Na završetku 1700 km dugoga »Marijanskoga zavjeta za domovinu« nakon mise zahvalnice 24. kolovoza u dubrovačkoj katedrali pozornost je privukao Mirko Balov, koji je pješice prešao svih tih 1700 km kroz cijelu Hrvatsku te dio Bosne i Hercegovine. On je rođen u Splitu, a živi u Šibeniku, ima 63 godine i nedavno je umirovljen. O svom braniteljskom putu nije puno pričao, a bio je u 114. brigadi, pa u 115. pukovniji, nekih osam mjeseci, onda kada je trebalo. Rado je progovorio o tome kako je uopće počeo hodočastiti i kamo je sve hodočastio prije Marijanskoga zavjeta.
»Prije sam živio kao i svi drugi ljudi, daleko od Boga. Bog je bio toliko blizu, on me pazio kao kap vode u pustinji, ali ja sam bio daleko. Rekao sam: ‘Mogu ja griješiti, ali ću jednom i prestati.’ I došlo je vrijeme, a sve je to bilo povezano i s nekim snovima koje sam sanjao, pa sam malo-pomalo prestajao griješiti. To je bilo čudno i to bih svakomu poželio. Nakon jedne noći jednostavno sam prestao griješiti.«
Dodao je da su uz snove išli i neki osjećaji, pa poklapanja nekih događanja. »I došlo je vrijeme da sam shvatio da hodočašće nije vožnja autobusom, nego da treba u pravom smislu hodati. Da je to hodati i slaviti Gospodina, treba biti potpuno u molitvi i moliti za one koji su prolazili tim putovima prije, za one koji žive i koji su živjeli u tim kućama.«
»Prvo hodočašće uopće za mene je bilo hodočašće u Fatimu. Bili su čudni snovi, sanjao sam neke slike, a kasnije sam vidio da su to slike s toga puta. Na tom sam putu već bio u vjeri, molio sam Časoslov i slično. Prvi svetac kojega sam ‘susreo’ bio je sv. Ignacije Lojolski, o kojem nisam znao ništa. Moja mi je žena trebala sve ‘crtati’ i ponovno pričati tko je bio on. Kasnije sam pročitao njegov životopis.« Pronašao je Balov neke sličnosti između sebe i toga svetca, osobito u nekim burnim unutarnjim reakcijama na događaje u okolini. Kao i u tome da su obojica bila u ratu, a kasnije su otkrila Krista. I to je ostavilo jak pečat na njegov vjernički put.
Na prvo hodočašće pješice išao je od 23. do 28. rujna 2007. Od tada obično dva puta u godini hoda i hodočasti uglavnom Marijinim svetištima, najčešće u korizmi i oko svetkovina Blažene Djevice Marije.
»Jedne sam godine tako hodočastio do Trsata, planirao sam i dalje preko crte, sve sam isplanirao, ali sam se okrenuo, ni danas ne znam zašto, i krenuo sam pješice prema Mariji Bistrici. Nakon toga sam nastavio preko Lepoglave, onako kako me vuklo, pa do Ludbrega, zatim do Iloka. Nisam znao zašto, ali znao sam da je to – to. Nakon toga sam hodočastio Stepinčevim putom, onako kako je označeno. Pa onda Maceljska šuma. Pa sam uz 300. obljetnicu Gospe Sinjske želio iz svih smjerova doći do Sinja.«
Hodajući iz Rame prema Sinju, Balov je prvi put čuo za pokret Marijanskoga zavjeta za domovinu. Prošle godine prvi put je jednu dionicu puta hodočastio s njima, a ove godine cijelu rutu. »Bio sam ostao doma radi ronjenja, a žena je putovala prema Gorskomu kotaru i Lici. Rekao sam joj da usput svrati do jedne crkvice koja je bila zatvorena kada sam hodočastio iz Trsata prema Mariji Bistrici. Kad je došla do te crkvice, nazvala me mobitelom i rekla mi da je ugledala kombi Marijanskoga zavjeta za domovinu.« Da ga je nazvala samo malo kasnije, on bi već bio zaronio, ne bi čuo mobitel i ne bi joj mogao reći da hodočasnike pozove k njima doma i ne bi se kasnije susreo s njima. Tako su primili hodočasnike, dali im jesti i piti, ponudili im prenoćište. »Primajući hodočasnika, prima se Krista u kuću«, kazao je Mirko. Hodočasnici su išli iz Knina prema Šibeniku pa je jedna skupina spavala kod njih. Nagovarali su Mirka da ide s njima, ali je on imao drugi plan. Bio je početak kolovoza i on je htio hodočastiti iz Solina i Sinja u Ramu, obrnuto od smjera hodočašćenja. No neki se detalji nisu nikako dali objektivno organizirati pa je zbog toga odustao od svoga planiranoga hodočasničkoga puta, pridružio se Marijanskomu zavjetu i s njima došao do Dubrovnika.
»Na ovogodišnje hodočašće krenuo sam iz Osijeka. Mogu reći da sam takoreći upoznao svaku stopu svoje zemlje. Predivno je to. Upoznaje se sve, i dobre i loše strane. Upoznaje se ne samo Domovinski rat, nego i raniju povijest. I onu od turskih vremena«, podijelio je Mirko svoje dojmove. »Kombinacija hodočašća u kojem idu branitelji i mladi zajedno nešto je predivno. Jer mladi iz prve ruke upoznaju povijest, upoznaju Domovinski rat. Vidi se da u današnje vrijeme kod nas agresor postaje žrtva, a žrtva agresor. Mi smo to nešto izgubili.«
U susretu s nekim mjestima i patnjama koje su ljudi ondje podnijeli pojave se negativni osjećaji, »ali jer je čovjek u Bogu, sve te negativne osjećaje koji se pojavljuju prikazuje Bogu, moli«. Svjestan je Mirko da kršćani, Kristovi učenici, moraju biti drugačiji. »Moramo se ponašati kao što se ponašao Krist na križu, on je molio za svoje neprijatelje, on je život dao za svoje neprijatelje. To je nama teško, ali to je njegov dar, njegova milost. Nisam to mogao u početku, to je unutarnja borba.« Ali korak po korak, i to ide.
Oduševljen je i mladim hodočasnicima. »Kad se gleda televiziju, uvijek su neke crne teme, mladi su bez posla, mladi odlaze. A susreo sam i one koji se vraćaju. Upoznaje se da ovaj narod ima nade s ovim mladima. Mladi se i vraćaju, ali to se ne će vidjeti na televiziji. Mladi su kršćani, žive oni kršćanski duh. Ima mladih duha. Ovaj narod i ova domovina ima budućnost, samo ona ne ovisi o nama, nego o tome koliko molimo, koliko prikazujemo svoj život za svoj narod i domovinu, jedni za druge. Tako ćemo je očuvati. Ako se kod nas ugasi molitva, onda je ne ćemo očuvati. Bit ćemo dio onoga svijeta mržnje i tame.«
»Svake godine dok budem živ ići ću na ovo hodočašće. Treba hodati krajevima gdje je prestala molitva. Iako smo stvorili državu, na neka se mjesta Hrvati ne mogu vratiti. A volio bih proći svaku stopu svoje zemlje bez obzira tko gdje živi. Jer molitva je nešto posebno, predivno. Ako se vrati molitva i oprost, bit će života! Što se zapravo događalo ako su ubijane nevine žrtve? Ljudi nisu bili u Bogu i oni su sijali prokletstvo. Ne ćemo gledati stranu, ni ovu ni onu. Moramo moliti i za jedne i za druge, prikazivati svoj život Bogu i za jedne i za druge. Treba doći do pomirenja. Jer ništa nečisto ne može biti u kraljevstvu nebeskom. Gdje mi želimo biti? U kraljevstvu zemaljskom, onom dolje, ili u kraljevstvu nebeskom? Znači moramo ljubiti jedni druge!«
Marijanski je zavjet za domovinu nakon priznanja samostalne države Hrvatske najljepša stvar koja se mogla dogoditi, smatra hodočasnik Balov. »Jedinstvom branitelja i mladih, u tom novom okruženju, stvara se nova generacija koja ne će biti zatrovana mržnjom, nego će ljubiti Boga i domovinu. Jer to je naša budućnost. Židovski je narod 40 godina hodao kroz pustinju kad je izišao iz ropstva, dok nisu svi oni pomrli. Tako mora biti i s nama. Lijepo je što ima mladih koji idu na duhovne obnove, da se moli tamo gdje se činilo zlo, jer se jedino molitvom to zlo može odagnati. Bog nam je darovao ovu lijepu našu domovinu i darovao nam je Marijanski zavjet za domovinu. Znači da on ima plan u našoj domovini i neka se on sam proslavi u našoj domovini i po nama svima.«
