Radi objašnjavanja i rješavanja problema siromaštva treba pojasniti potrebu razlikovanja socijalne sigurnosti od socijalnoga osiguranja. Kod socijalne sigurnosti pojavljuje se problem mogućega sukoba između humanoga i gospodarskoga pristupa. Humani pristup zahtijeva veća i šira prava, a gospodarske mogućnosti to ograničavaju. Zato upravljanje državom zahtijeva određenu ravnotežu između humanoga pristupa i gospodarskih mogućnosti. Stoga je potrebna jasnoća definicija pojedinih pojmova koji se na površan pogled čine jasnima. Pojam socijalne sigurnosti znači širu obuhvaćenost područja te obuhvaća i područje socijalnoga osiguranja (mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, osiguranja za nesreće na poslu i profesionalne bolesti, zdravstvenoga osiguranja, osiguranje za slučajeve nezaposlenosti) uz razna obiteljska davanja, socijalnu skrb i slično.
Ako se socijalna sigurnost promatra u užem smislu (dakle bez mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja), ona se može razlikovati od socijalnoga osiguranja s dvaju gledišta. Prva je razlika s gledišta načina prikupljanja novčanih sredstava. Sredstva za socijalnu sigurnost prikupljaju se porezom, a sredstava za socijalno osiguranje (mirovinsko i zdravstveno) doprinosima. U stjecanju pojedinih prava druga je razlika.
Prava iz socijalne sigurnosti stječu se prema prebivalištu, često ovisno o imovinskom cenzusu, za razliku od prava iz socijalnoga osiguranja (mirovine) koja se stječu nakon određenoga vremenskoga plaćanja doprinosa, tj. određenoga staža osiguranja.
Dakle, stupanj solidarnosti kod socijalne je sigurnosti veći i širi jer plaćaju svi porezni obveznici, a pravima se koriste samo oni kojima je to potrebno (siromaštvo, socijalna pomoć i sl.). U socijalnom osiguranju stupanj solidarnosti ograničen je samo na one koji su plaćali doprinose (mirovinsko i zdravstveno). Zato moderne države nastoje kombinacijom sustava socijalne sigurnosti i socijalnoga osiguranja omogućiti ostvarivanje određenih prava. Kao i svakomu pojedincu koji je uplaćivao doprinose za ostvarivanje prava tako treba zajamčiti određenu sigurnost i onima koji nisu neposredno sudjelovali u stvaranju sredstava za određena davanja. Prvima se priznaju prava iz socijalnoga osiguranja (mirovinska i zdravstvena), a drugima prava iz socijalne sigurnosti (socijalna skrb i pomoć, određeni stupanj zdravstvenih prava, neke vrste siromaška prava). U tome je bitna razlika u razlikovanju pojmova socijalne sigurnosti i socijalnoga osiguranja.
Nažalost strukture vlasti, kako pozicije tako i opozicije, ne uzimaju u obzir te razlike, ili ne znaju, pa donose zakone kojima se priznaju mirovinska prava bez staža i plaćenih doprinosa, iako bi se određeni problemi siromaštva mogli rješavati socijalnom skrblju. Da paradoks bude veći, izdatci za sva davanja dolaze iz državnoga proračuna. Država tako postaje jedini »dobročinitelj«, izjednačuje dugogodišnje osiguranike u minimalnim pravima s neosiguranicima, što pomalo postaje »jednakost u siromaštvu« (800 kn mjesečno socijalna je pomoć i mirovina bez staža za starije od 65 godina koji borave u Hrvatskoj duže od 20 godina).
U siromašnijim društvima zbog niskih mirovina koje zaostaju za rastom prosječnih plaća potrebna je dodatna zaštita radi osiguranja njihove socijalne sigurnosti. To se u bivšem poretku postizalo »zaštitnim dodatkom uz mirovinu« koji se plaćao iz sredstava mirovinskoga fonda, prema načelu solidarnosti. Pravo na zaštitni dodatak bilo je uvjetovano imovinskim cenzusom (primanja i drugi prihodi članova zajedničkoga kućanstva). Dakle to pravo nisu mogli ostvarivati oni koji unatoč niskim mirovinama ostvaruju neke druge prihode ili novčana primanja preko određenih iznosa, uključujući i prihode članovu njihova kućanstva (primjer: iznajmljivanje stana, pružanje turističkih usluga i sl.).
Za razliku od toga, u demokratskoj Hrvatskoj nakon prve faze tzv. mirovinske reforme smanjena su mirovinska prava novih umirovljenika tako da je najmanje trećini novih umirovljenika ugrožena njihova socijalna sigurnost. Radi ublažavanja štetnih posljedica reforme zakonski je uvedeno novo pravo na tzv. najnižu mirovinu počevši od 1. 1. 1999. Najniža mirovina, čija je visina vezana isključivo za mirovinski staž, bila je promašen i nepravedan nadomjestak ukinutoga zaštitnoga dodatka. Primjerice, korisniku mirovine koji je počevši od 1. 1. 1999. ostvario svoje pravo na mirovinu, npr. za 15 godina staža, u visini od 490 kn mjesečno, umjesto te mirovine priznato je pravo na zajamčenu najnižu mirovinu u svoti od 498 kn (dakle 8 kn više), a korisniku mirovine ostvarene za 40 godina staža priznavala se najniža mirovina u iznosu od 1328 kuna mjesečno. Takvi odnosi ostali su i danas, što znači da pravom na zajamčenu najnižu mirovinu nije zajamčena socijalna sigurnost onima s manjim stažem. Stvoren je privid skrbi države za umirovljenike s najnižim novčanim primanjima. Dodatna socijalna nepravda uvođenjem zajamčenih mirovina nastaje činjenicom da nije uvjetovano nikakvim imovinskim cenzusom. Zato se događa da takvu mirovinu primaju i umirovljenici koji ostvaruju goleme prihode od imovine (primjerice vlasnici poduzeća, hotela i dr.). Dakle, takvim »u đuture« uvedenim pravom potpuno je promašena korektivna zaštitna socijalna namjera zakonodavca (ako je ta namjera uopće postojala). Borba protiv siromaštva mora biti glasna, trajna i dosljedna, a ne prigodna.
