Odavno se toliko bure o političkom angažmanu glazbenika nije podiglo koliko povodom izbora i inauguracije sadašnjega američkoga predsjednika. Još za vrijeme kampanje stvorile su se glazbeničke fronte za Donalda Trumpa i protiv njega, čiju podršku su oba tabora koristila, a njegova protukandidatkinja Hillary Clinton na samom se kraju kampanje čak i sama pojavljivala na pozornicama svojih pristaša. Vrhunac napetosti nastao je ususret samomu činu inauguracije na kojem su trebale nastupiti najveće glazbeničke zvijezde, ali su redom odbile nastupiti, šaljući tim činom jasnu političku poruku. Neki su i sasvim otvoreno prosvjedovali, poput Madonne koja je izjavila da Bijelu kuću sada treba dignuti u zrak, zbog čega je doživjela poprilično mnogo neugodnosti, što sa zakonom, a što s »običnim« Amerikancima, a usporedbe pjevačice Cher nemoguće je prenijeti a da se ostane pristojan.
Nisu one, naravno, jedine. Izražavanje nezadovoljstva, pozivanje na revoluciju, izjavljivanje kako on nije »moj predsjednik« i etiketiranje najpogrdnijim imenima došlo je od mnogih »slavnih osoba«, a mediji baš nisu prenosili potpore novomu predsjedniku, što ne znači da ih nema, nego su očito njegovi podupiratelji mnogo tiši od njegovih oponenata. Tako se nametnulo pitanje o političkom i općenito društvenom angažmanu glazbenika.
To pitanje u nekom obliku postoji oduvijek, ali otkad je popularna kultura u cijelosti postala celebrity kultura, opčinjena kultom poznatih, to pitanje stalno izbija na površinu. I u Hrvatskoj je fenomen prisutan. Od svježijih primjera pamti se otkazivanje nastupa grupe Gazde za kampanju SDP-a, a prijepori u vrijeme održavanja referenduma o braku, pri čemu su se neki glazbenici prilično snažno opredijelili, donekle još uvijek traju.
Međutim, u slučaju s predsjednikom Trumpom sve je utoliko zanimljivije zato što on sam dolazi iz sličnoga kruga onih koji ga danas kritiziraju. On slovi kao čovjek kojemu je iznimno stalo do popularnosti, gledanosti, televizije općenito, kao netko tko velik dio svoje popularnosti može zahvaliti reality emisijama, a uvelike je i sam dijete celebrity kulture. I sada je on populist, a drugi nisu. Uistinu?
Populizam je riječ koja već dulje vrijeme kruži kao bauk Zapadom. Je li to politička ideologija, politički stil, ideja, sasvim svejedno, to se spominje kao najveća opasnost za Zapad, njegove slobode, svjetski mir, gospodarstvo…
Ako se populizam po definiciji gleda kao sustav u kojem se putem suprotstavljanja različitih društvenih skupina i ideja stvara politički program koji mora brzo pridobiti mnoštva, logično je da se u tom suprotstavljanju onda koristi demagogija, nude se jednostavna rješenja i nedovršeni koncepti, potiče se strah od onih koji misle drukčije, do krajnosti se pojednostavljuju stvari i općenito se nudi redukcionistička slika stvarnosti, sve, jasno, s pozivanjem na narod i njegove potrebe.
Iako, kad se populiste pita na koji se to narod misli, oni nemaju odgovor na to pitanje, za njih je narod apstraktni koncept, masa koju su oni jednostavno pozvani voditi, za individualce ih nije baš previše briga. Populizmi se javljaju ondje gdje postoji snažna neravnoteža u prevladavajućim ideologijama pa se tako jednako mogu pojavljivati populistički pokreti i desnoga i lijevoga predznaka. E sad, predsjednik Trump po svim definicijama uvelike pripada u kategoriju populista, ali ne čini li se nekako da mnogi od onih glazbenika koji su digli glas protiv njega, od Madonne pa do 2Cellosa, također pripadaju u tu kategoriju, barem u načinu na koji misle i govore o stvarima?
Zagleda li se naime u poruke koje u javnost šalju glazbenici, a koje bi se mogle shvatiti političkima, nije li danas postalo više-manje potpuno predvidljivo koje će se poruke čuti od većine njih? Uzme li se bilo koja »komplicirana« tema, recimo obitelj, solidarnost, ljubav, spolnost, što se nudi? Uvelike jednostavna rješenja i nedovršeni koncepti, ekstremni subjektivizam i nesnošljivost prema drukčijemu mišljenju, u duhu one ako niste za nas, protiv nas ste; dovoljno je samo izabrati od kojih je tko -foba: homofob, ksenofob, islamofob… Ako tko od njih počne govoriti o gospodarskim temama, imigraciji, politici identiteta, dobit će se ekstremno pojednostavljivanje stvari i redukcionističke priče o rastućem rasizmu, pokvarenim religijama koje jedu sekularizam za doručak, ugroženim rodnim i seksualnim pravima, o pokvarenim elitama i izrabljivanom narodu, u svakom slučaju – sve vrlo predvidljivo.
Uz sve to, o korumpiranim elitama pričaju oni koji upravo od toga mrskoga neoliberalizma u ustima većinom drže zlatnu žlicu, ali su, kao, za narod i američkoga i hrvatskoga radnika. Doduše, za nekoga njihova zamišljenoga Amerikanca ili Hrvata, jer oni su sasvim ozbiljno uvjereni da kad govore zapravo govore u ime naroda. Nije li to čisti populizam, skupljanje jeftinih bodova u svoju vrećicu popularnosti, namjerno antagoniziranje skupina jednoga svjetonazora protiv drugih za svoj račun?
U redu, reći će neki, riječ je o potpunoj estradizaciji kulture, politike, društva općenito, nisu glazbenici ili celebovi važni; odluke, strategije i realna politika ionako se vode na razini kojom caruje razum, razbor i, jasno, (ah, ta magična riječ) – znanost.
E, šipak. Možda je nikad više nego danas aktualna knjiga The Closing of the American Mind (hrv. Zatvaranje američkoga uma), koju je krajem osamdesetih napisao Allan Bloom i koja dobro opisuje današnje stanje stvari. Po Bloomu je glavna zadaća sveučilišta u SAD-u korumpirana činjenicom da su se podvrgnuli modi vremena. I tako su, umjesto slobodna studenta otvorenoga uma koji prihvaća dobro iz prošlosti kako bi mogao razmišljati o dobru čovjeka za budućnost, dobili studente koji nikad nisu pročitali Shakespearea, Dantea ili Miltona, ali zato znaju sve o opresivnom karakteru zapadne kulture, patrijarhatu, feminističkim i rodnim teorijama, sasvim ozbiljno dovodeći u istu ravninu sva ona kolosalna postignuća zapadne kulture s prolaznom i površnom pop-kulturom po receptu Gaga jednako Goethe, a Bieber jednako Beethoven. Bloom je žestoko opleo i po rock-glazbi jer »potiče instant ekstazu i time je slična drogi s kojom je povezana. Ona umjetno potiče ushit koji je prirodno povezan sa velikim osobnim postignućima – pobjedi u pravednom ratu, ljubavnim ispunjenjem, umjetničkom kreacijom, religijskom posvećenosti i otkrivanjem istine. U najdubljem smislu rock je sa svojom anarhičnom pozadinom oslobođenje od civilizacije, a time i od same glazbe koja je u svojoj osnovi – red.«
Bloom je već tada naslutio kamo vodi apsolutiziranje političke korektnosti koja više ne dopušta pitanja, a time zapravo ne dopušta ni mišljenje, ostaje samo dogma, što je nespojivo s prosvjetiteljskom idejom sveučilišta. Stoga, ako se netko ufa u znanost, možda bi mu bilo bolje da promisli još jednom. Svi ti antitrump glazbenici lako bi mogli biti dio te iste priče zatvorenoga uma u kojem nema više strukturiranoga mišljenja, nego postoje još samo frazetine jer je i sama mogućnost za mudrost nestala. Jer, da bi postojala mudrost, princip razmišljanja mora biti dijakronijski; treba poznavati i vrjednovati iskustva iz prošlosti kako bi se mogla misliti sadašnjost.
No u svijetu u kojem se može misliti još samo sinkronijski jedino što još može postojati jest moda. Trump je za neke u modi isto kao i Madonna i zato ih sve jednostavno treba prekrižiti, oni su dio istoga paketa, istoga načina mišljenja, bez obzira na to što imaju drukčiji predznak. »Rješenja« koja nude ti populistički kičeri nisu vrijedna ni evidencije; njihovi recepti, njihove isprazne autobiografije, njihovi tweetovi, sve bezvrijedno. Ne će svijet propasti ni zahvaljujući Trumpu, ni Trumpu unatoč. Populizam protiv kojega su se digli svi, od pankera do repera, stvara se već više od pedeset godina, i upravo ti koji sada viču protiv toga postavljali su mu posljednjih pedeset godina posteljicu na kojoj su mogli fino izrasti. Stoga bi im svima zapravo bilo bolje da se okane politike, zadržat će barem ono malo dostojanstva koje imaju kao zabavljači. Ovako, ispadaju klaunovi, baš kao i oni kojima se rugaju.
