Rijetke vijesti dopiru s Haitija, srednjoameričke otočke zemlje s nešto manje od 11 milijuna ljudi, ne samo zbog udaljenosti i siromaštva, nego i zbog česte medijske blokade novinskih magnata u službi nekoliko danas gospodarski najmoćnijih i politički najutjecajnijih država u svijetu, koje su odigrale nečasnu i prljavu ulogu u haićanskoj povijesti. Haiti zauzima zapadnu trećinu otoka Hispaniola u Karipskom moru, smještenom istočno od Kube, koji pripada otočkoj skupini Velikih Antila i koji je 1492. pronašao glasoviti pomorac Kristofor Kolumbo. Ostali dio otoka pripada Dominikanskoj Republici. Tamošnji domorodački narod, koji je imao oko 300 000 pripadnika, gotovo je istrijebljen nekoliko desetljeća nakon iskrcavanja Kolumbove ekspedicije, pa su španjolski kolonizatori morali dovoziti crnačko roblje iz Afrike za radove na plantažama šećera. Španjolci su potom krajem 17. st. prepustili trećinu otoka Francuskoj, koja je tako u 18. st. imala najbogatiju svoju koloniju. Robovi su se pobunili i krvlju platili želju za slobodom pobijedivši Napoleonovu vojsku te proglasivši 1. siječnja 1804. neovisnost Haitija. Tako je svijet dobio prvu samostalnu državu s većinskim crnačkim stanovništvom, ali nažalost gospodarski interesi i stalno uplitanje u tamošnje prilike bogatih Nijemaca, Francuza, Amerikanaca, Engleza, Španjolaca i drugih dovelo je do vladanja vojne hunte, korumpiranih diktatora, nasilja, političke nestabilnosti i česte nasilne smjene čelnih ljudi. Haiti je tako postao jedna od najsiromašnijih zemalja. Uz doista tešku i mukotrpnu povijest, zemlju je g. 2010. pogodio i najrazorniji potres u 21. st. s magnitudom 7,6 po Merkalijevoj ljestvici, koji je odnio živote oko 316 000 ljudi i u kojem je ozlijeđeno 310 000 osoba.
I poželjeti u takvoj zemlji živjeti i dijeliti svakodnevicu s potrebitim ljudima može općenito, doista, samo osoba visokih moralnih vrlina. Jedna od njih je i Hrvatica s. Ana Mirjam Filipović, koja, već zbog činjenice da je redovnica, ima i »razlog više« za takvu odluku sadržan u Isusovoj zapovijedi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.«
Rođena je u župi Poljaci u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, udaljenoj oko 25 km zračnom crtom jugozapadno od Brčkoga. U relativno mladu redovničku zajednicu Služavki Kristovih, koju je osnovao augsburški biskup dr. Joseph Stimpfle, 8. veljače 1973., stupila je iste godine u Njemačkoj. Zajednica se naslanja na karizmu, uvjetno rečeno, »starije sestre« – družbe Služavki Maloga Isusa, koju je još g. 1890. osnovao glasoviti prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Danas družba ima tri kuće u Njemačkoj, dvije u Hrvatskoj – u Slavonskom Brodu i Zagrebu – i jednu kuću u Austriji u kojoj je i novicijat. S. Filipović položila je vječne zavjete 1978. u Grazu, gdje je ispočetka i djelovala, a potom je otišla u Stuttgart i Königsbrunn. Redovnička ju je poslušnost odvela na godinu dana u Italiju te čak deset godina u bogatu Švicarsku, koju je napustila u veljači g. 2015. i otišla u misije u siromašni Haiti.
»Budući da naša relativno malena redovnička družba nigdje nije imala misijsku zajednicu, pridružila sam se služavkama Maloga Isusa s. Liberiji Filipović i s. Ani Uložnik u ranije osnovanom Domu kardinala Alojzija Stepinca u glavnom gradu Haitija Port-au-Princeu«, započinje svoju »misionarsku« priču s. Filipović, i nastavlja: »Iako je prošlo već dosta godina od katastrofalnoga potresa, njegove su se posljedice osjećale doslovce na svakom koraku pa je i naša djelatnost bila usmjerena prema njihovim ublažavanjima. Brinule smo se za djecu, od malenih napuštenih od roditelja ili siromašnih roditelja pa sve do onih do 16 godina, koja su nakon potresa ostala bez krova nad glavom ili obitelji, te mogućnosti školovanja. Bilo mi je to korisno početno misionarsko iskustvo koje je trajalo oko dvije i pol godine, kada su sestre, prošle godine, zbog objektivnih razloga napustile dom, tako da sam morala započeti rad u novoj misiji nazvanoj Centar sv. Obitelji za odgoj i zdravstvo, također na rubnom području haićanske metropole i u istoj biskupiji. Sada sam sama, ali polako se pridružuju suradnici laici različitih struka i profila jer nam je prvotni cilj pomoći, dakako, najsiromašnijima i najugroženijima, posebice djeci i bolesnima. Moram istaknuti snažnu povezanost s drugim misijskim postajama, koje nam sada na početku pomažu u različitim oblicima. Za početak planiramo skrb za oko 150 osoba, ne samo u humanitarnom smislu, koji je, razumije se, najvažniji, nego i ustrojstvom redovita sustava opismenjivanja jer oni nemaju nikakve mogućnosti ići u školu.«
»Za naše mentalne sklopove tamošnje je siromaštvo nepojmljivo, više od polovice stanovništva – 5,5 milijuna – pothranjeno je i nepismeno te živi u prosjeku s manje od jednim dolarom na dan, prosječni je životni vijek između 61 i 62 godine, više od 60 posto radnoga stanovništva nema posao, a vrlo se mali broj rođenih i umrlih registrira. Ne hrpe, nego brda smeća nalaze se po ulicama, ljudi i životinje zajednički »kopaju« po njima kako bi pronašli nešto hrane, pitka je voda rijetkost, prodavaonice voća, povrća i mesa su najobičnije kartonske kutije poslagane uz ceste okružene rojevima raznovrsnih insekata. Promet po ulicama potpuno je ‘slobodan’, onako od oka, tko je spretniji ima prednost, a smještaj većine Haićana su krpene i kartonske nastambe prekrivene širokim zelenim granama, bez struje, vode, sanitarija i bilo čega sličnoga, u ekološki poremećenom kraju s potpuno golim brdima i planinama zbog nemilosrdne eksploatacije šuma. Teško je opisati kako sve to izgleda u kišnom razdoblju. Gotovo se nevjerojatnim čini podatak da je danas u haićanskoj metropoli s nešto više od dva milija stanovnika nešto manje od dva milijuna njih, u klasičnom smislu riječi, bez krova nad glavom.«
»Moja se misija nalazi na području župe u nadbiskupiji Port-au-Prince koja je osnovana tek prije četiri godine«, opisuje crkvene haićanske prilike s. Filipović, »i imamo svoga domaćega svećenika. Katolička Crkva u Haitiju uz spomenutu nadbiskupiju organizirana je u još jednu nadbiskupiju – Cap-Haitien i osam biskupija: Anse-a-Veau et Miragoane, Fort-Liberte, Hinche, Jacmel, Jeremie, Les Cayes, Les Gonaives i Port-de-Paix. Općenito svećeničkih i redovničkih zvanja ima priličan broj, ali je on nedostatan zbog silnih pastoralnih, zdravstvenih, odgojnih, humanitarnih i svih drugih potreba. No i naša družba već ima upita, pa i zamolbi nekolicine djevojaka koje se žele pridružiti našoj redovničkoj zajednici i staviti se u služenje svomu narodu. Mene osobno to jako veseli i jako sam zahvalna Bogu. Samo za ilustraciju, ovaj sam put osobno donijela tri takve zamolbe. Ono što smo dosada postigli zahvaljujući donacijama su kupnja građevnoga zemljišta za Centar sv. Obitelji, renoviranje postojeće kuće, organiziranje župnoga pastorala i medicinske skrbi te iskop jednoga bunara pitke vode. Pomažu nam ljudi iz bivših vjerničkih zajednica na zapadu u kojima sam djelovala i moja redovnička zajednica iz Njemačke, Austrije, Švicarske i Hrvatske. Ako žele, mogu pomoći i druge župe i pojedinci preko misijske centrale, a mi imamo pouzdanja u Gospodina koji će se zasigurno pobrinuti da ostvarimo sve naše zacrtane planove!«
Za kraj razgovora, skromna i samozatajna, čitatelje Glasa Koncila samo je podsjetila na riječi nadbiskupa Stadlera: »Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce majčinsko, prema sebi srce sudačko.«
