Nove napetosti unutar hrvatskoga državnoga vrha o zajedničkoj obrambenoj politici unutar NATO-a nastavak su stanja u kojem se forsira dojam da su dvojica predstavnika najvišega državnoga vrha državne interese podredila uzajamnoj nesnošljivosti. Iako predsjednik države ima gotovo zanemarive izvršne ovlasti, pronašao je način kako krajnje opasnu geopolitičku situaciju iskoristiti kako bi napakostio predsjedniku Vlade. Predsjednik Republike Zoran Milanović odbio je dati suglasnost za sudjelovanje pripadnika Hrvatske vojske u programu pomoći Ukrajini koji se odvija u Njemačkoj. Štoviše, spriječio je načelnika Glavnoga stožera Oružanih snaga Tihomira Kundida da o tome položi račune saborskomu Odboru za obranu kao predstavniku najvišega predstavničkoga i zakonodavnoga tijela u državi.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sa svoje je strane iskoristio taj slučaj kako bi hrvatskomu društvu dao primjer neprimjerena ponašanja. Uvrjede nedostojne čestitih ljudi ponovno pljušte s obje strane i potpuno su zasjenile glavni problem, dramatičnu sigurnosnu napetost o kojoj ovisi budućnost Europe, a time i Hrvatske. Stječe se dojam da akterima nije važno na koji će način Hrvatska pridonijeti miru i sigurnosti u Europi, nego tko će od dvojice hrvatskih političkih čelnika biti više osramoćen.
Pritom zdrav razum i politička mudrost nalažu da se pitanje sudjelovanja hrvatskih vojnika u spomenutom programu može riješiti jedino dijalogom, temeljitim propitkivanjem problema i odlukama donesenim hladne glave. No u ovom se trenutku jedino može prepoznati poruka da jedna strana želi biti pouzdan partner u međunarodnoj organizaciji, a druga ju nastoji u tome spriječiti. Hrvatska nije toliko snažna da oslabi NATO, ali se uvijek može upustiti u pustolovinu koja će oslabiti njezine vlastite obrambene sposobnosti.
Hrvatska je na početku svojega puta u neovisnost bila sama samcata na svijetu. Priznale su ju tek zemlje čiji je međunarodni utjecaj bio beznačajan, poput Ukrajine ili Islanda. Jedini snažan zagovornik Hrvatske bila je Sveta Stolica, kasnije Njemačka, a svojom se žilavošću Hrvatska sve više nametnula kao pouzdan sugovornik velikim silama. Prije toga morala se obraniti, a pritom joj nitko nije aktivno pomagao.
Nepovjerenje u savezništva
Na toj se činjenici vjerojatno temelji oprez Hrvata kad je riječ o međunarodnim savezništvima. Najzad, iskustvo osamljenosti u sudbonosnim trenutcima Hrvatima nije novo, ono se provlači kroz cijelu hrvatsku povijest. Kao predziđe kršćanstva Hrvatska je svojedobno iskusila da zapadni, kršćanski svijet takvu vjernost ne nagrađuje. Kroz slično iskustvo Hrvatska prolazi i danas, kad se opet nalazi na granici kao prva zapadna zemlja na udaru orijentalnih utjecaja, izvora nestabilnosti i projekata poput ruskoga ili srpskoga svijeta.
Nepovjerenje Hrvata u međunarodna savezništva time ima podlogu. No pritom mnogi zaboravljaju da je formalnom pripadnošću zapadnomu svijetu Hrvatska i te kako na dobitku. Članstvo u Europskoj uniji donosi političku i gospodarsku stabilnost zemlji koja je još ranjiva i u protivnom bi bila izložena nemilosrdnim međunarodnim utjecajima. Članstvo u NATO-u jamči joj solidarnost najjačega svjetskoga vojnoga saveza u kojem vrijedi pravilo da napad na jednu članicu znači napad na sve.
Tko je komu potreban?
No NATO je, poput svih velikih sustava, složen i pun izazova u kojima se valja snaći. Moglo se također pretpostaviti da su hrvatski građani, ili barem oni koji izravnije sudjeluju u političkim odlukama, prije prihvaćanja članstva bili na čistu što Hrvatsku ondje čeka. Doduše, već je tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić nastojao izazvati dojam da je za članstvo Hrvatske u NATO-u zaslužna Jugoslavija i da je Hrvatska potrebnija NATO-u nego on njoj. Takve političke poruke u Hrvatskoj doista nekako prolaze, a ponekad se čini da se javnost radije bavi sporednim zaključcima nego najvažnijim informacijama. Što je, dakle, NATO?
Savez 32 zemalja
Organizacija sjevernoatlantskoga sporazuma (North Atlantic Treaty Organization – NATO) obrambeni je savez 32 europskih i sjevernoameričkih država i najmoćnija vojna struktura na svijetu. Osnovan je 4. travnja 1949. zbog napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskoga Saveza. NATO je uspostavljen na rok od 20 godina, ali je u međuvremenu njegovo trajanje produljeno na neodređeno vrijeme. Temelji se na ugovoru po kojem je i dobio ime, Sjevernoatlantskom ugovoru, koji je sklopljen u skladu s člankom 51 Povelje Ujedinjenih naroda. Tim se člankom utvrđuje pravo država na samoobranu prije odgovarajuće odluke Vijeća sigurnosti UN-a. Sjevernoatlantski ugovor utvrđuje zajedničku obrambenu obvezu članica u skladu s njihovim utvrđenim pravima i obvezama. Zajedničku obranu u prvom redu jamči 5. članak toga ugovora, u kojem piše: »Napad na jednu članicu NATO-a smatra se napadom na sve članice.« To jamstvo okosnica je djelovanja NATO-a, ono je bilo temelj sigurnosti Zapada za vrijeme hladnoga rata, a nakon njega pružilo je sigurnosno utočište mnogim državama poput Hrvatske. Moglo bi se reći, Hrvatska se bez ičije pomoći izborila za svoju neovisnost u uvjetima agresije, ali se potom uključila u mehanizam koji joj jamči da takvim dramatičnim iskustvima ne će više biti izvrgnuta.
Hrvatska je punopravnom članicom NATO-a postala 1. travnja 2009. zajedno s Albanijom, kao 27. i 28. članica.
Nije samo vojni savez
NATO je osnovalo 12 država. Uz SAD, to su bile Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo. U savez su se 1952. uključile Grčka i Turska, čime je ojačano njegovo južno krilo uz pokušaj stabiliziranja prilika na jugoistoku Europe. Njemačka je postala članicom 1955., a 1982. i Španjolska. Novi krug proširenja slijedio je 1999. i 2004., kad je primljen niz bivših komunističkih zemalja koje su se pokazale dovoljno pouzdanima za sudjelovanje u partnerstvu. Nakon Hrvatske i Albanije, članice su postale i Crna Gora 2017. i Sjeverna Makedonija 2020. Naposljetku, u članstvo su ušle i dvije sjevernoeuropske zemlje koje su dugo ustrajale na svojoj neutralnosti, ali su pod utjecajem ruske agresije na Ukrajinu odlučile potražiti zaklon u NATO-u, Finska 2023. i Švedska 2024.
NATO nije puki vojni savez, on se shvaća i kao vrijednosna zajednica, što znači da se njezine članice obvezuju na niz pravila svojstvenih zapadnomu svijetu. U skladu s tim zbog promjena vrijednosnoga sustava na Zapadu mijenjaju se i prioriteti odnosa unutar Saveza. Sam po sebi NATO je međunarodna organizacija bez vlastite teritorijalne nadležnosti, što znači da njegove članice naspram njemu zadržavaju svoju punu suverenost i neovisnost.
Prvi zahtjev: mir
Osnivanju NATO-a prethodilo je nekoliko manjih saveza ili obrambenih sporazuma zapadnih zemalja, ali NATO se u međuvremenu potvrdio kao snažna i dugoročna zajednica. To je posebice vrijedilo kad se nametnuo kao protuteža komunističkomu Varšavskomu vojnomu savezu.
Među najvažnijim obvezama članica nalazi se i ona o mirnom rješavanju međusobnih sukoba. To se postiže i složenom strukturom odlučivanja i upravljanja, koja jamči i učinkovitost Saveza i njegovu prilagodljivost okolnostima. Moćnije se članice koriste svojim utjecajem kako bi njegovu strukturu i ciljeve prilagodile svojim potrebama, no time još nikad nije bila ugrožena učinkovitost Saveza ni načelo zajedničke obrane.
Francuska je u više navrata pokušavala potaknuti veće promjene, a u jednom razdoblju čak se bila i povukla iz vojne strukture NATO-a. Bilo je to tijekom hladnoga rata i teških geopolitičkih iskušenja, među ostalim i strateških nuklearnih prijetnja. Francuska se od početka pedesetih zauzimala za stvaranje europske vojne sile u sklopu ili mimo NATO-a. Sličnih pokušaja bilo je i kasnije, među ostalim i u okviru Europske unije. Pritom valja napomenuti da NATO nije jedinstvena vojska, on je sigurnosni savez čije članice zajednički donose odluke o zajedničkoj sigurnosti i pritom raspolaže infrastrukturom u koju se prema potrebi uključuju segmenti vojska članica.
DIJALOG NUŽDAN • Nije samoposluga
Francuska vizija
Francuski osjećaj moći posebno je ojačao za vrijeme predsjednikovanja Charlesa de Gaullea, kad je bila najizraženija njezina potraga za vlastitom obrambenom strategijom. Početkom šezdesetih Francuska je postala nuklearna sila i istodobno je nastojala preuzeti zapovjedništvo nad zapadnim vojskama u Europi. Suočena s otporom prije svega SAD-a, Francuska se 1966. povukla iz vojnih tijela NATO-a, oko 30 000 NATO-ovih vojnika moralo je napustiti Francusku, a glavni stožer NATO-a, koji se ranije iz Londona bio preselio u Pariz, premješten je u Bruxelles. Unatoč tomu, Francuska nikad nije prestala sudjelovati u misijama Saveza, a 2009. ponovno se potpuno uključila u zapovjednu strukturu NATO-a.
Civili i vojnici
NATO u organizacijskom smislu ima dva segmenta, civilni i vojni. Civilnu organizacijsku strukturu čine Sjevernoatlantsko vijeće, glavno tajništvo i dodatne strukture kao što je primjerice Vijeće NATO-a i Rusije koje služi razmjeni i dijalogu između dvaju u stvarnosti suprotstavljenih tabora. Sjevernoatlantsko vijeće čine stalni predstavnici država članica i ono je jedino tijelo Saveza na kojem se donose političke odluke. Na čelu Sjevernoatlantskoga vijeća nalazi se glavni tajnik NATO-a, koji je ujedno najviši predstavnik Saveza. Prvi glavni tajnik bio je Britanac Hastings Ismay, a sadašnji glavni tajnik, bivši predsjednik nizozemske vlade Mark Rutte, 1. listopada na toj je dužnosti naslijedio Norvežanina Jensa Stoltenberga. U oči upada činjenica da glavni tajnici uvijek dolaze iz država članica s duljim stažem, što upućuje na zaključak da NATO očekuje da iza glavnoga tajnika stoji pouzdana članica koja ne prijeti izazivanjem unutarnjih potresa u Savezu. Čak su i njihovi zamjenici, osim u dva slučaja, jednoga Turčina i sadašnjega, Rumunja, uvijek bili iz zapadnijih članica, točnije iz Italije, Nizozemske, Kanade ili Sjedinjenih Država.
Oslonac političkim odlukama
Vojnu organizacijsku strukturu NATO-a čine Vojni odbor, Međunarodni vojni stožer i druge zapovjedne strukture. Vojni odbor najviše je vojno tijelo Saveza. Među ostalim on služi kao oslonac u političkim odlukama Sjevernoatlantskoga vijeća. Čine ga načelnici stožera zemalja članica koji raspravljaju o konkretnim vojnim mjerama čije prijedloge podastiru Sjevernoatlantskomu vijeću. Nadalje, NATO raspolaže i Međunarodnim vojnim stožerom, koji je izvršno tijelo koje obuhvaća 500-tinjak vojnih i civilnih pripadnika.
Nagle su promjene luksuz
Kako bi se politički i vojni sustav NATO-a održao i jamčio neprestanu učinkovitost, nužno je neprestano temeljito političko usklađivanje među članicama, kao i integriranje vojnih struktura suverenih zemalja u djelotvoran mehanizam. Primjerice, sudjelovanje Hrvatske u procesima unutar NATO-a ne svodi se na puko političko odlučivanje i slanje vojnika nekamo kad to netko zatraži. To sudjelovanje podrazumijeva duboku međusobnu organsku povezanost vojnih struktura članica. Među ostalim moglo bi se reći da NATO djeluje i u Hrvatskoj, da su hrvatske obrambene strukture prožete NATO-om i da je svaka misija, svaki program ili projekt NATO-a duboko ukorijenjen u obrambene mehanizme država članica. Stoga si ni jedna članica ne može priuštiti luksuz naglih promjena u obrambenom strategijskom planiranju jer bi time narušavala odnose u zajedničkom obrambenom organizmu koji je svojevoljno prihvatila.
To vrijedi i za područje političkoga odlučivanja. Svaka članica NATO-a stupanjem u taj vojni savez dugoročno je odabrala stranu u svjetskim geostrateškim odnosima. Konkretno, činjenica da zapadni saveznici promatraju Rusiju kao suprotstavljenu stranu ne temelji se samo na povijesnim iskustvima, vrijednosnim mjerilima, političkim sklonostima ili realnim prijetnjama, nego na temeljnoj određenosti koja podrazumijeva dugoročnu višestruku strukturnu povezanost saveznika, uključujući i unutarnje procese koji se u skladu s tim planiraju i provode.
Isključivanje nije predviđeno
NATO je klub za čije članstvo kandidati moraju ispuniti stroge kriterije, ali u koji nitko ne ulazi prisilno i koji svatko može napustiti kad god hoće, a isključenje iz članstva nije predviđeno. Unutar njega vladaju stroga pravila koja svatko dragovoljno prihvaća pristupom. Sustav odlučivanja u NATO-u, kao i u sličnim međunarodnim organizacijama, jasno je propisan. Kao i svagdje, formalne odluke donose se prema unaprijed utvrđenoj proceduri, a neformalni utjecaj stječe se povjerenjem koje pojedinačna članica uživa među ostalim partnerima, vojnom i političkom snagom i sposobnošću nametanja. Politika NATO-a, u okvirima zadanim ugovorom, može se prilagođavati potrebama pojedinih članica koje se izvan formalnoga okvira organizacije nametnu kao snažni činitelji. I u tom slučaju vrijedi pravilo da se glas velikih bolje čuje, a manje i slabije članice suočene su s izazovom snažnijega dokazivanja. U slučaju Hrvatske, ako odluči da nije zadovoljna smjerom kojim ide NATO, nitko ju ne može spriječiti da napusti savez, priključi se nekomu drugomu ili se sama brine o vlastitoj sigurnosti.
