Posebno je zanimljivo promatrati reakcije kada u današnjem »modernom i liberalnom« društvu izjavite da ste Hrvat i katolik, da se toga ne sramite te da ne vidite baš ništa loše u tome što ste ponosni na svoj vjernički, nacionalni i osobni identitet. Kao da odjednom nestaje svjetlost, zrak i smijeh iz prostorije – drugi vas ponekad promatraju kao da ste izrekli najgoru kletvu ili nekomu zaželjeli užasnu bolest nakon što vam je srdačno čestitao rođendan. Ako ste nešto stariji, donekle i ne dolazi do podizanja obrava, no ako ste mlađa djevojka ili mladić, nerijetko ćete se začuditi, a možda i posramiti. Naime, biti vjernik bilo koje vjere postalo je tabu-tema modernoga društva, kao da se takve vrijednosti u osobi etabliraju uz sredstvo prisile. U ovom broju rubrike »Mladi mladima« zato vam pišemo o nešto težim temama koje možda nisu toliko zastupljene u današnjem okruženju. Pitanja tko je katolik i kako biti moderan mladi katolik te je li biti konzervativan nešto loše samo su neke od tema koje vam predstavljamo. Uz to, podsjećamo vas još jednom na problem kristijanofobije diljem svijeta, ponajviše na Zapadu. O toj smo vam temi već pisali, a na tom vam tragu pišemo i o slobodi govora, za koju se čini da postoji i da je ispravna samo i isključivo ako odgovara željama, potrebama i svjetonazorima – »vladajuće«, i to glasne manjine. Dolazi li zbog toga i do trenutačnoga ozbiljnoga problema u Crkvi – do opadanja broja vjernika u nekim državama? Konačno, pišemo vam i o »mladenačkoj dinamici« o kojoj nam govori papa Franjo u svojoj pobudnici »Christus vivit« te o poteškoćama evangelizacije mladih danas.
U današnje se vrijeme mnoge stvari koje asociraju na vjeru povezuju s nečim zastarjelim, s nečim što je bilo prije »nekoliko tisućljeća« i čiji znakovi polako blijede. Mlad i moderan katolik mnogima – pa i vjernicima – zvuči kao svojevrsni oksimoron. Sve bi trebalo biti tako jednostavno, a nije! Trebalo bi biti jednostavno samo da je svatko spreman postaviti si pitanje: Tko sam ja da se protivim Božjoj volji, onomu što je oduvijek zapisano u mojoj duši i mom srcu? Zašto ne iskoristimo mogućnosti ovoga svijeta kako bismo se na kraju svega približili Bogu?
U mladosti se isprepliće mnoštvo događaja, ulazimo u izgradnju svoga životnoga puta, a često se izgubimo u mnogim željama. I da, teško je sve pratiti, teško je donijeti neke odluke, ali i Isusu je bilo teško i nije se bunio, nego je omogućio nama da u životu možemo slijediti njegovu riječ. A to je zapravo ono najteže: slušati što nam Isus govori, pratiti njegovu ostavštinu u Crkvi te se držati nekih načela zbog kojih se neki put moramo i suprotstaviti prijateljima drugačijega razmišljanja. To ne znači da mladi katolik mora biti uštogljen, nego upravo suprotno: mladi vjernik mora širiti radost i sreću zbog onoga što nam je darovano. Uz tu se mladost vežu i prve ljubavi. Bitno je da se ljubav temelji na međusobnom poštovanju jer ljubav nije požuda, nego veliko odricanje koje će dvoje ljudi jednoga dana spojiti u bračnu zajednicu.
No kada razmišljamo o nama – o mladim katolicima – moramo znati da ne smijemo biti mlaki, nego vrući, i da nas ne smije biti sram pokazati svoja uvjerenja, reći svoje mišljenje o stvarima koje su danas kod nas svojevrsna tabu-tema. Moderno se mijenja s vremenom, kao što su se promijenile i neke stvari u Crkvi, ali svrha i cilj nikad se ne će promijeniti. Zato nam je najogledniji primjer Isusovo djelovanje i ono što je od njega ostalo, a mi smo pozvani da budemo njegovi učenici u modernom svijetu. I da proživimo ovozemaljski život kako bismo jednoga dana, svjesni da smo učinili sve što smo mogli, sretno stali pred lice Gospodnje i postali baš moderni, ma najmoderniji. A takvi su svi koji su u Božjem društvu.
Koliko smo puta čuli rečenicu: »On je konzervativan«, koja se upotrebljava kao sinonim za nešto negativno u razgovoru? Nerijetko se »konzervativni« pogledi na svijet karakteriziraju kao nazadni, primitivni, »srednjovjekovni«, zastarjeli, a da se o njima dubinski ne razmisli i raspravi, automatski ih bacajući u sferu nečega što više nema nikakve primjene u modernom svijetu. No što je zapravo konzervativizam? U enciklopedijama se pružaju brojne definicije, ovisno o orijentaciji autora. No konzervativizam je u biti smjer razmišljanja, način života ili životno ili političko usmjerenje koje nije protiv noviteta, reforma i promjena, nego naglasak stavlja na određene tradicionalne vrijednosti koje tisućama godina dokazano ostvaruju najbolje rezultate. Naravno, često se u sferi »konzervativnoga« pronađu i »neželjeni gosti« – odnosno politički radikali, nacionalisti i drugi koji pod krinkom konzervativizma i domoljublja šire vlastite ideologije koje s konzervativizmom zaista nemaju nikakve dodirne točke.
Konzervativizam je usmjerenje koje, kao što smo spomenuli, zagovara i cijeni istinske tradicionalne vrijednosti koje dokazano, iz naraštaja u naraštaj, stvaraju i održavaju vrijednosti koje su uvijek utemeljene u dobroj ostavštini prethodnih generacija – poput primjerice obitelji, tradicije, moralnih i etičkih standarda, nacionalne privrženosti itd. Istinski konzervativizam nije i nikada ne će biti »brz na okidaču« zato što za svaki novitet koji prihvaća i integrira u svoj sustav mora imati valjane dokaze i argumente da je to istinski dobro. To ne znači da su ostala uvjerenja pogrješna, no nerijetko se s drugih gledišta interpretira da su konzervativna uvjerenja nazadna i da ne dopuštaju napredak i razvoj, što je zaista daleko od istine. Sve one negativne konotacije koje se vežu uz njega su neutemeljene. Ako se argumentira da je »srednjovjekovan«, veže ga se uz isključivo negativne povijesne incidente toga razdoblja, a ne pripisuje mu se i ne priznaje sve ono što je u srednjem vijeku učinjeno za napredak niti se govori o konzervativnim pojedincima toga razdoblja koji su bili vođe toga napretka. Silina kojom moderni svijet inzistira na brzim promjenama ne označava nužno i napredak – kotač postoji od početaka ljudske povijesti kao izum, a nitko ne inzistira da svoja vozila opremimo rombovima ili poliedrima. Duh konzervativizma nalazi se upravo u tome – čuvati ono što je dobro, ispravno, istinito i što pridonosi boljitku i općemu dobru, biti neslomljiv pred brzopletošću noviteta koji ne pridonose i uvijek težiti implementaciji i integraciji novih, boljih vrijednosti koje provjereno daju najbolje rezultate.
Suvremeno se društvo danas često želi prikazati tolerantnim i otvorenim prema svim manjinama. Zato tolerantnost i liberalnost postaju poželjne karakteristike modernoga i humanoga čovjeka, ali i ulaznica u »civilizirani svijet«. Međutim, problem te suvremene tolerantnosti njezina je ograničenost, odnosno selektivnost. Mnogi tako posežu za prihvaćanjem drugih i drugačijih tek kada im to odgovara, a s druge strane omalovažavaju one čija im uvjerenja u danom trenutku ne odgovaraju. Na taj način postaju konzervativniji od deklariranih konzervativaca.
O sve većoj postojanosti selektivnoga liberalizma mogu posvjedočiti i brojni katolici koje često ti »tolerantni« i »otvoreni« pripadnici društva vrijeđaju i marginaliziranju zbog njihove vjerske pripadnosti. Katolici i pripadnici bilo koje druge vjere ili religije već se od početka obilježavaju i proglašavaju nazadnima, zatucanima, homofobima ili mrziteljima drugih i drugačijih, a bez ikakva opravdanoga ili argumentiranoga razloga. Glasna manjina tako, bila toga svjesna ili ne, postaje upravo ono protiv čega se bori: osuđuje druge na temelju njihova drugačijega životnoga opredjeljenja. Takva nelogičnost suvremenoga društva katolike postavlja u ugrožen i marginaliziran položaj, a tu »gorčinu« često osjećaju i mladi katolici od kojih se traži da budu otvoreni prema modernim društvenim zbivanjima.
Ipak, Kristova je poruka, za razliku od ljudi i njihovih prolaznih trendova, vječna i nepromjenjiva. Vjerujemo da nam i danas poručuje: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!« (Iv 14, 1).
Mladi se katolici u današnjem društvu susreću s mnogim predrasudama koje ponajprije proizlaze iz neshvaćanja njihovih odabira i odluka. Takvo nerazumijevanje i izostanak tolerancije rastući su problem s kojim se suočavaju mladi koji žele živjeti svoju vjeru. Ostavši bez potpore vršnjaka, mnogi se odlučuju za drugi put jer često ustrajanje u vjeri može dovesti do raznih neugodnih iskustava.
Mladi se neprestano suočavaju s odlukama koje mogu oblikovati ostatak njihova života. Ukoliko se te odluke razlikuju od »uobičajenih« odluka njihovih vršnjaka, utoliko je otežano razumijevanje razloga za donošenje tih odluka. Živjeti čistoću, na primjer, odluka je koja je često nerazumljiva mladima drukčijih životnih uvjerenja. Međutim, shvaćanje da je u središtu te odluke očuvanje ljudskoga dostojanstva može pridonijeti razumijevanju razloga za ustrajanje u takvu životu. Također, osim katoličkoga nauka i djelovanje cijele Crkve uvelike se odražava na dojam o pojedinim vjernicima u društvu. Pretežito negativno izvještavanje o Crkvi u svjetovnim medijima otvara prostor stereotipima i neutemeljenim pretpostavkama, koje pak sa sobom donose netrpeljivost i izolaciju. Ti stereotipi o vjernicima osobito se javljaju kod mladih neupućenih u djelovanje Crkve. Smatrajući da katolici nameću svoja uvjerenja i mišljenja drugima, predrasude otežavaju ostvarivanje razumijevanja.
Otvorena komunikacija i želja za istinskim upoznavanjem svojih bližnjih treba biti temelj borbe protiv mržnje koja proizlazi iz nerazumijevanja. Za mlade je osobito važna potpora vršnjaka u odlučivanju o putu kojim žele poći. Stoga su otvorenost i pristupačnost važne odlike komunikacije koju svaki vjernik treba njegovati. Nemojte na to zaboraviti, ni onda kada uđete u neugodne rasprave s onima koji će vas napadati samo zato što vas ne razumiju.
Unatoč tomu što danas u svijetu ima nešto više od 1,3 milijarde katolika, postajemo li doista svjedoci aktualnoga trenda opadanja broja vjernika u Katoličkoj Crkvi ili se samo nastoji stvoriti takva percepcija? Dok je u svijetu ukupno nešto više od 1,3 milijarde katolika, rezultati istraživanja aspekata religioznosti u Hrvatskoj pokazuju da se oko 90 posto hrvatskih građana izjašnjava katolicima. Ipak, tek 25 posto ukupne populacije u Hrvatskoj pripada praktičnim vjernicima, među kojima je znatno više starijih osoba i žena, a među vjernicima su i oni koji su politički desno orijentirani. Oni ujedno čine vjerničku jezgru. Naime, većina vjernika i dalje podržava kršćanstvo na razini pripadnosti, ali i na razini povremenoga sudjelovanja u kršćanskim i katoličkim obredima. Ujedno velik dio vjernika pokazuje religiozne sklonosti koje često nisu u skladu s učenjem Crkve. Takva učenja podržava i jedan dio praktične vjerničke populacije. Međutim, postavlja se pitanje tko danas napušta Crkvu i zašto. Napušta li se Crkva samo zato što ne nudi jednostavna i laka rješenja ili zato što ljudi postaju previše individualistički orijentirani pa za njih Crkva postavlja teške zahtjeve za vlastiti život i ljubav prema drugima – siromašnima, potrebitima, slabima?
Činjenica je da se Katolička Crkva u svojem djelovanju usredotočila na pitanja društvene pravde, na rješavanje pitanja siromaštva, promjene političkih sustava, čime je izgradila snažnu zajednicu, koja bi vjernicima trebala olakšati život. No daje li se u tom djelovanju jedinstvena slika ili se više djeluje praktično i ekumenski? Oni koji se odlučuju na napuštanje Crkve smatraju da je upravo solidarnost ljudska kvaliteta koja živi u svima nama, bez obzira na to jesmo li vjernici ili ne. Istraživanja potvrđuju i da, iako se Crkvi u javnom prostoru otvara prilično velika mogućnost djelovanja, mlađa joj populacija pridaje znatno manji prostor djelovanja i odlučuje ju napustiti. Tako je primjerice Katolička Crkva u Njemačkoj prošle godine zabilježila puno slučaja napuštanja, možemo reći i masovnoga, a glavni razlozi bili su plaćanje crkvenoga poreza, crkveni skandali i nezadovoljstvo položajem žena u Crkvi. To su svakako neki od suvremenih izazova s kojima se treba suočiti. Ipak, dok u nekim krajevima svijeta broj vjernika u Katoličkoj Crkvi stagnira ili opada, u nekim dijelovima ipak »cvjeta« i raste.
Vremena se mijenjaju, generacije se izmjenjuju, ali vjera ostaje ista. Bit religije, tj. bit katoličke vjere ostaje ista usprkos svemu. No kako dolazi do izmjene generacija, mijenjaju se i potrebe mladih koji čeznu za novim, istražuju, konstruiraju nove stvari i ideologije te time čeznu i za nečim novim u pogledu vjerskih uvjerenja i objašnjenja biti života i njegova postanka. Svjedoci smo porasta broja različitih vjerskih pokreta i ideologija koje »pružaju« mladima spoznaju smisla svijeta i pronalazak utočišta i objašnjenja za neka, za njih, nedokučena pitanja (život, smrt, postanak svijeta…). Upravo tim mladima treba pokazati ispravan put koji će im objasniti sva pitanja i dati smisao svakomu sljedećemu životnomu koraku. Pastoral mladih bitna je karika za usmjeravanje tih mladih i njihovo okupljanje u župnoj zajednici. Aktivnostima koje se organiziraju preko pastorala mladih nastoji se približiti mladima te mlade približiti Bogu, više ih angažirati za župnu djelatnost, kao i vjerski odgoj njih samih i njihovih prijatelja i vršnjaka.
O važnosti pastorala mladih i ulozi koju pastoral ima na mlade pisao je i papa Franjo u apostolskoj pobudnici »Christus vivit« (Krist živi). Papa Franjo naglašava da mladi moraju imati slobodu u pastoralu mladih, ali i da ih vode oni koji su odgovorni za župu. Pri tome svi trebaju voditi računa da društvene i kulturne promjene utječu na promjene i pastorala mladih. Te promjene omogućile su i širenje drugih pokreta u kojima mladi nalaze ne samo utočište, nego baš »svoje mjesto« kojemu se rado priklanjaju. Zato je potrebno održati, ali i pojačati sudjelovanje mladih i zajedništvo unutar pastorala kako bi što više mladih iskusilo djelovanje Duha Svetoga u svojim životima i kako bi mogli, unatoč protivštinama ovoga svijeta, hrabro svjedočiti svoju vjeru i biti zbog toga sretni.
Dva glavna pravca djelovanja pastorala mladih koje izdvaja papa Franjo su »traženje, tj. pozivanje drugih mladih prema iskustvu Gospodina, i rast, odnosno razvoj puta dozrijevanja«. Sveti Otac na poseban način izdvaja pučki pastoral mladih za koji ističe da ima »drugačiji stil, druga vremena, drugi ritam, drugu metodologiju«. Pučki pastoral pruža više slobode mladima, ne postavljajući toliko norma i zaprjeka mladim vjernicima koji su vođe u svojoj zajednici.
Papa Franjo zaključuje poglavlje o pastoralu mladih naglašavajući kako je važno da se mladima pruži sloboda, ali i da ih se prati na njihovu putu, pri čemu to mora učiniti obitelj, ali i kršćanske zajednice.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
