Suvremeno pandemijsko doba koronavirusa, koji nikako da jenja i još se besramno razmnaža u novih sojeva broj, vrlo je čudno i razumnomu čovjeku teško shvatljivo, još teže prihvatljivo. Zbog toga (i drugih razloga) mnogi se građani napajaju na nepresušnim izvorima teorija zavjere; ne mogu vjerovati i odbijaju prihvatiti da je jučer nenormalno danas »novo normalno«. Ne vjeruju više nikomu, točnije nikomu osim onima kojima su odabrali vjerovati. A odabiru samo ono što podupire njihova prethodna uvjerenja, i prate samo onu »znanost« (češće je to antiznanost nego znanost) koja podupire njihova mišljenja. Mnogi od njih nikada i nipošto nisu spremni na promjenu mišljenja i diče se time kao da je to vrhunska vrlina, kao da je to pozitivna karakterna crta. Ima i to nekoga smisla i logike; u kaosu i ludo brzim mijenama modernoga svijeta takva tvrdoglava nepopustljivost čini njihovo sidro, stabilan i siguran vez na drugom, četvrtom, entom valu pandemije.
Iako se ne bi smjelo, ostavi li se na tren po strani činjenica da je znanost po definiciji »promiskuitetna«, a to znači da ostavlja stare čim upozna (Biblijskim rječnikom) nove informacije, nove dokaze, nova istraživanja, te da ni jedan istinski znanstvenik nema cementirana stajališta i nepromjenjiva mišljenja, svejedno čudi da su brojni građani spremni na prosvjede zamaskirane u »festivale slobode«; skupove u kojima povezuju kaotične točkice u izmaštane slike koje im odgovaraju, slično kao što su praljudi povezivali zvijezde u priče, a da pritom pred nosom gube i predaju notornu slobodu za koju se gotovo nitko više ne bori, slobodu koja šaptom pada. Mnogi aktivisti koji su protivnici cijepljenja, maski i zatvaranja spremni su žestoko protestirati za ono što smatraju ljudskim pravima i osnovnim slobodama, zanemarujući pritom bitku za ultimativni resurs: bitku za novac, za slobodno plaćanje, bitku za gotovinu.
Sasvim je očekivano i shvatljivo da su mnogi, kako velike globalne korporacije tako i mali lokalni poduzetnici, nakon prvotnoga sveopćega šoka zbog zatvaranja i imobilizacije svjetske ekonomije promislili kako upregnuti ove nove (ne)prilike u svoju (poslovnu) korist. Poduzetni su ljudi okretni; oni se brzo snađu i nađu načina kako plivati u novim strujama, na novim valovima pandemije. (Pritom mnogi zavjeraši rade logičku pogrješku »post hoc, ergo propter hoc« rezonirajući: ako su se ovi snašli i profitiraju u pandemiji, mora biti i da su ju namjerno izazvali.) Tako su i financijske institucije bez vjerodostojnih prethodnih istraživanja vrlo brzo počele promovirati odbacivanje gotovine kao tobožnjega prijenosnika koronavirusa – odbacivanje slobodnoga vlasništva i plaćanja bez naknade u korist kartica – plaćanja preko posrednika, uz provizije na njihov račun. Zajahali su val straha, nitko nije ni trepnuo.
U Australiji, do jučer državi u rangu najslobodnijih u svijetu, prije nekoliko tjedana osim postojeće zabrane kretanja uvedena je obveza preuzimanja posebne aplikacije na pametni mobitel. Građani koji su putovali unutar zemlje moraju u karantenu i prisiljeni su preuzeti tu aplikaciju koja kombinira prepoznavanje lica i lociranje preko satelita. Državna im agencija u nasumično vrijeme pošalje poruku; nakon toga osoba ima petnaest minuta vremena slikati svoje lice na mjestu na kojem bi se trebala nalaziti. Ako ne uspije, šalje se policija. K tomu, vojska patrolira između pojedinih država (federalne) Australije. Uza sve to, australske institucije žele praktično izbaciti gotovinu iz ekonomije i donose orwellijanske zakone koji omogućuju dosad neviđeno praćenje građana.
Otprilike istodobno tvrtka Apple najavljuje da će u novoj generaciji svojih pametnih telefona instalirati softver koji skenira mobitel u potrazi za dječjom pornografijom. U čemu je problem, što je tu loše? Problem je u tome što jednom kad se otvore vrata kroz koja vanjska institucija može skenirati sadržaj mobitela, ta je vrata gotovo nemoguće poslije zatvoriti. Ako se sustav osposobi za otkrivanje zlostavljanja djece, sutra bi se mogao prilagoditi skeniranju u kojem se traži bilo koja druga ciljna slika i/ili tekst, primjerice za protuvladine transparente, ili za bilo što treće: mašti nema kraja.
Google već sad prati povijest plaćanja svojih korisnika; uz povijest pretraživanja skenira i sav sadržaj pretinca e-pošte (Gmaila) i plaćanja preko svoje platforme (Google Pay). U nekim trgovačkim lancima u Hrvatskoj neprestano se sa zvučnika pozivaju građani da plaćaju karticama, a ne gotovinom. Svako »peglanje« kartice (bilo klasičnom »plastikom«, bilo tzv. NFC tehnologijom u mobitelima ili pametnim satovima, beskontaktno) ostavlja trag i stvara goleme količine podataka te ulazi u okvir onoga što se naziva »big data«: to su gigantski skupovi podataka kojima se koriste prije svega velike korporacije kako bi otkrile uzorke u ponašanju potrošača, trendove, sveze i slično. »Big data« rudnik je s blagom, a pretraga tih podataka doslovno se zove rudarenje (mining) jer može otkriti »grumenje zlata« – uhodane obrasce ponašanja i profile potrošača. Dvije osobe koje pretražuju potpuno iste riječi na Googleu ne će dobiti iste rezultate. To je stoga što su rezultati skrojeni prema korisnikovu profilu. Na taj način korisnici se drže u svojevrsnoj zlatnoj krletki; misle da su slobodni izabrati, a zapravo izabiru između onoga što je Google predodabrao za njih. U sličnom stilu poslovni model Facebooka zapravo je usisavanje podataka o korisnicima i njihova prodaja kupcima koji na taj način dobivaju oštro i precizno seciranu ciljanu publiku.
I? Koga briga? Pa, trebalo bi »brigati« sve one koji ikoliko shvaćaju kolika je važnost novca za funkcioniranje svijeta. Novac je epicentar, fokus, žarište galaksije Ekonomija. Nafta, struja, voda, hrana – sve su to prebitni resursi, ali svi se kupuju novcem. Operativno promatrano, ništa u ekonomiji nije važnije od novca. Novac postoji u različitim oblicima; razvojem informatičke tehnologije sve je više u oblaku, pod utjecajem i nadzorom financijskih i tehnoloških kompanija, i sve manje u materijalnom, fizičkom obliku: u rukama. Financijskim institucijama cilj je preuzeti potpunu kontrolu nad novcem i za apsolutno svaku transakciju ubirati danak, proviziju, »porez« koji ide na privatni račun vlasnika tih institucija. Kupac koji umjesto toga plaća gotovinom na svojevrstan način potpomaže i poduzetnika – trgovca, jer prodavatelj iz gotovinskoga prometa ne mora izdvajati postotak kao danak za kartični sustav. Ostaje mu više, i zato mnogi mali poduzetnici, osobito početnici, ne žele uvesti mogućnost kartičnoga plaćanja – uza sve troškove koje imaju morali bi plaćati i trošak kartičnoga poslovanja kojega kod gotovine, jasno, nema.
Tehnološki giganti već su stvorili svijet u kojem je ugradnja čipova pod kožu potpuno nepotrebna jer građani svojevoljno i bez prisile neprestano već sad drže čipove (pametne mobitele) u ruci. Svi se neprestano prate, i smiješno je stoga promatrati kako se prosvjednici na »festivalima slobode« fotografiraju pametnim mobitelima i stavljaju svoje slike na društvene mreže zalažući se za građanske slobode, a pritom im izmiče ideja potrebe zauzimanja za najvažniji resurs kapitalizma: za novac, za gotovinu.
Nove generacije, mladi, imaju radikalno drugačije stajalište prema privatnosti i online-prisutnosti od starijih. Njima je savršeno normalno neprestano dijeliti podatke sa svijetom, i ne vide ništa sporno u tome. Neka im bude, onaj tko želi – neka dijeli. Ali što je s onima koji to ne žele? Treba li ih se pozivati ili prisiljavati na »šeranje«, na dijeljenje? Nije li onda problematično što se građane poziva da izbjegavaju gotovinu, a u nekim slučajevima ih se i prisiljava da se ne koriste novčanicama koje jamče privatnost?
Granica između sigurnosti i slobode je kontinuum, a ne točka. Izgradnjom, raspirivanjem i poticanjem i stvarnih i prenapuhanih strahova građane se gura u pravcu tobožnje sigurnosti, tako da manje ili više svojevoljno odustanu od svojih teško stečenih sloboda. Gotovinski novac najsnažnije je oruđe slobode. Materijalno, ništa nije jače od novca u ruci. Oduzimanjem novca oduzima se moć, sloboda, privatnost. Zauzimanje za gotovinski novac zauzimanje je za neometano pravo vlasništva, i to nad najmoćnijim alatom u ljudskoj civilizaciji. Novac na računu ne može se upotrijebiti ako ne postoje tehnički i drugi preduvjeti. Sustavi kartičarskih kuća znaju se srušiti i ostaviti milijune ekonomskih subjekata bez lipe na duže razdoblje. Banke mogu blokirati plaćanja prema subjektima koji im se ne sviđaju, ako tako žele, bez obzira na to što protiv tih subjekata u tom trenutku nema sudskih presuda ni drugih pravnih osnova za blokadu. Osoba ili institucija može blokirati tuđu imovinu, tuđi novac na računu, sav ili djelomično, namjerno ili nenamjerno, slučajno ili svjesno, s osnovom ili bez osnove. Brojne su koristi opiranja bezgotovinskomu društvu, osobito kad treba ustati u zaštitu nemoćnih, nezaštićenih i ugroženih kategorija građana.
Emocionalno labilne osobe daleko se lakše (pre)zadužuju »peglajući« karticu jer je s karticom bitno teže kontrolirati proračun i troškove. Osobe s tjelesnim ili mentalnim zdravstvenim problemima kojima je teško koristiti se digitalnim uslugama bit će dodatno hendikepirane prisilnom uporabom tehnologije koju ne razumiju, ne znaju ili se ne mogu njome koristiti. Osobe u složenim i nasilnim odnosima ostat će bez pristupa gotovini koja im je pojas za spašavanje, pomoć u svladavanju životnih neprilika.
Plaćati karticom je komotno, pa i zgodno. Razvojem tehnologije i internetske trgovine u brojnim slučajevima postalo je nemoguće kupovati novčanicama. Kartice ne treba ograničavati, ukinuti ni zabraniti, ali isto tako ne treba ni ograničavati, ukinuti ni zabranjivati gotovinski novac. Za sve njih mora biti prostora u ekonomskom sustavu. No građani trebaju čuti i drugu stranu priče jer im se neprestano prezentira samo jedna strana.
Financijski je sustav moćan i u interesu mu je ocrniti, ismijati i izgurati gotovinu, a gotovo nitko ne zastupa, ne brani i ne promiče važnost gotovinskoga novca za društvo općenito. U tome sami građani imaju posljednju riječ; posustanu li i podlegnu propagandi te odustanu od gotovine, nastavit će se mjesečarenje u bezgotovinsku ekonomiju.
