Najveći životni uspjeh pojedinca može se sastojati u tome da kaže: »Bio sam u krivu.« Grubo rečeno, mentalitet zapadnjaštva uči isključivo produktivnosti, borbi za prva mjesta (ne samo u crkvama). Uči da jedino uspjeh vrijedi i da je dovoljno dobar jedino onaj koji sve radi savršeno, nikada ne griješi i uvijek je u pravu. Koliko god se ljudi busali u prsa i kleli u svoju naprednost, daleko su od naprednoga. Napredno se raduje tuđemu uspjehu, pothvatima, pobjedama, a poznato je da je jedna od najvećih bolesti društva upravo zavist i sindrom »susjedove zelenije trave«.
Kako onda razumjeti da priznavanje činjenice vlastite pogrješke može biti jedan od najvećih uspjeha? Upravo jer čovjeka neuspjeh uči uspjehu, poraz priprema za pobjedu, poniženje za uzvišenje te smrt za Život! To je kršćanska logika mudrosti: mudromu je čovjeku svaka životna situacija prilika i ništa mu nije problem, kamoli nerješivi problem. Zacijelo se nije lako, u okruženju grabežljivaca, izboriti i opstati s tim pacifističkim stajalištem. No je li to baš tako? Koja je cijena čovjekova mira? Ima li on cijenu uopće? Koliko stoji? Stotina tisuća eura, prodane duše, položaja, pozicije moći? Koliko čega? Je li mir uopće moguće kupiti? Novac je moguće steći, položaj, poziciju moći, pa i diplomu kupiti; a mir? E, mir se ne da kupiti, ali se da prodati. Jedini je problem što kada se jednom proda, teško se ikada više može otkupiti – valuta se mijenja i pitanje je hoću li ga imati čime platiti, osim najskupljim dobrom – životom.
Mala se djeca nakon svađe i tučnjave vrlo brzo izmire, odrasli ne. Zašto? Zato što je djeci važniji mir i radost igre od »ponosa«. Poniznija su, jednostavnija, neiskvarena i nezatrovana tuđim konceptima »ponosa« koji su nam nametnuti ili odgojem ili formacijom kroz obrazovanje ili jednostavno društvenim kvaziimperativima.
Kada čovjek ne zna je li na pravom, Božjem putu, trebao bi si postaviti dva bitna pitanja i odmah će znati odgovor: »Imam li onaj duboki unutarnji mir koji ni jedna izvanjska sila ne može narušiti i jesam li duboko, duboko u sebi istinski radostan?« – ne samo s osmijehom na licu, nego duboko u sebi zahvalan i radostan.
