka zajednica koja pomaže Crkvi da raste i bude jača jest prekrasan blagoslov i pokazatelj zrelosti, stoga mi je ohrabrenje vidjeti takvo što u Botincu. Karizmatski pokret ne nastoji pribaviti ljude za sebe, nego za Crkvu. Nije cilj brojčano proširiti karizmatsku obnovu, nego Crkvu, a u vas i zajednica i župa rastu. Poručila bih upravo ono što papa Franjo poručuje. Karizmatska obnova u Hrvatskoj treba ozbiljno shvatiti svoj poziv, služiti Crkvi, zauzeti svoje mjesto i ispuniti misiju – obnoviti Crkvu u Hrvatskoj, a samim tim i u svijetu.«
Na upit kako se može znati dosiže li se zrelost odgovorila je: »Rekla bih da je ključan onaj trenutak kada prestanemo biti sljedbenici i izvršitelji te postanemo učenici. Poziv učenika jest druge učiniti učenicima. Plod obraćenja jest dopiranje do drugih ljudi, ne samo brojčani rast, nego i formiranje osoba i širenje struje milosti. Opasnost je biti zatvorena grupa, zrelost je otići dublje i privesti ljude Bogu. Jako je važno da učenik postane takav vođa, svi smo na to pozvani.«
