Ovih se dana navršilo deset godina od smrti i osamdeset od rođenja Ivana Pandžića, skromna i samozatajna umnika, štovatelja riječi filozofskoga diskursa i refleksivne poezije, erudita duboko zagledana u obzorja filozofije i teologije hrvatske povijesti.
Rođen je u Konjskom kod Splita 25. ožujka 1937. Gimnaziju je pohađao u Splitu i Dubrovniku. Studij jugoslavistike i romanistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965. Diploma je bila odgođena jer je upravo na dan »klauzure« uhićen i onemogućen u završetku studija. Prvo zaposlenje našao je u šibenskoj knjižnici »Juraj Šižgorić« 1967., a na preporuku prof. Ljudevita Jonkea odlazi za lektora hrvatskoga jezika u Lille 1969. – 1972., gdje je surađivao s poznatim kršćanskim intelektualcem Pierreom Emmanuelom, čija je djela prevodio, i s drugima. Plod njegove suradnje s Francuzima bio je oveći članak »Francusko-hrvatski kulturni odnosi« 1992. Radio je zatim kao urednik i lektor na Radiju Zagreb 1973. – 1975., lektor u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« 1976. – 1981., a od 1982. tajnik je književnoga časopisa »Forum« i »Most/The Bridge«. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga centra PEN-a, francuskoga PEN-Cluba u Parizu i Opus Dei u Beču. Umro je u Brckovljanima 7. svibnja 2007.
Člancima se, a objavio ih je više od osamsto, javio u »Vidiku« 1968., a zatim je pisao u »Forumu«, »Republici«, »Mogućnostima«, »Dubrovniku«, »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskom slovu«, »Maruliću«, »Crkvi u svijetu«, »Vjesniku«, »Vijencu«, »Glasu mira«, »MI«, »Kažotiću« i dr. Plodan pisac, objavio je knjige »Petronijev silazak« 1968., novele »Sjena i suputnik« 1987. i »Toranj bjelokosni: svjetlaci sumorne svijesti« 1992., oglede »Tražio sam Kažotićevo svjetlo« 1993., kolumne »Uhodeći vrijeme: domoljubni hod s ‘Dugoselskom kronikom’« 1998. te oglede »Nostalgija za ishodištem: poderano ruho istine« 1999., »Putovi bez postaja – Babilonski pothodnik« 2002., »Tragom Kažotićeva svjetla« 2002. i »Progovori Mojsije!: Hrvatska s obzorja filozofije povijesti« 2006. S Ivanom Gabelicom uredio je zbornik »Nad Velebitom sviće…« o Mili Budaku 1995.
Kao što treba teološki razumjeti židovsku povijest da bi se shvatila svjetska povijest, tako treba teološki gledati svjetsku povijest da bi se razumjela hrvatska povijest – kao mjesto osobitoga angažmana Providnosti. »Predanje u Providnost (Providentia) hrvatski narod, moglo bi se reći, ostvario je u cijelosti«, napisao je u članku »Je li hrvatska povijest metafizična?«. Pandžić u tom gledanju nije bio prvi – sjetimo se naših pjesnika od Marulića nadalje, Križanića, Kvaternika, Šufflaya ili Lukasa – ali je bogatstvo te misli sintetizirao. Osim toga, u svoju historiozofiju nadahnuto je interpolirao klasičnu pretkršćansku misao, Otce, Učiteljstvo, skolastike, hrvatske pjesnike, modernu filozofiju, poznavanje svjetske povijesti i kulture…
Napisao je eseje o mnogim Hrvatima starijega i novijega vremena, kao njihov »suputnik«, uvijek samo u jednom naponu: da bi posvjedočio dubinu i osobitost hrvatske duše na njezinu putu prema Eshatonu. U eseju »Velebitski sindrom« napisat će: »Kažu da je kružno kretanje prema Apsolutu najsavršenije. Kružno ili ravnomjerno, svejedno. Bitan je ishod, a to je Eshaton, u kojem prestaje povijest i otpočinje vječnost.« Više je tekstova posvetio bl. Augustinu Kažotiću, prvomu hrvatskomu sorbonskomu doktoru filozofije i teologije, a posebice će naglasiti da bijaše »prvi duhovni izmiritelj hrvatskoga sjevera i juga«. Smatrao ga je oglednim primjerom »umnih i moralnih potencijala hrvatskoga naroda«. »Veliki ljudi postoje da bi bilo još većih«, piše, a »Augustin Kažotić svojom samoprijegornom žrtvom odista je omogućio da njegova Hrvatska postane duhovno još veća«.
Imao sam čast poznavati ga i surađivati s njim. Pisao je nekoliko godina sjajne eseje pod naslovom »MI«. U jednom od njih (MI-Zbor 1/2, 1997.), u kontekstu evanđeoskoga teksta o Kristovoj kušnji u pustinji, piše: »Povijest je Božja zamisao, ali se ne događa bez čovjeka. Ona je dakle u određenom smislu ljudsko djelo. (…) Narod koji nije posumnjao u Božju Providnost… red je naposljetku da stigne u Obećanu zemlju. Karizmatičan narod mora imati i takva vođu: kao sublimaciju svojih htijenja i stremljenja. Prošlost je zalog budućnosti. Hrvatski narod je svjedok svoje povijesnosti.
On nije primio zakon kao ‘volju u svojoj istini’, nego Ploče Božjega zakona, koje nikada nije razbio. Otpočeo je dakle služiti Apsolutnoj Istini da bi kraljevao. Ostvario je tako svoje sada kao biti svevremena. Čim je napasnik odstupio, pristupili su anđeli. Povijest je tako dobila novu dimenziju, o kojoj hrvatski narod neprestano svjedoči. Tako vazda budi!«
Njegova je misao »Hrvatsku imala za cilj« (C. Milanja), a njegovi su ogledi kvintesencija najboljih vrlina i spoznaja hrvatskoga duha, lektira koje bi se trebalo primiti i danas, kada nam se ponovno želi oteti sve ono što primismo kao Božji dar.
