Nije bilo jednostavno dogovoriti susret s mladim i perspektivnim šibenskim glumcem Jakovom Bilićem koji će proteklu godinu u profesionalnom smislu posebno pamtiti. Od struke je prije pet mjeseci primio Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolje ostvarenje u mjuziklu »Matilda«, što je samo pridonijelo gužvi u njegovu već ionako ispunjenom rasporedu. Izmjenjuju se probe i predstave u matičnoj kazališnoj kući, rad s djecom u dramskim radionicama, umjetnički je suradnik klape »Adriaticum«, »leti« s jednoga filmskoga seta na drugi, iza njega su snimanja za televizijsku emisiju »Bonton«, a mnogo vremena posvećuje i ulozi u snimanju »Generala«, filma Antuna Vrdoljaka o Anti Gotovini.
Sve ga je to dovelo do života koji se lako može prozvati »umjetničkim«, pa je tako izračunao da je u prvoj bračnoj godini čak 130 dana bio izvan kuće. No 28-godišnji glumac Bilić ne troši sve snage samo na glumu, nego je aktivan i na drugim područjima u rodnom gradu, posebice kroz šibensko Kulturno vijeće, a »pogon« u svemu, kaže, daje mu i vjera.
»Stalno se nešto događa, nikada mi nije dosadno, radni mi je dan poprilično dug. Doista je širok aspekt djelovanja, posljednje sam radio oko projekta EU-a kojim želimo pomoći djeci i mladima s invaliditetom. Kada me pitaju kako bih se definirao – odgovorim da sam po profesiji glumac, ali u biti – po starinski – snađem se: ‘sve što ti triba’. Kada sam se odlučio za poziv glumca, bilo mi je poznato da takav način života nije uvijek jednostavan, no imam sreću i veliku podršku i povjerenje svojih bližnjih«, govori Jakov Bilić koji je protekle tjedne proveo na snimanju filma i televizijske emisije »General« u Hercegovini. Spominje kako mu veliko zadovoljstvo i čast pruža mogućnost sudjelovanja u tom projektu, a s obzirom na uključenost Bilićeva sugrađanina Gorana Višnjića kao glavnoga glumca, mnoge su stvari na setu, kako svjedoči, profesionalno odrađene.
Ipak ga gluma nije zanimala od djetinjstva, on je bio više športski tip. Rođen 1988. godine, vezao se i uz svjetske brončane nogometaše, pa su logičan izbor bili nogomet i košarka – i tako je rasla i fascinacija športom. Gluma mu je bila tek usputna, iako je polako ulazio u taj svijet kroz nastupe na Lidranu, a u osnovnoj školi sudjelovao je na međunarodnom susretu scenski darovite djece u Estoniji. Ipak, posve je slučajno završio u dramskoj radionici šibenskoga kazališta.
»Redatelj Pero Mioč mojem se otcu u društvu kulturnjaka potužio kako mu nedostaje dječaka u dramskoj skupini, a on se odmah pohvalio sa mnom i sve je krenulo neopterećeno. To je bio moj prvi doživljaj kazališta, a čim sam ušao u zgradu osjetio sam da sam tu doma. Šibensko je kazalište malo, intimno, a opet staro i ima štih i akustiku koja je genijalna. Zaljubio sam se u glumu. Počeo sam čak bježati s nastave da bih bio u kazalištu, a moja me je osobnost dovela do toga da sam obišao sve – od kotlovnice do ureda ravnatelja«, svjedoči mladi glumac.
Nakon studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu dobio je 2012. godine priliku vratiti se u rodni Šibenik i zaposliti se u HNK-u, zahvaljujući profesionalizaciji malih kazališta. Tako svojim ustrajnim radom i djelovanjem prkosi nametnutoj tezi da u Šibeniku nema perspektive: »Dobra smo ekipa u kazalištu, mlađi naslonjeni na starije kolege. Zaista se poprilično radi, mogu reći da je to iznad naših mogućnosti i po kapacitetima i po opremi, a trudimo se držati taj ritam i dalje. Postoji interes za kazalište, imamo jednu dramsku pretplatu, a godišnje 3-4 premijere, publika i program su šaroliki – ima pučkih komedija, lutkarskih komada, dramskih izvedbi.«
Šibenik je u svojoj devetostoljetnoj povijesti u kulturnom aspektu imao kontinuitet – nekad više, nekad manje uspješan, no nakon rata mnoge su generacije otišle iz Šibenika, a i nekadašnja industrija pala je na niske grane. »Okrećemo se kulturnom turizmu, pomalo se gradi, kazalište u tom smislu ima jedno od udarnih mjesta u gradu. Mnogo radimo oko otvaranja Filmskoga ureda u Šibeniku, jer je filmska umjetnost sve više prisutna u Dalmaciji. Tako bi se materijalni dobitak od filmske industrije mogao preliti na druge potrebe. Kultura je prije živjela od sponzora, a sada pojedini dijelovi kulture mogu biti pokretači ozbiljnih stvari te materijalna dobra mogu pridonijeti široj društvenoj koristi. Kao šibenska djeca, mi želimo stvarati i diktirati tempo, biti aktivni pokretači«, svjedoči Bilić kojemu je zajedno s kolegama cilj vratiti djecu u stvaran život, a jedan od načina kako to čini jest i vođenje dramskih radionica s kolegicom Orijanom Kunčić.
Taj rad s 90-ak djece mladom glumcu dođe kao odmor, kaže da mu to donosi melem na umjetničke rane, a djeca su – kako svjedoči – bez obzira na veliku usmjerenost na internet i mobitele, još uvijek neiskvarena. Najstarija skupina sudjeluje i u mjuziklu »Matilda« koji su više puta odigrali u nacionalnoj kazališnoj kući u Zagrebu. Želja im je da, osim glumačkih vještina, na tim susretima steknu znanja koja će im pomoći u svakodnevnom životu i u društvenom djelovanju, a to je dobar dio za školovanje vlastitoga kadra koji će preuzeti uloge u šibenskom kazalištu.
Nije se mimoišao ni osvrt na aktualnu kazališnu scenu, pa je kao mladi profesionalac kazao: »Netko je divno rekao da je kazalište ogledalo društva i svijeta, a ako se vratimo na Shakespeareove temelje da je cijeli svijet pozornica i da su svi ljudi glumci, onda je kazalište stvarno neodvojivo od društva u kojem živi te progovara o njegovu identitetu bez obzira koja vrsta teatra bila. Čini mi se – bez obzira na shizofrene situacije u kojima živimo – da se kazalište kod obične publike koja nije opterećena kritikom i imenima pomalo vraća ‘normali’ u odabirima predstava. Nas su na Akademiji učili da su glumci čuvari riječi, pa valja voditi brigu da kazalište treba biti mjesto koje će ljude dovoditi u situaciju da mogu zadovoljni otići kući, a ne pod teretom žutila i pitati se što su uopće došli gledati.« Između hrabrosti i ludosti – tako svoje cjelokupno djelovanje u životu Šibenika opisuje mladi umjetnik Bilić koji kaže da ustraju u svojim projektima sa sviješću i odgovornošću za izgovorenu riječ.
