Javljam vam se u vezi s umrlom mi majkom koja je pokopana u prvoj polovici ove godine. Ja i moja obitelj od pamtivijeka smo katolici, pa tako i mama, koja je umrla u 89. godini. Vjera nam je na prvom mjestu, pa tako i sve što treba ispunjavati za vjeru. Početkom svake godine plaćali smo za crkvu osnovni dio koji je predviđen plus iznos po glavi kućanstva i dok nam je bila veća obitelj. Kad sam išao plaćati pogreb i misu za umrlu mi dragu mamu, naš župnik mi je naplatio 400 kuna za sprovod i 50 kuna za misu. Postavljam pitanje kako i unatoč tomu što smo plaćali svake godine potrebe koje su propisane, pa onda i sprovod, koji meni nije jeftin. U međuvremenu mi je umrla školska kolegica koja se izjašnjavala kao agnostik i nisu nikada primali župnika u kuću za posvetu, a kamoli da su davali za Crkvu kao u mom slučaju. Ja sam ministrirao od prvoga do osmoga razreda, pa su mi ti isti govorili da sam isusovac, jer su oni bili komunisti. Postavljam sebi i vama pitanje koliko su oni morali platiti pogreb jer joj je župnik bio na sprovodu kao i mojoj majci za koju je vjera bila sve na svijetu.
D. Lj.
Vaše životno svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo Vaše obitelji, može biti primjer i drugima da se za svoju zajednicu, župu i Crkvu, svi vjernici trebaju jednako brinuti, kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu. To što se drugi ne brinu na onaj način na koji bi trebali, pa i ako ne žive vjeru na onaj način kako ju živimo mi, nama može biti poticaj da im pokušamo svjedočiti još i jače, što ste Vi jamačno i svojim ministriranjem učinili, premda ne možemo znati jeste li svojim obiteljskim vjerničkim životom, unatoč razlikama u stajalištima, i Vi osobno i Vaša obitelj možda i utjecali na promjenu stajališta, pa možda čak i na obraćenje kolegice za koju kažete da je bila agnostik. Koliko je njima župnik »naplatio« za pogreb doista ne znamo, ali znamo da svećenici u svojoj pastoralnoj razboritosti uvijek nastoje pronaći put i do »rubnih« vjernika kako bi i oni doživjeli milost i iskusili Božje milosrđe, popravili se i živjeli u skladu s Božjim i crkvenim zakonima. Naši biskupi isto potiču da se u nekim slučajevima učini sve da se »izbjegne zbunjenost vjernika« i da se »u nekim slučajevima« obavi sprovod »veoma trijezno, pa i bez mise: npr. u slučaju samoubojstva ili u slučaju pokojnika, formalno odijeljenoga od crkvene zajednice, koji nije očitovao nikakvu volju pomirenja« (Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, br. 245).
Je li moguć brak između katolikinje i muslimana u Crkvi? Mora li se onda mladoženja odreći svoje vjere?
I.T.
Biskup dr. Tomo Vukšić u svom članku »Mješovite ženidbe između katolika, pravoslavnog i muslimana« ističe da se ta problematika ne može promatrati samo iz kuta katoličkoga ženidbenoga prava i dušobrižničkih nastojanja Katoličke Crkve. »To prije svega zato što sama mješovita ženidba kao takva uključuje ne samo osobu druge vjere nego, posredstvom te inovjerne osobe koja je sklopila ženidbu s katoličkom strankom, i Crkvu, odnosno vjersku zajednicu kojoj ta osoba pripada. U našim krajevima sve to vrlo vidljivo dolazi do izražaja i zato što posvuda u naseljima žive izmiješani sljedbenici različitih vjera koji međusobno sklapaju mješovite ženidbe.«
Ukratko, mons. dr. Vukšić objašnjava da je šerijatsko ženidbeno pravo, prema sudu stručnjaka za tu problematiku, najrazvijenija grana šerijatske znanosti, a za ispravno razumijevanje pitanja mješovitih ženidaba treba podsjetiti da islamsko ženidbeno pravo poznaje tri vrste bračnih smetnja. »Prve su trajne, a to su krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku i srodstvo po tazbinstvu. Privremena je smetnja brak žene koji traje, odnosno bračnost žene ili ženidbeni vez, a uklonjivom se smetnjom smatra mješoviti brak. Gledano teoretski, mješovita ženidba mogao bi biti brak muslimana s nemuslimankom, brak nemuslimana s muslimankom te mješoviti brak koji nastaje promjenom vjere jednoga od muslimanskih supružnika. No nikako se ne može ispustiti iz vida da u islamu, osim monogamnoga (jednoženstvo), postoji i poligamni brak, koji može postojati ili u obliku sukcesivnoga višeženstva, tj. kad se sklapa nova ženidba nakon prestanka prve, ili u obliku istovremene oženjenosti jednoga muškarca s više žena kada neka od žena može biti također nemuslimanka. Prije svega, iz svake priče o mješovitom braku u islamu treba isključiti mogućnost udaje muslimanke za pripadnika bilo koje druge vjere«, kaže mons. Vukšić.
U zaključku, nakon što je obrazložio sve teškoće u budućem životu zbog toga što se katolička strana obvezuje da će djecu krstiti i odgajati u svojoj katoličkoj vjeri, kao i sve uvjete pod kojima se može sklopiti brak između katolika i nekatolika (kršćana), kao i muslimana, mons. Vukšić ističe: »Katoličko crkveno zakonodavstvo daleko najviše poštuje ljudska prava ženidbenih drugova u izboru bračnoga partnera, jer pri tome ne postavlja nikakvih načelnih zapreka koje bi imale apsolutnu snagu. Odnosno, polazeći od istine da je pravo na ženidbu i udaju prirodno pravo muškarca i žene koje uključuje pravo na slobodan izbor bračnoga druga, katolik može oženiti koga hoće i katolikinja se može udati za koga želi, a crkveno zakonodavstvo jedino pazi da ne bi bio povrijeđen prirodni i božanski zakon te regulira kako bi sve bilo u skladu s katoličkim moralom. Katolička Crkva, prihvaćajući činjenicu da inovjerna stranka nije katolik, kao i njezino pravo da to ne bude, za razliku od pravoslavlja i islama, od nje ne traži čak nikakvu formalnu izjavu. To zato što zakoni, koji su samo crkveni, obvezuju samo one koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi ili su u nju primljeni (kan. 11). Ali od katolika traži da ostane vjeran, da učini sve što je u njegovoj moći kako bi djecu krstio i odgojio u katoličkoj vjeri, da poštuje vjeru svojega bračnog druga te da nekatolička stranka bude o svemu obaviještena.«
