Prelazak iz mjeseca listopada u studeni bilo je razdoblje tijekom kojega su – što bi za budućnost moglo biti vrlo poučno – do izražaja došla dva smjera kojim su najodgovorniji za države i društva krenuli prema izlasku iz sadašnjih ugroza koje pogađaju Hrvatsku, europski kontinent i svijet uopće, a oba su smjera na neki način u vezi s odnosom mjerodavnih prema onima koji su prešli granicu smrti, to jest s onima koji su zadobili svetački sjaj.
Najmanje pozornosti zaslužuje smjer koji je pokazao da ne vodi nikamo, a tim putom čini se da su krenuli predstavnici sadašnjega hrvatskoga državnoga vrha. To što je uoči svetkovine Svih svetih na zagrebačkom Mirogoju izostala gesta zajedničkoga polaganja vijenaca i paljenje svijeća predsjednika Republike Hrvatske, Vlade i Sabora, praćeno napornim raspravama koje su tomu prethodile, podsjećalo je više na prepucavanja posvađanih članova rodbine koja se po susjedstvu raspituje kada tko s »druge strane« planira ići na grobove svojih predaka s ciljem da se zavađena svojta ondje slučajno ne susretne nego na istinsko poštovanje prema golemoj žrtvi pokojnika. Šteta, jer svaki susret na grobovima predaka za koje se vjeruje da su dospjeli u nebesko zajedništvo najčešće je prigoda da poraste zajedništvo među ljudima. A što su službe odgovornije, to blagotvornije djeluje na čitavu društvenu zajednicu. Iako su one bile upućene ondje okupljenim vjernicima, ne gube na univerzalnosti riječi kardinala Josipa Bozanića koje je na Mirogoju u homiliji izgovorio na ovogodišnje Sve svete, svetkovinu »zajedništva, blizine, približavanja ljudi međusobno«: »Naša je snaga u zajedništvu s onima koji su jači i bolji od nas, u zajedništvu s onima čija su usmjerenja i pogled, kao u Blažene Djevice Marije, bili puno čišći od naših.«
Da se istinska snaga nalazi u zajedništvu »s onima koji su jači i bolji od nas« – što je drugi, i nesumnjivo pravi smjer – posebno se očitovalo u četvrtak 22. listopada na spomendan sv. pape Ivana Pavla II. Snažna je simbolika događaja u svjetskom crkvenom, političkom i društvenom životu povezanih s tim »svetcem naših dana«, gorljivim zagovornikom zaštite života od začeća do naravne smrti i promicateljem europskoga zajedništva, a to da su se događaji zbili upravo na taj dan teško je proglasiti pukom slučajnošću. Naime, upravo je na spomendan svojega prethodnika papa Franjo napisao pismo Europi u kojem odzvanjaju riječi: »Bez ideala nalazimo se slabima i podijeljenima, sklonijima žaliti se i pogodnima da nas privuku oni koji se žale i prave podjele kao način osobnoga, društvenoga i političkoga života.« Poručio je i da »jedinstvenost Europe počiva prije svega na njezinu poimanju ljudskoga bića i stvarnosti«. »To je zemlja koja poštuje svačije dostojanstvo i ne gleda osobu isključivo s ekonomskoga stajališta, zemlja koja štiti život u svakoj fazi – od trenutka kada se nevidljivo pojavljuje u maternici pa sve do njegova prirodnoga kraja jer ni jedno ljudsko biće nije gospodar života.« Nadalje, istoga je dana Poljska, najponosnija na velikoga papu iz svojega naroda, napravila epohalni procjep u europskom zakonodavstvu. Naime, poljski je Ustavni sud toga dana neustavnom proglasio zakonsku odredbu prema kojoj je pobačaj dopušten ako se prenatalnom dijagnostikom, primjerice, procijeni da dijete koje majka nosi ima Downov sindrom. Već sada se u ozbiljnom krugovima govori o tome da je s tom ustavnom odlukom započeo svojevrstan kulturni rat za budućnost vrijednosnih temelja Europe. Niz se »podudarnosti« nastavlja jer baš istoga su dana na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država 33 zemlje svijeta potpisale Ženevsku deklaraciju o promicanju zdravlja žena i jačanju obitelji (Hrvatska, barem zasad, nije potpisnica te deklaracije) koja, obrazloženo je, »štiti zdravlje žena, brani nerođene i ponavlja vitalnu važnost obitelji kao temelja društva«. Vjernički gledano, i Papino pismo, i deklaracija i odluka poljskoga suda donesene na spomendan sv. Ivana Pavla II. opravdavaju promišljanje da sve što se tiče ljudskoga života i vrijednosti na temelju kojega se on gradi i živi, nije moguće zaštititi a da se ne pouzdaje u zajedništvo s onima koji su ovim svijetom prošli prije nas i koji se sada s druge obale života brinu za budućnost svijeta.
Primjer buđenja zajedništva u suočavanju sa smrću dogodio se i nakon terorističkoga napada koji je završio ubojstvima nedužnih građana u Beču u ponedjeljak 2. studenoga. Već sutradan, osim što su vijence na bečkoj ulici u spomen na ubijene zajedno položili i austrijski kancelar i predsjednik države i predsjednik parlamenta, oni su opet zajedno sudjelovali na molitvi u bečkoj prvostolnici. Pripadnici austrijskoga državnoga vrha poručili su da žrtve terorističkoga čina Austrija nikada ne će zaboraviti, a obećanje da će Austrija štititi svoje temeljne vrijednosti prisnažile su i predsjednikove riječi: »Ne ćemo dopustiti da nas mržnja zarazi, nego ćemo štititi naše vrijednosti i demokraciju. Naša je poruka da mržnja nikada ne može biti jača od našega zajedništva u slobodi, demokraciji i ljubavi. Živjela sloboda, naša Republika, naša zajednička miroljubiva Europa.«
Očito je da svaki govor o zaštiti vrijednosti i svaki poziv na zajedništvo postaje vjerodostojan kad se izriče u odnosu na zajedništvo s onima koji su umrli, stradali ili su ubijeni, a pogotovo u zajedništvu s onima koji su zadobili lovorike svetosti. Pokazalo se da hod koji bi išao isključivo s pouzdanjem u ovozemaljske političke i društvene snage, što se posebno očituje mučnim izazovima današnjega svijeta, dovodi do zida.
