»Sveučilišnom profesoru, utjecajnom sudioniku hrvatskog katoličko-nacionalnog pokreta i prvaku ‘Hrvatskog orla’ djelujućem u Domovini do svršetka II. svjetskog rata, a potom u izbjeglištvu do 80-tih godina XX. stoljeća.« Tako stoji na spomenploči podignutoj godine 2016. u općini Sveti Petar Orehovec u čast uglednomu mještaninu Milivoju Mostovcu.
Rođen je 21. kolovoza 1907. u Svetom Petru Orehovcu, gdje je završio pučku školu. Gimnazijsko školovanje započeo je u Bjelovaru, a završio na Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Pravni fakultet završio je u Zagrebu, zatim je radio u Caritasu u Beogradu, kao pripravnik u Kučevu u Srbiji, 1936. prešao je u Sisak, a zatim je bio sudac u Petrinji. Za vrijeme Banovine Hrvatske bio je državni odvjetnik, a za NDH-a bio je nastavnik na Domobranskoj akademiji u Zagrebu. Potom je kao bojnik postao šef Vojno-odgojnoga ureda Ministarstva oružanih snaga. Neko vrijeme proveo je u Odgojnom uredu u Beču te na Istočnom bojištu. Tijekom ratnih godina napisao je »Ustav Nezavisne Republike Hrvatske«, predstavio ga je nadbiskupu Stepincu i poslao ga Paveliću, ali je njegov prijedlog bio glatko odbijen.
U Zagrebu je dočekao preokret 1945., no uskoro je prešao u ilegalu i, savjetovavši se s nadbiskupom Stepincem, tijekom ljeta uspio je prijeći u Austriju, a zatim u Rim, gdje je na Lateranskom sveučilištu slušao kolegije iz novinarstva, na »Gregoriani« filozofiju, a na Orijentalnom institutu ruski jezik. Upisao je postdiplomski studij prava u Rimu, gdje je i doktorirao. Zatim je pohađao Institut poredbenoga prava u Parizu. Zbog osobne nesigurnosti u Italiji godine 1948. došao je u Belgiju, gdje je ostao do 1956. Obitelj mu se pridružila 1952. posredovanjem belgijskih vlasti. I ondje je studirao slušajući kolegije iz književnosti te ekonomskoga i političkoga razvoja Europe na Europskom koledžu u Brugesu. Godine 1956. s obitelji se preselio u Kanadu, gdje je predavao povijest carske Rusije i SSSR-a na Sveučilištu Laval u Quebecu, a nakon selidbe u Ottawu 1957. predavao je na tamošnjem katoličkom Sveučilištu povijest civilizacije i poredbenoga razvoja suvremenih političkih sustava, međunarodne odnose i međunarodno pravo. Sudjelovao je na više sveučilišnih kongresa.
Bio je aktivan u emigraciji brojnim člancima, predavanjima, tribinama. Bio je aktivan u Hrvatskom nogometnom klubu »Jadran«. Utemeljitelj je i predsjednik Hrvatskoga kanadskoga kruga u Otawi. Godine 1962. sudjelovao je kao izaslanik kanadskih Hrvata na prvom zasjedanju Hrvatskoga narodnoga vijeća u New Yorku, a tako i na zasjedanju novoga Hrvatskoga narodnoga vijeća utemeljenog 1975. u Torontu, na kojem je bio izabran za dopredsjednika.
Od 1922. vrlo je bio aktivan u Hrvatskom orlovskom savezu odnosno u Velikom križarskom bratstvu, sudjelujući na brojnim priredbama, tečajevima, taborima i sletovima. Nakon sveorlovskoga sleta u Pragu 1929. nekoliko je mjeseci živio u Brnu radi ojačanja veza između hrvatskih, čehoslovačkih, poljskih i njemačkih »orlova«. Djelovao je zatim i u »sveopćem omladinskom pokretu« Hrvatskom junaku, također katoličkoj organizaciji, gdje je bio »glavni zapovjednik«. Surađivao je u »Orlovskoj straži«, »Nedjelji« i listu nove hrvatske omladine »Vihoru«.
Svakako je bio jedan od najobrazovanijih hrvatskih intelektualaca. Poliglot, služio se talijanskim, francuskim, engleskim, flamanskim, njemačkim, češkim i ruskim jezikom. Nakon rata kao katolički intelektualac sudjelovao je na nizu kongresa, među kojima i na kongresu »Pax romanae«. Uspostavio je dobre veze s brojnim intelektualcima, sindikalnim vođama i političarima. Objavljivao je u novinama i revijama belgijskoga kršćanskoga radničkoga pokreta. Bio je u Belgiji član Federacije kršćanskih sindikata, Federacije kršćanskoga osiguranja i kršćanskih poduzetnika, Saveza kršćanskih zadruga, tvornice dvokolica i sukna. Objavljivao je razne članke i rasprave i u kanadskim listovima, u čikaškoj »Danici« te u »Duhovnom životu« i »Hrvatskoj reviji«. Umro je u Ottawi 15. siječnja 1989.
Bio je čovjek kršćanske širine i domoljubnih ideala. Njegov život obilježila je borba za hrvatsku državu i slobodu, što je opisao u knjizi »Krhotine sjećanja iz Domovine i izbjeglištva« (2015.), koju je zaželio tiskati »u Zagrebu, bilo prilikom potpune nezavisnosti ili preuređenja sa potpunom slobodom«, što se i ostvarilo 2015. zaslugom dr. Jure Krište, koji je za nj napisao: »Čovjek svjestan svoje uloge i poslanja – gotovo misionarski raspoložen, pun sugestija za uređenje hrvatske zajednice i predan uspostavi hrvatske države«, koju je vidio republikanskom, demokratskom i samostalnom u »Ujedinjenoj Europi«, o čemu je pisao godine 1970. u »Hrvatskoj reviji«. Smatrao je da će tek budućnost, neopterećena ideološkim razmiricama i velikosrpskom propagandom protiv svake ideje hrvatske države, omogućiti da se shvate razlozi i uzroci nastanka NDH-a, kao i njezina sloma i poslijeratne tragedije, koja je, kako je napisao, »ostavila duboku ranu u dušama onih koji ostadoše na životu«.
