Tridesetogodišnji Sinjanin fizičar Mislav Cvitković završava doktorat na polju fizike na Friedrich-Alexander Universitätu u Erlangenu u Njemačkoj. Povratnik je u Hrvatsku i radi na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu. Posljednjih mjeseci u javnosti je aktivno, hrabro i neumorno prisutan zalaganjem za očuvanje rijeke Cetine i Perućkoga jezera zbog moguće devastacije koja im prijeti gradnjom termoelektrane na Perući te zajedno s grupom građana iz Hrvaca javno ustaje protiv ekocida koji prijeti Cetini, ali i otimanja nacionalnoga blaga – vode – koje će biti posljedica toga privatnoga projekta ako uspije.
O tome kaže: »Riječ je o velikom privatnom projektu gradnje termoelektrane Peruća u sklopu još većega projekta ‘VisViva’, koji uključuje još i reverzibilnu elektranu Vrdovo, plinovod Dugopolje – Peruća te dalekovod Peruća – Konjsko. Premda sam najprije bio presretan zbog toga projekta jer sam u njemu vidio toliko iščekivani gospodarski rast u cetinskom kraju, shvatio sam da je termoelektrana ekološka bomba, koja je još uz to i ekonomski i strateški pogubna za sve građane Hrvatske. Kad sam vidio da nositelji projekta lažno citiraju Institut ‘Ruđer Bošković’ te da je studiju utjecaja projekta na okoliš radila ista tvrtka kao i projekt, išao sam detaljno proučiti i projekt i studiju. Budući da sam inženjer fizike, za oko mi je odmah zapeo pogrješan izračun grijanja jezera Peruća, što je ujedno i najveći ekološki problem termoelektrane. Naime, elektrana se radi na Perući da bi se voda Peruće upotrebljavala za hlađenje. Naravno, pritom se voda grije i vraća u jezero, i to 8,1 m3/s, toplija za 8 °C, prema projektu. Zaključak studije je da ne će biti grijanja Peruće. No to je suprotno osnovnomu zakonu fizike, zakonu očuvanja energije jer toplina ne može samo nestati. Jednostavno, toliki neto unos topline u jezero dovodi do grijanja od nekoliko Celzijevih stupnjeva pri prosječnom protoku Cetine, a ljeti (u tzv. biološkom minimumu) to je grijanje i nekoliko desetaka stupnjeva jer je protok 50-ak puta manji.«
Cvitković ističe da je u studiji uočio niz drugih čisto logičkih pogrješaka. »Nema točne kemijske specifikacije otpadnih voda pa ne znamo uopće što je u vodi, a zaključak je da su to čiste vode. Na temelju čega to znamo? Isto je i s ispušnim plinovima, kojih bi bilo više od 2 milijuna kg na sat. Nigdje nema konkretne detaljne specifikacije, štoviše, preskočeni su nesagoreni ugljikovodici, sumpor i teški metali koji se u svakom takvom procesu oslobađaju, ali zaključak je da ne će imati negativan utjecaj. Da bi se proračunao utjecaj mikroklime na prijenos zagađenja, rabili su se meteorološki podatci za Sinj i Knin – a točno na Perući postoji već 50 godina mjerna postaja. Zašto su ti podatci preskočeni? Zato što na Perući pušu tzv. dnevni vjetrovi i ljeti se javljaju dnevni pljuskovi, koji bi bili ‘idealan’ prenositelj zagađenja na cijeli cetinski kraj, pa za studiju koja treba reći da je projekt uredan očito nisu odgovarali.«
Kada je sve to vidio, razgovarao je s nekoliko energetskih stručnjaka, kolega fizičara, biologa, geologa, seizmologa… iz Hrvatske i inozemstva. To su sve ljudi s doktoratom u svom području – i svi su se složili s procjenom da je projekt ekološki katastrofalan. »No tu je, nažalost«, veli Cvitković, »priča tek počela jer su mi poslali i niz dokaza da je takva elektrana na današnjem tržištu neisplativa, pa je pitanje zašto bi uopće neki privatnik u nju investirao? A drugi su me u nevjerici uputili na podatke o Cetini, broju ljudi koji se opskrbljuju vodom iz nje i mogućem interesu za kontrolu golemoga vodnoga područja koje bi se tim projektom dalo u privatne ruke.«
Kao mladi znanstvenik uključio se u tu građansku borbu protiv velikih »igrača«. O tome je li to opasno i stoji li sam protiv svih, ističe: »Jednostavno nisam mogao šutjeti. Sve što u javnosti tvrdim dobro sam i višestruko provjerio, i to kod niza naših vrhunskih znanstvenika i stručnjaka u svijetu, jer želim iznositi samo čiste, precizne i točne činjenice, prije svega brojeve. S druge strane, projekt bi na nekoliko načina, ponajprije grijanjem, uništio rijeku Cetinu i sav život u njoj. Time bi 500 000 ljudi ostalo doslovno žedno, ovisno o nekom privatnom ponuđaču vode. Osnova pravoga razvoja cetinskoga kraja – ekološka proizvodnja čiste hrane, avanturistički, prirodni, hodočasnički, športski i kulturni turizam – što svi Cetinjani žele, iščezla bi. Uza sve to, takve se elektrane u zapadnoj Europi samo zatvaraju, a ovdje bi se radila jer bi je de facto financirali hrvatski građani tzv. tržišnim premijama, i to u iznosu od oko milijardu kuna godišnje. Kad sam vidio da nitko ne istupa stručno, odlučio sam ljudima reći što im se prodaje pod krinkom razvoja i novih radnih mjesta (kojih bi bilo samo 50-ak). Konačno, koji je cilj sveukupne znanosti ako ne pomoći čovjeku? Smijemo li mi uopće šutjeti? Smijemo li se zavući u laboratorije i račune i sve svoje talente uložiti samo u otkrivanje, u svoju radoznalost? To je dobro i nužno, to je spiritus movens znanosti, ali smatram da to nije dovoljno. Znanstveni rad je, osim što je izrazito zahtjevan i naporan, s druge strane i dar i privilegij. Taj dar moramo ‘vratiti’ i Bogu i društvu. A jedan od razloga zašto je naše društvo otišlo toliko nisko je, mislim, upravo i šutnja znanstvenika i intelektualaca.«
O tome što ga motivira i daje mu snagu za borbu i kad je teško, kakva je ova bitka za spas pitke vode rijeke Cetine i Perućkoga jezera, ali i naroda toga kraja, svjedoči: »Vjera bez djela mrtva je. Ne može se biti kršćanin bez odnosa s bližnjim, s društvom u kojem živimo. Kršćanstvo ima dvije zapovijedi ljubavi i one ne idu jedna bez druge. Usmjerenost samo na odnos s Bogom i zaboravljanje bližnjega (društva) zapravo je život u jednoj dimenziji. A križ ima dvije dimenzije – okomitu i vodoravnu. Pritom ne mislim da treba previše razmišljati što i kako napraviti. Tako da je iskren odgovor na pitanje što me motivira pomalo trivijalan: motivira me unutarnji nagon da činim dobro, a kako – tako da jednostavno u svakom trenutku činim što je najbolje, najmudrije i što trebam. To zna biti teško jer nekad dovodi do sukoba s ovosvjetskim moćnicima, a još teže je kad dovodi do sukoba sa svijetom ili većinom koja radi suprotno. I tu dolazimo do druge istine kršćanske vjere koju sve češće zaboravljamo: kršćanska istina dokazuje se na križu. No u svakom slučaju i u svakoj borbi, a u konačnici i na križu, izvor sve snage je Bog. On onima koji ga mole daje i puno više od snage. Ad maiorem Dei gloriam.«
Na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je kod prof. dr. Vladimira Paara. Doktorand je fizike na Friedrich-Alexander Universitätu u Erlangenu u Njemačkoj i povratnik u Hrvatsku. Zaposlen je na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu i njegov povratak u Hrvatsku nakon inozemnoga iskustva i prilika pokazuje drugačiju sliku od onoga s čime se svakodnevno suočavamo dok pratimo vijesti o odljevu mozgova i znanja iz Hrvatske. O tome što ga je potaknulo na povratak u Hrvatsku i kakvo je njegovo iskustvo o mogućnostima zaustavljanja toga egzodusa, posebno među mladim školovanim ljudima koji bi trebali biti budućnost Hrvatske, kaže: »Prije svega, nisam otišao iz Hrvatske jer sam to želio, nego jer sam morao – tada jednostavno za mene tu nije bilo mjesta. Doslovno. Otišao sam k prof. dr. sc. Ani Sunčani Smith, našoj teorijskoj fizičarki u području biofizike, na doktorat u Njemačku, gdje je nekoliko kolega u njezinoj grupi također bilo iz Hrvatske. Nakon tri godine u Erlangenu Ana je dobila prestižni ERC projekt od nekoliko milijuna eura, u sklopu kojega je bio i njezin povratak i podizanje grupe na ‘Ruđeru’. Osim sebi, tako je i meni i nekolicini kolega otvorila mogućnost povratka, koju smo prihvatili, a mladim ljudima u Hrvatskoj nova radna mjesta na svom projektu. Na kraju, drago mi je što sam bio ‘vani’. Kad se čovjek nađe u okruženju svjetski relevantne znanosti, nauči se funkcionirati na toj ljestvici. Onda vidi, s jedne strane, da mi često precjenjujemo ‘našu znanost’ i da se jako puno stvari treba i može promijeniti, a s druge strane, da je svaki znanstveni rad u nekom jakom časopisu, u našim uvjetima, u odnosu na uvjete u svijetu, svojevrsno malo čudo. Zapravo su i poslovni i znanstveni povratnici skica rješenja problema iseljavanja. Svi ti ljudi ponikli su tu, u svijetu postigli uspjeh u svom području, a onda se vratili i u svom povratku stvorili desetke novih radnih mjesta. Zamislite da se samo svaki deseti iseljeni inženjer za koju godinu vrati i u bilo kojem sektoru pokrene promjenu koja će zaposliti 10 ili 20 ljudi!«
Cvitković je završio Franjevačku gimnaziju s pravom javnosti u Sinju i u tom vremenu postigao više nagrada na natjecanjima, među ostalim i na natjecanjima iz latinskoga i grčkoga jezika. Čak je dobio nagradu Grčke akademije znanosti i umjetnosti i predsjednika Republike Grčke 2006. godine. O tome otkud mu sklonost klasičnim jezicima i temama svjedoči: »Kad god me netko to upita, prva riječ koja mi padne na pamet je Providnost. Kad sam na kraju osnovne škole mislio što upisati, sve su mi činjenice govorile da je Franjevačka klasična gimnazija pravi izbor, osim grčkoga i latinskoga kojih sam se bio prepao. Na kraju sam ipak upisao, i gle čuda – uz prirodoslovlje, zaljubim se i u ta dva jezika. Nekako, izrazita logika jezika i njihova leksička i gramatička ukorijenjenost u svim europskim jezicima toliko me zapanjila da sam uživao učiti ih. I zbilja mislim da klasično obrazovanje stvara posebnu, novu dimenziju razmišljanja, a istodobno produbljuje kritičko i analitičko mišljenje. I tu se dogodio preklop s mojim načinom razmišljanja pa mislim da su me zato ti jezici privukli.«
Aktivan je u različitim udruženjima, kao član Matice hrvatske u Sinju i Udruge za očuvanje baštine cetinskoga kraja radio je na različitim projektima očuvanja kulturne baštine i uredio više knjiga o toj temi. »Bez obzira na to gdje se nalazio i što radio, moj korijen je moja obitelj i moj kraj. Najljepše se osjećam u Sinju, Karakašici, Potravlju… U mojoj obitelji i u narodu Cetinske krajine tradicija se još uvijek živi, ali ljudi moje generacije više nisu ljudi memorije, nego ljudi ‘toucha’, novih tehnologija poput mobitela, ekrana, tableta itd. A u tradiciji nije očuvana samo teška povijest toga naroda i toga kraja, nego i kultura i kolektivna memorija i na kraju – golema mudrost, posebno u narodnoj književnosti, i lirskoj i epskoj. Zato sam želio barem jedan djelić te kulture i povijesti, koji nije zapisan, staviti na papir. Scripta manent.«
Jedan od projekata po kojem je posebno poznat jest Festival znanosti koji već nekoliko godina organizira u Sinju, u sklopu kojega je doveo neka vrsna znanstvena imena u Sinj. Na tu su ideju istodobno došli on i njegov kolega i prijatelj Mate Jagnjić. »Kad smo se jednom sreli u sinjskom parku i u hipu shvatili da razmišljamo o istoj stvari, odmah smo se dali na organizaciju prvoga Festivala 2010. godine. Pozvali smo tada najbolje znanstvenike za koje smo znali, predložili im da održe po jedno predavanje građanima i nekoliko sati umjesto nastavnika u školama, a oni su na naše iznenađenje to zdušno prihvatili. Od tada do danas Festival je samo rastao jer insistiramo na najboljim znanstvenicima po svjetskim znanstvenim kriterijima, a uz izvrsnost i aktualnost znanstvenika, svake godine dotaknemo i nekoliko žarišnih filozofskih i društvenih tema.« Kao plodove toga projekta ističe: »Svi su vidjeli iz prve ruke što znanstvenici rade, zašto je to dobro i zašto je potrebno, te da znanstvenici nisu luđaci u bijelim kutama, nego ljudi koji samo rade posao koji vole, a taj posao donosi dobro cijelomu čovječanstvu. Mnogi učenici prepoznali su svoje talente za prirodoslovne ili tehničke studije zahvaljujući iskustvu na Festivalu.«
