Iako je Godina milosrđa završila, nije naodmet citirati papu Franju iz knjige »Božje ime je Milosrđe«. Na pitanje zašto je suvremenomu dobu i suvremenomu čovječanstvu toliko potrebno milosrđe Papa odgovara: »Zato što je to ranjeno čovječanstvo, čovječanstvo koje nosi duboke rane. Ne zna kako ih liječiti ili smatra da ih uopće ne može liječiti: a nisu to samo društvene bolesti i osobe ranjene siromaštvom, društvenom isključivošću, mnogim ropstvima trećega tisućljeća. Jer i relativizam jako ranjava: sve se čini jednakim, sve se čini isto. Ovomu čovječanstvu treba milosrđe. Pio XII. je prije više od pola stoljeća rekao da je drama našega doba to što je ono izgubilo osjećaj za grijeh, svijest o grijehu. Danas se tomu dodaje i drama da se naše zlo, naš grijeh smatra neizlječivim, kao nešto što se ne može iscijeliti ni oprostiti. Nedostaje konkretno iskustvo milosrđa. Krhkost vremena u kojima živimo jest i ovo: vjerovati da ne postoji mogućnost za otkupljenje, da nema ruke koja te podiže, zagrljaja koji te spašava, oprašta ti, koji te oslobađa, preplavljuje te beskrajnom i strpljivom ljubavlju koja prašta; vraća te na kolosijek. Potrebno nam je milosrđe. Moramo se upitati zašto tolike osobe, muškarci i žene, mladi i stari iz svih društvenih slojeva danas odlaze vračarima i gatarama. Kardinal Giacomo Biffi običavao je citirati riječi engleskoga pisca Gilberta Keitha Chestertona: ‘Nije istina da onaj tko ne vjeruje u Boga ne vjeruje ni u što, jer počinje vjerovati u sve.’ Jednom sam čuo kako netko kaže: ‘U vrijeme moje bake bio je dovoljan ispovjednik, a danas se tolike osobe obraćaju gatarima. (…) Danas se spasenje traži gdje god se može.’«
Krleža je bio pisac koji se veže uz cijelo 20. stoljeće. Ateist, Titov prijatelj, cijeli svoj opus označio je ljevicom i zbog toga je bio priznat u svom vremenu. Zato tek sada dolazi propitkivanje njegova djela koje su stalno pratili prozivnici, a na drugoj strani poklonici? U veliku avanturu upustila se Sanja Nikčević, kazališna kritičarka i profesorica Umjetničke akademije u Osijeku, s polemičnom knjigom »Mit o Krleži«, o čemu piše Denis Derk, navodeći da je sukobljene strane nazvala krležodulima i krležoklastima. Krležoduli su oni koji tvrde da je Krleža najveći pisac na svijetu, koji je u Hrvatskoj gotovo pa zaboravljen od hrvatskoga osamostaljenja početkom devedesetih, a krležoklasti tvrde upravo suprotno, negiraju mu čak i književnu vrijednost ističući da i nije pisac, a o političkim kvalifikacijama da se i ne govori. Pri svemu tome krležofili ostaju po strani medijskoga sukoba, koji se svako malo ponovno rasplamsa na štetu Krležina djela. Da bi napisala knjigu o Krležinoj recepciji u Hrvatskoj, dr. Nikčević se prihvatila i istraživanja i dokazala da je Krleža nedvojbeno hrvatski pisac koji dobiva najviše počasti te da se Krležino djelo kontinuirano igra na hrvatskim scenama kako devedesetih tako i do danas. Navela je i poimence sljedbenike i protivnike.
Mnogi su pisci ostali u tišini marginalizirani i prešućivani poput Dubravka Horvatića, čije je pjesme priredio Božidar Petrač. Izlazak knjige popratio je i tekst u »Večernjem listu«: »U malim jezicima zapravo je malo klasika, kao što bi i trebalo biti. Kada se pojavljuju izabrane pjesme jednog klasika, onda je to događaj, kao sada kada je Božidar Petrač izabrao i priredio izabrane pjesme Dubravka Horvatića (1939. -2004.).« U tekstu stoji da je on »neosporni antologijski pjesnik, ‘unutrašnji emigrant’« te da je autor nekoliko desetaka poetskih, proznih, publicističkih knjiga i knjiga za djecu, od kojih su neke u lektiri. Govoreći o Horvatićevoj gorčini, Petrač spominje zlo u ljudskoj povijesti, »od prvoga ubojstva« do završetka druge svjetske klaonice s kojom je Horvatić nažalost tijesno povezan gubitkom otca i obiteljskoga zajedništva. Bio je proskribiran, prešućivan i marginaliziran. Kako god bilo, Horvatićevi stihovi to su preživjeli, a enciklopedije ih nazivaju pjesmama u prozi. Njegovi publicistički tekstovi i rad – a bio je i glavni urednik »Hrvatskoga slova« (1995. – 1998.) – izazivali su kontroverze i u samih njegovih vršnjaka. No time se bavi književna povijest. Neka ostanu upamćeni stihovi iz Horvatićeve pjesme »Listek z Tridesetletne vojne«: »a vlečeju se dani i vlečeju se leta, – je li bum se vrnul gda iz tujega sveta? – i vlečeju se megle, vlečeju se kmice, – je li bum gda videl jošće tvoje lice?!«
Vijest koja zvoni na uzbunu jest da je u tri godine, kako piše Divna Zenić Rak, Hrvatsku napustilo 525 liječnika, otišavši u Britaniju, Irsku, Švedsku i ostale zemlje. To je kao da je Hrvatska ostala bez KBC-a Osijek (u kojem radi 515 liječnika) ili KBC-a Rijeka (gdje su zaposlena 534 liječnika). Pola onih koji su otišli, 249 njih, u dobi je između 25 i 35 godina, što statistiku čini još više poražavajućom i alarmantnijom. Upozoreno je to iz Hrvatske liječničke komore koja je predstavila prve detaljno obrađene podatke o egzodusu liječnika. Dr. Trpimir Goluža, predsjednik HLK-a, pozvao je s konferencije za novinare Vladu da poduzme mjere kojima bi se motiviralo liječnike da ostanu u Hrvatskoj jer je, zbog kadrovske devastacije, u pitanje dovedeno zdravlje hrvatskoga naroda. Naglasio je da je riječ o problemu od nacionalnoga interesa koji Vlada treba shvatiti kao prioritetno državno pitanje: »Ako što prije ne poduzme odlučne i konkretne mjere, Vlada premijera Plenkovića snosit će odgovornost za nepovratno urušavanje kvalitete pružanja zdravstvene skrbi građanima«, poručio je dr. Goluža. Novinarka Zenić Rak navodi da godišnje iz Hrvatske odlaze 153 liječnika, što je nedopustivo i što upozorava na nepoštivanje struke, koja je jedna od najvažnijih u društvu.
Hrvatska liječnička komora osmislila je rješenje koje bi trebalo zaustaviti taj negativni trend, koji će uskoro predstaviti javnosti. Među ostalim predlaže kontinuirano raspisivanje natječaja za pripravnički staž, na koji se sada čeka mjesecima, strukovno kolektivno pregovaranje za liječnike, bolju organizaciju rada u zdravstvenom sustavu te poticanje i nagrađivanje izvrsnosti. Romana Kovačević Barišić navodi riječi dr. Krešimira Luetića, dopredsjednika HLK-a: »Činjenica da je otišao 221 liječnik bez specijalizacije dokaz je da je uvođenje mladih ljudi u sustav specijalizacija presporo i neatraktivno, odnosno da su uvjeti započinjanja specijalizacija (tzv. robovlasnički ugovori) neprihvatljivi mladim liječnicima. Vjerojatno i zbog toga napuštaju Hrvatsku i zdravstveni sustav, a da nisu zapravo zakoračili u njega. Zanimljivo je da je najviše liječnika otišlo iz Zagreba (204) i Primorsko-goranske županije (63), a najmanje iz Požeško-slavonske županije (3).
Ivica Beti u »Večernjem listu« piše o primalji Eriki Spirić koja je dobila priznanje »Prijateljica generacijama djece«, koju joj je dodijelio UNICEF. Dobitnica priznanja osjeća to kao priznanje svim primaljama, ali i samoj struci koja još uvijek u Hrvatskoj nije priznata i vrjednovana kao u zapadnoeuropskim zemljama. »Napokon se i u Hrvatskoj naš rad počeo cijeniti: dosad se na nas gledalo kao na sestre koje pomažu doktoru. Ovo je priznanje svemu što primalje rade i pomoći će ženama da se u tim trenutcima osjećaju dostojanstveno i lijepo«, kaže nagrađena Spirić, koja je sada u mirovini, nakon pune 42 godine staža. Koliko je djece porodila prestala je brojiti kad je njihov broj prije desetak godina prešao deset tisuća. »Može se reći da sam porodila mali grad djece. No svaka primalja koja svoj cijeli radni vijek provede u rađaonici ima jednako takve rezultate, a one koje rade u klinikama još i veće. Bila sam glavna primalja u relativno malom rodilištu (odjelu za rađaonicu i patologiju trudnoće Opće bolnice Varaždin), pa smo se mogle više posvetiti ženama.« Naglašava važnost humanizacije porođaja, da žena iz rodilišta izađe sretna i zadovoljna. Neostvarena joj je želja da radi u tzv. porođajnom centru, u kojem bi primalje pomagale rodiljama uz humanije uvjete nego u rodilištima. »U Hrvatskoj takvi centri još ne postoje, ali mi primalje nadamo sa da hoće. Ima žena koje ne žele ići u rodilište, a centri bi bili prijelaz prema porođaju u kući. Imala sam ideju da se u varaždinskom rodilištu osnuje porođajni centar koji bi vodile primalje, a ako bi se nešto zakompliciralo, pacijenticu bi preuzeli bolnički ginekolozi. No takvo što kod nas još nije zakonski uređeno, ali možda će doći vrijeme i za to.«
