Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe objavljen u Narodnim novinama br. 65/20 počeo se primjenjivati od 1. siječnja 2021. Tim zakonom uvedena je neka vrsta starosne mirovine koja se u pripremi javnosti za nove izdatke iz proračuna često nazivala »nacionalna« ili »domovinska« mirovina. Priznaje se svakomu hrvatskomu državljaninu starijemu od 65 godina koji ima prebivalište u Hrvatskoj najmanje 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva. Za to pravo nije propisan nikakav poseban uvjet mirovinskoga staža. Dakle praktički svaki hrvatski državljanin, uključujući i svakoga doseljenika iz bilo koje države bivše Jugoslavije ili svijeta koji je stariji od 65 godina pod uvjetom da dokaže postojanje neprekidnoga prebivališta u Hrvatskoj ili protekom vremena to ostvari, može podnijeti zahtjev za priznavanje prava na nacionalnu naknadu.
Mjesečna nacionalna naknada za 2021. priznavala se u svoti od 800 kn, a od 1. siječnja 2022. isplaćuje se u povećanoj svoti od 800,20 kn mjesečno. Prije donošenja toga zakona u tijeku javne rasprave upozoravalo se na neopravdanost uvođenja toga prava upućujući da se socijalna ugroženost starije populacije treba i može rješavati preko socijalne skrbi. Vjerojatno zbog političkih nadmetanja zakon je ipak donesen, ali nije ostvario predviđeni učinak.
S jedne strane nastalo je nezadovoljstvo korisnika najnižih mirovina koji su radili najmanje 15 godina koliko je propisano kao minimalni uvjet staža za priznavanje prava na starosnu mirovinu s doživljenjem 65 godina. S druge strane brojni građani bez staža koji su se nadali da će dobiti »domovinsku mirovinu« nisu ostvarili to pravo. Zašto?
Odgovor treba tražiti u posebnim uvjetima koji osim starosti od 65 godina i prebivališta u Hrvatskoj od najmanje 20 godina od podnositelja zahtijevaju: 1. da nije korisnik neke druge mirovine ni osiguranik u nekom obveznom mirovinskom osiguranju; 2. da nije primatelj zajamčene minimalne naknade s osnove socijalne skrbi; 3. da neto dohodak zajedničkoga kućanstva ostvaren u prethodnoj godini podijeljen s brojem članova kućanstva nije veći od visine mjesečne nacionalne naknade (800 kn) po članu kućanstva; 4. da nije korisnik usluge smještaja prema propisima o socijalnoj skrbi; 5. da nema sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju na osnovi kojega je korisnik toga uzdržavanja.
Da bi se ispravno protumačilo kada i kako se ispunjavaju ti posebni uvjeti, treba pojasniti što se razumijeva pod pojmom »kućanstvo« i što se uračunava u neto dohodak po članu kućanstva.
Kućanstvom se smatra obiteljska ili neka druga zajednica osoba različite životne dobi koje zajedno žive i podmiruju troškove života, bez obzira na srodstvo. U utvrđivanju kućanstva mogući su problemi, ali i zlorabe jer se promjenom broja članova zajedničkoga kućanstva može ostvariti ili izgubiti pravo na tu naknadu, ovisno o tome imaju li ili nemaju pojedini članovi kućanstva određeni dohodak. To se događa u slučajevima kada neki član umre. Ako umre član kućanstva koji ostvaruje dohodak, preostali se dohodak dijeli na manji broj članova te se stvara mogućnost da ukupan neto prihod obračunat na sve članove kućanstva ne prelazi svotu od 800 kn po pojedinom članu kućanstva te se ispunjavaju uvjeti za priznanje prava na novčanu naknadu.
Postoji i obratna mogućnost da se zbog smrti jednoga člana kućanstva koji ne ostvaruje dohodak postojeći dohodak dijeli na manji broj članova te se time premaši svota od 800 kn neto dohotka po članu kućanstva, makar samo za nekoliko kuna. Tada se gubi pravo na tu naknadu.
Također se često pogrješno shvaća što ulazi u neto dohodak pa se podnositelji zahtjeva za tu naknadu uzaludno nadaju da ispunjavaju uvjete. Naglašava se da u neto dohodak ulaze sva novčana sredstva koja ostvaruju svi članovi kućanstva po osnovi rada, mirovine, raznih primitaka od imovine, stanarine i drugih primanja u tuzemstvu ili inozemstvu, koja podliježu oporezivanju. Zato samo jedna povišica mirovine jednoga člana kućanstva za nekoliko kuna može biti razlog za prestanak prava drugoga korisnika te novčane naknade. Pravilo po kojem »jedan dobije jednu kunu, a drugi izgubi 800 kuna« nije siguran nadomjestak za socijalnu sigurnost i više sliči igrama na sreću.
U neto dohodak kućanstva ne ubrajaju se invalidnine, doplatci za pomoć i njegu, naknade za tjelesna oštećenja, doplatak za djecu i druge naknade koje ne podliježu plaćanju poreza na dohodak.
Nelogično je također da i oni najbogatiji kojima uopće ne treba nikakva mirovina jer u bankama imaju golema novčana sredstva mogu ispunjavati uvjete za tu novčanu naknadu jer im neto dohodak formalno ne premašuje svotu od 800 kn mjesečno budući da se novčana imovina (štedni ulog) ne uračunava u imovinu, odnosno u neto dohodak. U takvim slučajevima moglo bi se utvrditi pravilo: »Bogati naprijed, a siromasi, čekajte.« Nesumnjivo je da se nije previše mislilo kod predlaganja i izglasavanja toga zakona.
