Korizma urađa plodovima. Kakvima-takvima, ali da ženica mi Jelica i ja nismo korizmeno odlučili obići nedjeljama, pa i radnim danima, što više dosad neposjećenih crkava najdraže nam metropole, vjerojatno ne bi bilo ni ove »priče«…
Rubno gradska crkva, jutarnja misa nedjeljna, postkoronski posjećena, pristojan zbor umirovljenica s tri časna sijeda brkata basa, i tek jedan ministrant. Što sam, sredovječno cementirana srca, primijetio tek u trenutku kad je svećenik izgovorio riječi »Gore srca«. Prostrujilo mi kroz glavu kad sam jednom kao dječarac u seoskoj crkvi ministrirao (zapravo, više tek sjedio među povećom gomilicom ministranata koji smo bili »za ukras« pokraj oltara), kako je na te riječi – »Gore srca« – jedan Zlatko do mene tiho odgovorio: »Pluća dolje!« I, prije nego smo se dospjeli početi hihotati mi mulci, velečasni je već bio među nama – a vjernici će znati o kako je »osjetljivu« trenutku mise riječ. Štoviše, pred prepunom crkvom povukao je Zlatkeca propisno za uho i rekao: »Ili se umiri – ili idi s oltara!«… Tek u tom trenu, promišljajući kako bi takav svećenik danas već istoga dana, a najkasnije do ponedjeljka izjutra dospio na sve portale kao »brutalni zlostavljač u svetom prostoru«, shvatio sam da je taj ministrant pred nama osamljen, da nema nikoga s kim bi izvodio huncutarije, ni da velečasni ima ikoje drugo uho za izvući osim njegova dva…
Iz tih misli, zanesena u krivom trenu, u stvarnost me vratio početak pričešćivanja i… pravo iznenađenje! Čekajući ponizno i misleći kako će prvo na pričest zbor, svirači, čitači i drugo važno prateće misno osoblje, Jelica i ja smo se zbunjeno pogledali shvativši da smo prvi na redu baš mi… puk, »stado«. Zbor je ne prestajući pjevao i svirao, »zalaufauo se« do točke da cijela Crkva propjeva, pa su onda na samom kraju – »tonski pokriveni« – i zboraši(ce) smjerno pristupili k pričesti. Zapravo lažem, zadnji baš zadnji pričest je primio ministrant (s početka), koji je u nepunu satu dotad činio sve potrebno, pokupio milodare, mahao tamjanom i zvonio, donosio i odnosio, baš sve sam i jedini pomagao svećeniku. Nisam odolio pa sam pučkoškolski ženi šapnuo na uho: »Ovaj redoslijed, zapravo onaj tko ga je smislio, sve nas je naučio što znači služiti!« Jelica je odoljela pa se tek na izlasku iz crkve nadovezala: »Baš zanimljivo, da… Trebalo bi tu na misu dovesti mnoge, možda i naše ‘velike ministrante’ i ‘prime-ministrante’, mislim naše političare i ministre koji bi, bar po svom nazivu, i morali biti služitelji«… »Pa da prvo sve nas namire? A oni uzmu za sebe zadnji, ako što ostane?« – nadovezah se kao njena gora polovica. »Sva sreća pa su oni svi već sada baš takvi, ha, ha! Pravi ‘ministri-anti’ iliti ‘antiministranti’. Neka ih, nama zato ‘gore srca’!«
