Zanimljiva šahovska večer odigrala se u ponedjeljak 5. studenoga u vjeronaučnoj dvorani u prizemlju Franjevačkoga samostana na zagrebačkom Kaptolu. Članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda koji su od 2012. godine okupljeni u šahovsku grupu »La Verna« odigrali su simultanku s velemajstorom Alojzijem Jankovićem. Njih devetorica igrala su protiv uglednoga šahista, a k tomu je Tvrtko Gverić nakon preokreta uspio doći do vrijedne pobjede. Kako ističe osnivatelj »La Verne« Mario Grubanović, važno je i svojim primjerom pokazati da se može živjeti evanđelje i na šahovskim susretima. »Šah razvija logičko razmišljanje, kombinatoriku, koncentraciju, odlučnost, osobito kod djece i mladih. Dobra je ideja bila uvođenje šaha u škole, koja nažalost do danas nije zaživjela«, kazao je Grubanović, svjestan da se šah promijenio posljednjih godina, razvojem šahovskih programa, informatičkom revolucijom globalnoga svijeta. Za sve zainteresirane »La Verna« se okuplja ponedjeljkom i srijedom od 18 do 21 sat.
O svim šahovskim izazovima, uz simultanku s članovima »La Verne«, bio je red razgovarati s velemajstorom Jankovićem. Rođen je u Vinkovcima 2. travnja 1983. godine. Bio je prvak Hrvatske 2015. godine, a s reprezentacijom Hrvatske 2017. podijelio je treće mjesto u Europi. Voditelj je emisije »Šahovski komentar« na HRT 3. Glavni je tajnik Hrvatskoga šahovskoga saveza te član Izvršnoga odbora Svjetske šahovske organizacije FIDE. Magistar je ekonomije i stručni specijalist sportskoga menadžmenta. Živi u Zagrebu, oženjen je i otac jednoga djeteta.
JANKOVIĆ: Šahovska simultanka mjesto je susreta šahovskoga majstora sa zaljubljenicima u šah. Šah spaja ljude različite dobi, spola i materijalnoga statusa, savršeno se uklapa u ono što franjevački red propagira i iznimno mi je drago da su šahu otvorili vrata i naši franjevci. Bez obzira na natjecanje što kao šport šah u sebi ima, šah je prije svega radost kroz ljepotu svojih kombinacija i neočekivanih rješenja za pločom, čime brzo osvaja srca mnogih.
JANKOVIĆ: Prije svega, šah u Hrvatskoj ima veliku tradiciju, gotovo da nema odraslih koji se ne sjećaju kako su igrali šah sa svojim djedovima i otčevima ili u osnovnoj školi. Kada se prođe plažom na Jadranu, ili parkom u unutrašnjosti, lako je i danas naći zaljubljenike u ovaj drevni šport kako s užitkom, kroz promatranje ili samu igru, provode trenutke u ljepoti šahovske partije. Dijelom u tome leži i odgovor na Vaše pitanje, a drugi dio odgovora krije se u snalažljivosti hrvatskoga čovjeka koji se kroz neimaštinu navikao boriti i snalaziti, što je za šahovskom pločom vrlo važno. Krasi to i druge športove, primjerice nogomet.
JANKOVIĆ: Internet je u potpunosti promijenio ljudsku svakodnevicu, ni šah nije imun na to. Dok se nekada s uzbuđenjem čekao trenutak kada će neki šahovski majstor, čak i velemajstor, doći odigrati šahovsku simultanku ili održati predavanje, danas informacije putuju svjetlosnom brzinom. Partija odigrana u najudaljenijem kutku svijeta putem šahovskih elektroničkih ploča već je predmet analize, a izvedeni zaključci nadohvat ruke – što mladoj populaciji uvelike olakšava posao. Rijetkost je danas da se netko u kasnim tridesetim ili četrdesetim godinama zadrži u svjetskom vrhu. Veliki ruski šahist Viktor Korčnoj prije tridesetak je godina iznio tezu da su kasne tridesete prave godine za vrhunac stvaralaštva s obzirom na stečeno iskustvo i dovoljnu prisutnost energije. Umro je 2016. godine; možda bi da je još poživio morao korigirati svoje stavove.
JANKOVIĆ: Ono što daje veliku draž šahu jest spoznaja da su Jose Raul Capablanca ili Mihail Talj sjedili za istim ovim figurama i pločom kao i ja danas. Materijal je možda različit, ali smisao je isti. Borili su se s istim problemima: loše postavljenom figurom, narušenom pješačkom strukturom ili pak inicijativom protivnika. No osim što su oni to činili na mnogo dublji i dalekovidniji način od mene, ono na čemu sam im zavidan jest to što su za taj proces imali više vremena. Danas je vrijeme toliko užurbano – ako računalo u procesu treninga ne izbaci trenutačno traženu informaciju, teško se natjerati na uključivanje vlastitoga mozga, već se taj čin ostavlja isključivo za partiju. Stari majstori konstantno su stvarali, a mi danas pokušavamo kreirati samo ako smo na to prisiljeni. Sve se u procesu pripreme i treninga pokušava anticipirati, što u konačnici zatire stvaralaštvo.
JANKOVIĆ: Šah je imao veću romantiku prije, to nije sporno i teško će netko dostići karizmu jednoga Bobbyja Fischera ili Capablance. Tako je i u drugim životnim područjima, stara vremena jednostavno nisu imala toliko razvijenu, naglo zaoštrenu konkurenciju. Danas je u bilo kojem športu iznimno teško doći do vrha, da ne govorim koliko je teško izdvojiti se i dominirati. Dominacija je stvarala mitove i u budućnosti će toga biti sve manje. Ono što se ne će moći oduzeti jest zavirivanje u stara vremena, što ponekad i osobno učinim. Primjerice, knjiga »Rusi protiv Fischera« najbolja je knjiga koju sam ikad pročitao.
JANKOVIĆ: S obzirom na upliv tehnologije u šah, koji zbog svoje egzaktnosti posjeduje i analitičku (znanstvenu) crtu, danas je jako teško ući u borbu s velikim svjetskim silama, koje su prepoznale šah kao izazov dokazivanja intelektualnoga stanja nacije. Nažalost, naša država to još ne vidi na taj način te ćemo u budućnosti, osim pojedinačnih bljeskova, teško ostvarivati velike rezultate. Jednostavno je potrebna veća financijska podrška, koju sada ne dobivamo. Postao sam svjestan svoje igračke ograničenosti te da ću se teško probiti bolje od 300. mjesta na svijetu koje sam zauzimao, pa sam se okrenuo razvoju šaha u Hrvatskoj iz upravljačke perspektive. Obrazovanje i iskustvo posjedujem, no u Hrvatskoj to često nije dovoljno. Nadam se promjeni te klime te da ću biti u mogućnosti nastaviti sa svojim radom za boljitak hrvatskoga šaha.
