Kotor 16. stoljeća, u Ozanino vrijeme, bio je živ i napučen grad. Ulice su vrvjele trgovcima i kupcima, vojnicima, plemićima i običnim pukom. Ljudi su, baš kao i danas, trčali za svojim poslovima ili bi se opuštali negdje u hladovini, uživajući u stamenoj snazi kamenih građevina, gradskih zidina i kula, pogledu na more ili na suri Lovćen koji se nadvijao nad gradom noseći u sebi skrivenu prijetnju.
Tu negdje, u pokrajnjoj ulici, u maloj ćeliji pokraj crkve svetoga Pavla ukopane u podnožje Lovćena živjela je i molila nekad mala pastirica Kata Kosić, a sada članica Trećega reda svetoga Dominika, koja je uzela ime sestra Ozana, a dodano joj je ono Kotorska. Iz Releze, maloga planinskoga sela, sišla je u Kotor kako bi upoznala i srela onoga za kojim je čeznula njezina čista duša. Željela mu je uzvratiti ljubav. Pronašla je način, njoj svojstven, koji je svrstava u ono neko daleko vrijeme, vrijeme koje, na prvi pogled, nema što ponuditi ovomu našemu naprednomu vremenu. Međutim taj »na prvi pogled« upravo govori suprotno.
Današnji čovjek potvrdu samoga sebe traži u uspjehu, u posjedovanju, u izgledu, u pljesku pozornice. Vlastiti identitet rado mijenja životnim postignućima iza kojih čuči u trajnom strahu kako ih ne bi nenadano izgubio. Tako zatrpava unutarnju prazninu koju na dugo vrijeme samo Bog može držati ispunjenu. Čovjek bez Boga ostaje malo izgubljeno biće ma kako on pravdao svoj status ovdje na zemlji. Davno je Isus izgovorio riječi koje nam često odjeknu u dubini bića: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego od svake riječi što dolazi iz Božjih usta« (Mt 4, 4). Iako sve posjeduje što na zemlji može poželjeti, čovjeku preostaje strah da to ne izgubi, da ga netko ne vrati na niže mjesto, da netko ne »hakira« njegove račune, da ga netko u javnosti ne baci na koljena.
Prošlo je više od pet stoljeća od Ozanine smrti, a njezina svjetiljka još svijetli i baca sjaj nadaleko. Pitanja se sama nameću: Tko je nadolijevao ulje u njezinu svjetiljku? Od čega je živjela tako dugo odijeljena od svijeta, tko joj je davao snagu protiv napasti i sumnja, odakle joj pronicavost duha, ljubav prema Bogu i čovjeku, ustrajnost na započetu putu? Čovjek treba ulje za svoju svjetiljku, hranu za svoju dušu, pomagalo za uspinjanje uz životnu Kalvariju.
Mala ćelija, ograničen prostor, oskudna hrana i hladnoća nisu neka poželjna energija koja pokreće. Ozana je nalazila siguran oslonac u euharistijskom Isusu, u meditaciji Božje riječi, u druženju s Kristom po molitvi i žrtvi. Uranjanje u Kristovu žrtvu i ljubav bili su preduvjet žaru i sjaju osobne ljubavi. Bog joj je bio jedina čvrsta sigurnost u nesigurnostima života. Ta bliskost, ta povezanost, poistovjećivanje s raspetim i mučenim Isusom i s Isusom »zatočenim« u komadiću kruha bili su ulje njezine svjetiljke koja ni danas nije izgubila sjaj. Njezina potpuna darovanost Gospodinu osposobila je Ozanu da gleda Kristovim pronicljivim pogledom, da mudro i vidovito prosuđuje događanja oko sebe i u svijetu, da ima osjetljivu dušu i srce za svakoga čovjeka, ma tko on bio i kakav bio. Mnogo je ljubila, a od Ljubljenoga je sve potrebno dobivala. Svoj je život upravljala prema Isusovu životu pa mu je danomice postajala sličnija u življenju i djelovanju. Postala mu je omiljeno oruđe za činjenje dobra, njegova ispružena ruka u tom dijelu svijeta. Što je više dopuštala da Isus u njoj raste, a njezino »ja« da se umanjuje, to je Isusovo djelovanje po njoj postajalo opipljivije, vidljivije i uspješnije.
Ozanu možemo promatrati kroz njen isposnički život, kroz vidovitost, kroz čuda koja je činila, govoriti o njezinim kušnjama i napastima, o molitvenom i pokorničkom životu, o njezinu širokom spektru apostolata, ali važna je i njezina uloga miriteljice.
Kotorani su bili privučeni mirom, sigurnošću i jasnoćom puta jedne zazidane djevice. Jedni su tamo išli po koricu kruha, drugi po savjet ili ohrabrenje, treći po šačicu mira. Ozanini životopisci tvrde da su na njezina vrata kucali biskupi, političari, ratnici, mornari i sirotinja, učeni i neuki, bogati i siromašni. Od nje su se vraćali ispunjeni mirom i snagom za životne borbe. Nije Ozana sama po sebi mogla privlačiti tolike ljude. Isus je preko nje djelovao. Ozana je bila sredstvo u Božjoj ruci poučavana od pravoga Učitelja kako slušati i razumjeti ljudske riječi, izgovorene i neizgovorene, kako se odnositi prema njihovoj patnji i potrebama. Utopija bi bila tvrditi da je Ozana čarolijom rješavala probleme ljudi ili da je cijeli grad o njoj ovisio. Razdora je bilo onda, ima ih i danas: u obiteljima, u društvu, u Crkvi, na radnom mjestu, u duhovnom zdanju pojedinaca.
Ozana miriteljica podizala je mostove, smanjivala udaljenosti, ohrabrivala ljude da rade i nastoje oko dobrih odnosa s Bogom i s ljudima. Njezin je zadatak bio rušiti barijere i zidove neprijateljstva, pokazujući dokle je Kristova ljubav prema čovjeku stigla: dovela ga je do smrti na križu, do zarobljenosti u komadiću kruha. Sigurno im je po ne znam koliko puta pred oči donosila crtice iz evanđelja gdje Isusova ljubav nadilazi ljudska stajališta i razmišljanja: o cariniku Mateju, o ženi na zdencu, o preljubnici i farizejima. Ozana se trudila potaknuti ljude da naprave pravi izbor: opraštati, ne mrziti; pomagati i ne uskraćivati ruku pomoćnicu; ne govoriti loše o drugome, biti strpljiv s tuđim manama. Ozana je nastojala oko gomilanja dobra u svačijoj duši, oko osvajanja sugovornika da sebe i druge potiče u dobru. Ona je sijala evanđeosko sjeme u duše ljudi i vapila Gospodinu da to sjeme donese ploda.
Promatrati njezin život i govoriti o suvremenosti te drage svetice izgleda smiješno. I jest ako je gledamo samo kao djevicu okruženu kamenim zidom, siromašnu, koja tavori svoje dane sama, ogorčena, prazna i koja očekuje sažaljenje. Ali Ozana nije bila to. Bila je aktivna, sretna, ispunjena, izgarala je od ljubavi prema svojemu Zaručniku i prema njegovu djelu. Dosada je nije mučila, osamljena nije bila ni stvarno ni u duhu. Mislima i molitvom ujedinjena s Isusom euharistijskim, a s ljudima izvan ćelije povezana sa stotinu niti. Sudjelovala je u njihovim životima, pratila ih blizinom i molitvom, savjetom i opomenom. S radosnima je bila radosna, sa zaplakanima je plakala i za svakoga je imala pravu riječ.
Današnji je čovjek usamljeniji iako se s mnoštvom gura na ulici, u dizalu, trgovini i kafiću, dublje je nesretan jer sebično radi samo za sebe, a druge prepušta njihovoj sudbini. Oslanja se sam na sebe, što ga brzo dovede do kraja slijepe ulice. Ozana, iako dobro zazidana, nije bila ropkinja ni sebe ni zidina. Duh i ljubav prelazili su čvrste zidove i Ozanu utapali u ljudsku obitelj, s kojom je nosila križ života, s kojom je disala i plakala. Sama uronjena u Krista, privlačila je svoje sugrađane k Božjemu srcu. Ima li većega izraza ljubavi od polaganja života za svoje prijatelje i neprijatelje. Ozana je na neki način položila svoj život za svoje prijatelje, svoje bližnje, svoje sugrađane. Bez ostatka je darovala svoj život Bogu i time privlačila Božju ljubav na zemlju. Mi, ljudi današnjice, sebe darivamo Bogu na svoj način, na način da svoju slobodu sebi pridržimo, svoj lagodan život produžimo duboko u vrijeme. Darivanje uz pusta ograničenja nije dragocjen dar, obećanja uz bezbroj »ali« nisu vjerodostojna, odricanja radi samopotvrđivanja nisu čista žrtva. Pa kako onda shvatiti Ozanu danas? Teško je razumjeti Očevo darivanje Sina, Sinovo žrtvovanje radi čovjeka, a još je teže uživjeti se u ljudsku žrtvu čovjeka iz ljubavi prema Bogu. Samo je ljubav odgovor. U ljubavi je tajna i tu je odgovor na pitanje zašto i kako.
s. Katarina Maglica, OP
