»Druže Kapetane, kako to da na ovom komadu zemlje, za razliku od okoliša, nema ni trave ni raslinja?« »Pa, druže brigadiru, zar ne vidiš da je to velika grobnica?« – uslijedio je odgovor Oznina kapetana Slavka (ili Stanka) Saše 15-godišnjemu »brigadiru« 2. brigade Okružne mašinsko-traktorske stanice Banja Luka Mili Križanoviću 5. svibnja 1947. na predjelu Donje Gradine nasuprot jasenovačkoga logora, o svježe iskopanoj ili preoranoj zemlji duljine 10-12, a širine oko 3 metra.
Njihova daljnjega razgovora prisjeća se danas 86-godišnji prognanik iz Banje Luke, koji je s obitelji morao napustiti novostvorenu Republiku Srpsku i u egzodusu nesrpskoga stanovništva prije više od dvadeset godina potražiti spas u Hrvatskoj. U novom domu u Petrinji, još uvijek dobroga fizičkoga i mentalnoga zdravlja, govori smireno iznoseći mnoštvo zanimljivih i nepoznatih detalja o poslijeratnom boravku na desnoj obali Save u Bosni i Hercegovini, sjećajući se i Kapetanovih objašnjenja.
»Morate priznati, druže Kapetane, da je teško zaključiti kako je riječ o grobnici jer ne samo da nema bilo kakve oznake, nego uopće nema grobnoga humka.«
»Pazi Milane, ti si naš, pa ću ti povjeriti ovu tajnu, ali ona neka ostane među nama. Iskopana zemlja odvezena je na neko drugo mjesto da od nje bude koristi, a nismo ni htjeli da netko nasluti kako su tu pokopani ljudi.«
»Da, u mojoj svjedodžbi o završenom tečaju za traktorista napisali su mi Milan«, nastavlja svoju životnu priču starina Križanović, »što je u mojem kraju bilo srpsko ime za razliku od hrvatskoga Mile, koje je zapravo bilo moje kršteno. Eto, stjecajem te okolnosti i slučajnosti doznao sam i sljedeće podatke o misterioznoj grobnici.
– Smije li se znati tko je tu zakopan? – nastavljam znatiželjno zapitkivati Oznina nadglednika radova oranja njiva oko Draksenića, Dubice, Gornjega i Donjega Demirovca, Gornje i Donje Gradine, Međuvođe sve do Orahove.
– Ponavljam, jezik za zubima jer su to logoraši koji raščišćuju jasenovački logor. Stigla je nova skupina pa smo se ovih morali riješiti. Osim njih, dovezena je i manja skupina s Viktorovca iz Siska, koju smo također ovdje likvidirali – odrješito mi je objašnjavao Kapetan.
Vjerujte mi, pojma nisam imao o Viktorovcu u Sisku niti sam ikada čuo za njega, jedino sam znao da je kod moje strine u Šimićima, mjestu 30-ak kilometara sjeverno od Banje Luke, planinska voda bila nazvana tim imenom. No naslutio sam da bi to mogao biti nekakav sisački logor ili sabiralište za ratne zarobljenike.«
»Ohrabren, ponovno sam ga upitao ne razmišljajući o delikatnosti pitanja:
– Tko uopće uspijeva sve to, tako velik posao s toliko puno ljudi, organizirati?
Odgovorio mi je kratko, a ja nisam tada ništa razumio:
– Vonta!
Nisam uopće znao je li to organizacija, osoba ili netko ili nešto treće. Puno godina kasnije shvatio sam da je spomenuo glasovitoga Oznina majora Zvonka Ivankovića Vontu, za kojega, jasno, ne mogu reći da je zapovijedao cijelim poslijeratnim logorom u Jasenovcu ili samo dovoženjem zarobljenika iz Siska, je li bio tamo ili zapovijedao s nekoga drugoga mjesta, ili što drugo, ali čvrsto svjedočim da je njegov nadimak tada bio spomenut!
– Nego, kada si već toliko znatiželjan, hoćeš li da ih odemo pogledati? – priupita me Kapetan.
Moram priznati da me je jako vukla znatiželja jer sam točno vidio kako mnoštvo ljudi u rukama, na leđima i u tačkama nose raznovrsni materijal i tovare preko improvizirane skele oveću teglenicu usidrenu uz samu obalu, no, iskreno, bio me strah.
– Ne bih, druže Kapetane, jer ne znam plivati.
– Ma, kada sam ja tu, nemaš se čega bojati, odgovorio mi je hoteći, očito, ostaviti dojam moći i sile.
Tako smo se mi zaputili čamcem prema jasenovačkomu logoru, gdje je na stražarev povik samo kratko glasno izgovorio – Kapetan! Kad smo se iskrcali, izbliza sam ugledao zatočenike, koji su doista jadno izgledali, poderani, uprljani i prašnjavi, u većini u vojničkim odorama, ali bilo je i seljaka, u koloni noseći cigle, zemlju, ostatke kakvoga željeza i sl. Vladala je prilično sablasna tišina, tek su poneki partizanski stražari u parovima međusobno razgovarali, ali također tiho. Sve me je to prilično potreslo i ubrzo sam poželio što prije otići s toga mjesta te sam otišao Kapetanu, koji je malo podalje opušteno razgovarao, očito, s nekim od oficira. Začudo, on je odmah pristao i mi smo ubrzo bili u čamcu za povratak, a ja sam pokušavao pred njim prikriti uzrujanost i nelagodu zbog prizora u logoru. Kada smo se vratili, te noći nisam nikako mogao zaspati, a sutra u rano jutro čekalo me raspoređivanje deset traktorista, koje sam prema točno popisanom rasporedu trebao poslati na nove neorane njive.«
Mile Križanović rođen je 17. studenoga 1931. u Ivanjskoj kod Banje Luke od otca Ive i majke Ruže u obitelji četvero djece, s bratom i dvije sestre. U tamošnjoj župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju vode otci bosanski franjevci, kršten je i krizman. U rodnom mjestu započeo je pučku školu, a nastavio je u Banjoj Luci kod časnih sestara Predragocjene Krvi Kristove, kamo se obitelj preselila g. 1941. Završio je četiri razreda i još uvijek se nakon tolikih godina rado sjeća učiteljice s. Zvonimire (Miroslave) Domitrović koja je umrla u 94. godini u Bosanskom Aleksandrovcu. Kada je počeo rat, otac je otišao u žandare u Banju Luku, ali ubrzo je prebačen u Piskavicu prema Prijedoru te je napustio žandare i otišao u rezervni sastav policije. Nakon tromjesečnoga tečaja u prometnoj školi u Zagrebu, vrativši se u Banju Luku, bio je prometni policajac na »Kastelovu ćošku«, kod današnjega nebodera »Triglav«.
Ubrzo slijede tragični i dramatični događaji za obitelj. Uoči Nove godine 1944. partizani su drugi put napali Banju Luku, a otac, unatoč upozorenjima Mare Jurgić i njezina muža Boška, pravoslavnih Srba koje je cijelo vrijeme NDH-a čuvao i pazio da im se ništa ne dogodi, da su partizani tek 50-ak metara u glavnoj ulici, istrčao je na ulicu. Bio je teško pogođen u leđa i premda su ga uspjeli odvući u Poljoprivrednu školu, preminuo je sutradan ujutro u 4.30 sati. Tako je majka ostala udovica s četvero djece, a najstariji brat nakon otčeva sprovoda sa 16 godina odlazi u hrvatsku vojsku, tj. ustaše. Zarobljen je negdje kod Dravograda 1945., prošao je križni put sve do Apatina u Bačkoj, gdje je, prema kasnijim spoznajama, kupio mrtve i bacao ih u Dunav, i vratio se iz logora krajem 1945. sa 47 kilograma.
U Banjoj Luci majka se s djecom morala često seliti iz jednoga u drugi stan, najčešće bez poda, namještaja i stakla na prozorima. Bili su doslovce bosi i gladni. Vidjevši njihovu bijedu, majstor Slavko Segešić, koji je radio u tamošnjoj mehaničkoj radionici Austrijanca Slavka Hellera, pozvao je Milu za šegrta.
»Bio sam presretan jer sam bio željan posla i znanja kako bih pomogao svojima«, govori o tim danima Križanović. »Kako se to u narodu kaže, radio sam dan i noć, želeći se dokazati i sebi i drugima. Nekako tih se dana osnovala Okružna mašinsko-traktorska stanica Banja Luka, kojoj je za upravnika došao Mladen Janjetović, čiju je ženu Maru i njezinu obitelj moj otac također kao Srbe imao tijekom rata pod okriljem. Eto kako se dobro dobrim vraća jer me pozvao da nastavim raditi kod njega. Počeo sam učiti za traktorista na engleskom ‘Fergusonu’, i to u hlačama koje mi je majka sašila od stare vojničke deke. ‘Diplomirao’ sam nakon jednomjesečnoga tečaja u Novoj Topoli g. 1946. i, hvala Bogu, počeo dobivati plaću kao 15-godišnjak! ‘Vatreno krštenje’ imao sam kao član druge brigade, koja je imala pet ili šest traktora, orući područje lijevo od rijeke Vrbasa do Laktaša. Ponovno sam početkom siječnja 1947. otišao u Novu Topolu i nakon toga sam dobio i službeno rješenje o zvanju brigadira. Tako sam odmah početkom svibnja 1947. s odabranom ekipom traktorista, mehaničara i mjerača stigao u kraj spomenut na početku razgovora.«
Križanović se vraća ponovno u dane nakon 5. svibnja i posjeta jasenovačkomu logoru:
»Žestoko smo radili na njivama po cijele dane sve do kasno u noć te smo bili pri kraju posla. Kako me je cijelo vrijeme mučila velika grobnica, za koju nikada nisam uspio utvrditi koliko je bila duboka, 10. ili 11. svibnja 1947. odlučim još jednom otići na njezino mjesto i pomoliti se za ubijene. Bio sam oprezan da me netko ne bi vidio, a kada sam prišao bliže, orijentir mi je bio veliko drvo topole, šokirao sam se ugledavši tri grobnice iste veličine. Dakle, za samo pet dana nakon prvoga dolaska još je mnoštvo jasenovačkih logoraša, ne mogu ni približno reći o kojem je broju riječ, bilo pobijeno i bačeno u dvije nove grobnice udaljene dva, tri metra jedna od druge, rađene na potpuno jednak način kao i prva – bez humka! Ipak sam bio premlad i gotovo mi je bilo zlo kada sam ugledao obližnju hrpu odjeće, moram istaknuti bez cipela, i sličicu nekoga mladoga vojnika još dječačkoga lica. Kako ne bih zaboravio što i gdje sam vidio, olovkom sam na komadiću papira nacrtao tlocrt grobnica, topole i dijela jasenovačkoga logora koji sam posjetio, s datumom kada se sve to zbilo. Godinama sam bio u strahu da će netko, možda, pronaći taj papirić, ali, hvala Bogu, uspio sam ga očuvati i nedavno predati istraživaču Romanu Leljaku, za njegov dokumentarni film o poslijeratnom Jasenovcu. Drago mi je da sam ovo mogao nekomu posvjedočiti i sada mogu mirno otići s ovoga svijeta jer istina, kakva god ona bila, zaslužuje da se ne zaboravi.«
