Zbog povijesnoga pamćenja, bez pravilnoga objašnjavanja činjenica i okolnosti pod kojima su se javljale brojne nedemokratske vladavine u prošlosti (talijanski fašizam, njemački nacionalsocijalizam, frankizam, staljinizam i sl.), a slični oblici postoje i danas ili se javljaju pokušaji (neke azijske i afričke monarhije, ISIL, talibani, mudžahedini i razni oblici diktatura), čovječanstvo previše idealizira liberalizam kada je riječ o shvaćanju slobode. Zato se filozofijski pojam »slobode« ne smije shvaćati samo kao isključivo pravo pojedinaca. Sloboda kao pravo odnosi se i na pravo kolektiva, koji može bit narod, određena socijalna, radna ili vjerska skupina. Dakle, sloboda može biti ugrožavana raznim oblicima nedemokratskih monarhija, pa tako i birokracijom ili autoritarnom demokracijom.
S pojavom pandemije koronavirusa, a s tim u vezi i problem obvezatnosti cijepljenja, pojavilo se pitanje shvaćanja i tumačenja prava pojedinca na izbor, cijepiti se ili ne. Idealiziranjem prava pojedinca kao njegova isključivoga prava zanemaruje se obveza solidarnosti. Pojedinci koji se pozivaju na svoje isključivo pravo na izbor negiraju obvezu solidarnosti u obrani od opće opasnosti za većinu pučanstva ugroženoga pandemijom. Samouvjerenost i isključivost takvih pojedinaca ide tako daleko da mogućnost uvođenja obveze cijepljenja proglašavaju povrjedom njihovih ljudskih prava. Negiraju faktične i znanstvene činjenice da je cijepljenje pitanje života ili smrti za određene kategorije građana, posebice onih koji se zbog određenih zdravstvenih razloga ne smiju cijepiti. Da bi se zaštitili takvi, potrebna je opća cijepljenost populacije od najmanje 70 posto. Statistike već potvrđuju (izjava epidemiologa dr. Vladimira Mićovića) da u slučaju necijepljenosti umjesto dva mrtva nastaje 200 mrtvih. S pojavom novoga delta-soja i njegovom većom prenosivošću opasnost je još veća.
U sprječavanju širenja bolesti najveća je odgovornost države, koja može, ali i treba poduzimati mjere zaštite zdravlja i života svojih građana, pa tako uvoditi i obvezatnost cijepljenja. U izboru između života i zdravlja u odnosu na pojedinačne slobode život ima prednost. Dakle, ako je cilj zaštita zdravlja i života građana, postavlja se pitanje kako ostvariti taj cilj – prisilom, ucjenom ili nagovaranjem? Države u traženju puta različito postupaju.
Hrvatska država, odnosno Vlada pokušavala je ostvariti taj cilj preporukama. Očito je da to nije bilo dovoljno, pa je tako u Dalmaciji cijepljeno samo 15 posto pučanstva, a to bi moglo ugroziti turizam te regije, pa i Hrvatske u cjelini. Za razliku od toga područje Međimurja najviše je cijepljeno iako gospodarski ne ovisi isključivo o turizmu. Na novinarska pitanja upućena političarima zašto takve razlike ne dobivaju se pravi odgovori, nego nejasna tumačenja razlika u mentalitetima. Dakle, neki političari shvaćaju borbu protiv pandemije više kao političku borbu, a manje kao borbu za zdravlje nacije.
Nije ostvaren prosjek cijepljenosti kako je planirano. Zato Vlada pokušava ubrzati cijepljenje nagovaranjem, odnosno neizravnim metodama prisile, što neki nazivaju ucjenom (uskraćivanje pomoći za plaće, COVID-potvrde i sl.). Oporbeni se političari tomu protive i predbacuju promašaje dosadašnjih mjera. Opet je politika važnija od zdravlja i života građana.
Razlozi protivljenja najčešće su neopravdani i nedorečeni, primjerice: »Ne ću se cijepiti«; »Nema liječnika koji će mi jamčiti sigurnost«; »COVID-potvrde su segregacija«; »To je povrjeda ljudskih prava«… Zaboravljaju pritom da ni jedno cjepivo nema stopostotni učinak niti daje apsolutno jamstvo od mogućih popratnih težih reakcija. Zaboravljaju da su cijepljenjem zaustavljene brojne zarazne bolesti (dječja paraliza, ospice, velike boginje, tuberkuloza). Dakle cijepljenje nudi izbor između smrti i života.
Vrhunac zatucanosti koja se nameće građanima glasine su da se cjepivima ugrađuju čipovi radi kontrole kretanja, kontrole ponašanja, upravljanja, pa i rađanja. Oživljavaju se i teorije zavjera. Sve to izluđuje građane, a medije takve izjave zabavljaju te ih ponavljaju radi medijske atraktivnosti, misleći da takvim objavama informiraju javnost. Zaboravljaju da neistinite glasine nisu informiranje, nego zatupljivanje. Nedostaje kritičkoga osvrta kojim bi se ponukalo zavedenoga građanina na logičko zaključivanje. Čak se pozivaju i neki poznati odvjetnici, koji daju dvosmislene izjave o obvezatnosti cijepljenja ili navode svoje mišljenje, a to ne znači znanje. Zbunjeni narod koji nije dovoljno upućen postaje nepovjerljiv i biva zaveden te se na kraju njega optužuje.
I prije 200 godina u Dalmaciji (1807. g.) uvodila se obveza cijepljenja protiv boginja i zaustavljena je zaraza. Danas bi trebali biti barem toliko pametni, ako ne i pametniji. Iako je Vlada povremeno griješila u koracima jer nije tretirala pandemiju kao opću opasnost i ugrozu zdravlja pa nije prihvatila postupak u skladu s člankom 17. Ustava, nego je primijenila čl. 16. Ustava te je time uskratila pravo Saboru donositi prisilne zakonske mjere, treba shvatiti njezine prijedloge. Budući da vrijeme radi protiv građana, opasnost od širenja zaraze mogla bi planuti na štetu svih nas. Oporba bi mogla biti zadovoljna jer je očito da je Vlada neizravno priznala svoje pogrješke predlaganjem jačih mjera neizravne prisile.
