U veljači ove godine objavljen je opširan izvještaj o strategiji i stajalištu petrokemijske industrije i industrije polimera prema recikliranju plastike. U otkrivanju internih materijala sudjelovali su članovi Centra za klimatski integritet (CCI), a najstariji spisi potječu iz pedesetih. Zaključak izvještaja pod nazivom »Mit o recikliranju plastike« je jednostavan: industrijska promocija recikliranja plastike lažan je manevar kojim proizvođači plastike žele »skinuti s vrata« one koji prigovaraju ili postavljaju pitanja.
Još 1956. godine na međunarodnom je skupu Društvo za industriju plastike (danas: PIA) savjetovalo proizvođače da se fokusiraju na proizvode »niske cijene, a velikoga volumena« te na »potrošnost robe«. Tako je rođena – jednokratna plastika. Glavni autor izvještaja CCI-ja Davis Allen opisuje namjere otkrivene u internim dokumentima: »Oni su znali: usmjere li se na plastične proizvode za jednokratnu uporabu, ljudi će samo kupovati i kupovati.«
Spali ili zakopaj!
S pojavom prve plastične ambalaže savjet proizvođača za njezino zbrinjavanje bio je jednostavan: spali ili zakopaj! Otpadna plastika na odlagalištima idealan je materijal jer »nema biorazgradnje« i ona tamo »jednostavno leži«. Drugi način rješavanja otpadne plastike bile su spalionice smeća u kojima je plastika prepoznata kao dobar gorivi materijal.
S vremenom, a zbog pritiska javnosti, znanosti i politike, industrija je polimera morala odustati od sirovih i grubih egzekucija plastičnoga otpada. Tako je osamdesetih popularna postala ideja i procedura recikliranja plastike.
Petrokemijske su kompanije time sačuvale imidž ekološki održive i odgovorne industrije. No oporaba plastike bila je samo marketinški trik industrije polimera. Jer recikliranje nikada nije bilo u planu zbrinjavanja otpadne plastike, a to je vidljivo iz internih materijala industrije plastike.
Odgođeno smeće
U razotkrivenim dokumentima jasno se navodi da recikliranje plastike »nije ekonomski održivo«, »ne može se smatrati trajnim rješenjem« te »ne može trajati vječno«. U izvještajima je industrijske trgovačke skupine »Vinyl Institute« zapisano: »Recikliranje plastike nije rješenje, nego samo privremena odgoda njezina bacanja u smeće.« Ili, kako je izjavio glasnogovornik kompanije »Eastman Chemical« na industrijskoj konferenciji: »Vrlo je vjerojatno da ćemo se jednoga dana probuditi i shvatiti da je recikliranjem plastike nemoguće riješiti problem krutoga otpada.«
Krokodilske suze
Drugim riječima, industrijska potpora recikliranju plastike tek je dimna zavjesa, prijevara koja traje više od trideset godina. Zabrinutost i prigovore javnosti industrija je polimera iskoristila i svoje plastične proizvode okitila (ekološkim) simbolom »strjelica koje se love«. Kao potvrda tomu u izvještaju se CCI-ja navodi izjava predstavnika kompanije »Exxon« na Američkom vijeću plastičara (APC): »Da, mi smo predani aktivnostima oko recikliranja plastike, ali nismo predani rezultatima.«
Onečišćena djevičanska plastika
Uzrok neuspješnoga eksperimenta recikliranja plastike (u čitavom se svijetu reciklira jedva 10 posto otpadne plastike) nije samo nesposobnost ili pohlepa industrije polimera, nego postoje za to i objektivni razlozi. Oporabe plastike je, tehničkim jezikom, proces cjepidlačenja: zamoran, skup, neučinkovit postupak koji pretpostavlja pažljivo sortiranje različitih vrsta plastika, ispiranje, izvlačenje kemijskih primjesa, čišćenje koje stvara novi otpad… Ne može se istodobno reciklirati PVC plastika i PET plastika jer rezultat će biti loš, bezvrijedan i onečišćen materijal – plastični hibrid ili smeće.
Naposljetku radi se i o tome da je plastika, takozvana djevičanska plastika, već na samom izvorištu onečišćena kemijskim koktelom, koji taj materijal čini nemogućim ili neprikladnim za ponovnu uporabu.
