Prijeći stazu dugačku 30 kilometara za 11 sati za prosječna se mladoga čovjeka čini tek nešto izazovnijom šetnjom. No ako je dio te staze minsko polje, dio padina viša od 60 metara koju treba svladati užetom, a dio bojište s kojega noseći 17 kilograma opreme treba iznijeti i ranjenika, »šetnja« će najednom zazvučati kao pothvat dostojan tek elitnih vojničkih postrojba. A one su u bezbrojnim kulturnim sadržajima prikazane isključivo – muški. Upravo tu predrasudu opovrgava Ana Antolić, mlada vojnikinja koja je među 73 sudionika međunarodnoga natjecanja Memorijala »Bojnik Davor Jović – Prvi za Hrvatsku« sve opisane izazove svladala u manje od 7 sati, zasluživši tako i prvo mjesto u ženskoj kategoriji. No spolno kategoriziranje smisla ima tek uvjetno – jer i žene i muškarci svladavaju istu stazu pod istim opterećenjem, svjedoči Ana Antolić. »Tako je svagdje u vojsci. Žene i muškarci tu su posve ravnopravni.« Osim o mjestu žena u hrvatskim Oružanim snagama, ususret Danu pobjede i domovinske zahvalnosti s pripadnicom Počasno-zaštitne bojne razgovarali smo i o njezinu putu do vojske koji je započeo hodočašćem, ali i o duhovnim izazovima s kojima se na putu do mira suočavaju svi vojnici.
»Posao je nevjerojatno dinamičan. Nema klasičnoga radnoga vremena, katkad u 6 navečer saznam da u 3 ujutro putujem na drugi kraj Hrvatske zbog svojih zadaća. Premda je moja postrojba zadužena uglavnom za počasne ceremonije, a ne za vojne akcije, dostupni smo 24 sata na dan, bez obzira na okolnosti«, opisuje sugovornica, kojoj vojnički poziv ipak ostavlja dovoljno vremena za njezine strasti – glazbu, putovanje i šport. »U slobodno vrijeme s Udrugom rekreativnoga trčanja ‘Nexe Team’ iz Našica sudjelujem u memorijalnim humanitarnim utrkama te sam s njima istrčala i dva ultramaratona. Takva memorijalna natjecanja podsjećaju da sloboda nije samo povijesna činjenica, nego i vrijednost kojom se trebamo ponositi. A to je i prilika za susret s brojnim braniteljima koji športom nadvladavaju posljedice rata, o kojima se nedovoljno govori.«
Premda joj je najbliže mimoišlo ratno stradanje, prve klice njezina budućega poziva usadila joj je upravo obitelj. »Otac mi je bio branitelj, a dva su mi tetka poginula u obrani domovine, tako da sam odgajana u domoljublju jednako kao i u vjeri. Čini mi se da to dvoje i ne može jedno bez drugoga. Ipak, vjeru koja mi je prenesena željela sam i sama doživjeti, što mi se i dogodilo na jednom hodočašću u Lurd. To je za mene bila prijelomnica nakon koje sam počela drugačije promatrati život.« A na posve drugačijem hodočašću otkrila je i ljubav koja će je kasnije profesionalno usmjeriti. »Naš župnik u Špišić-Bukovici fra Anto Barišić živio je za šport i uspio je nas mlade nagovoriti da pođemo na međugorski ‘Mladifest’ biciklom. Tako smo tijekom najgore žege krenuli na desetodnevni put od osamstotinjak kilometara opremljeni samo vjerom u Providnost, spavajući putom gdje bi nas tko primio.
Makar mi se to isprva činilo pokorom, takvo putovanje Gospi toliko sam zavoljela da su se slična ‘hodočašća’ samo nizala. Biciklom smo prošli čitavu Hrvatsku, a u Međugorje smo otišli još pet puta.«
Ana Antolić, koja je i sama vodila skupine biciklista u Međugorje, na tim se hodočašćima prvi put uvjerila u važnost motivacije, presudne i za vojnički poziv. »Izazov je motivirati ljude koji se inače ne bave športom da ne odustanu zbog velikoga fizičkoga napora. No motivacija ima i svoju duhovnu stranu. I vojniku je uz fizičku spremu i psihičku stabilnost potrebna i duhovna snaga. Zato u vojsci svaka postrojba ima vojnoga kapelana koji je vojnicima dostupan od 0 do 24. Duhovnici s nama slave i veće blagdane, a kroz godinu održavaju i duhovne vježbe koje nam pomažu da svoj nutarnji život uskladimo sa zahtjevima svoga poziva.« A kakvi su zahtjevi njezine službe? »Počasna satnija vrši svečane dočeke i ispraćaje, daje počasne pozdrave i drži počasnu stražu, sudjeluje u polaganju vijenaca… To znači da smo često pred licem javnosti, ali i pred kamerama te uvijek moramo biti u vrhunskoj formi. Velik dio radnoga dana stoga je posvećen treningu i športu.«
Upravo je šport prevagnuo u odabiru njezina životnoga puta. »Nikad se nisam mogla zamisliti kako radim uredski posao. Vojska me zato oduvijek privlačila, no odvažila sam se na prijavu tek nakon studija u Rijeci kad sam se uvjerila da želim nešto drugačije od posla koji sam pronašla u struci. A nakon vojne obuke u Požegi bila sam posve sigurna da mi je mjesto baš u vojsci.« Što ju je dovelo do takva zaključka? »Shvatila sam da u vojsci ljudi nisu tek kolege. Težina poziva povezuje vojnike na dubljoj razini, zbog čega se stvara osjećaj pripadnosti koji traje i nakon što služba završi. Makar se to možda ne vidi izvana, vojska iznutra funkcionira poput male obitelji. A vojništvo je poput redovničkoga poziva: ako se čovjek pronalazi u njegovoj pravilnosti i ako može prihvatiti poslušnost autoritetu, služba mu nudi mnoštvo prilika za osobni rast.«
Iz istoga razloga sugovornica smatra da bi vojna obuka pomogla – svima. »Mislim da ljudima moje dobi nedostaje društvene odgovornosti koja se stječe samo disciplinom. Već i nakon dragovoljnoga vojnoga osposobljavanja uvelike se može promijeniti način na koji mladi vide svoju ulogu u društvu, a stečene vještine sigurno im mogu koristiti i u svakidašnjici.« Iako kao vojnikinja nije izvan službe ni kad je bez uniforme, u vojničkom pozivu ne vidi zaprjeku za svakodnevni, ali ni za obiteljski život. »Treba mnogo truda i razumijevanja obiju strana, ali na primjeru kolega vidim da je uz vojsku moguće imati obitelj. Uostalom, nisu sve vojne službe jednakoga intenziteta, a vojnik zna da u svakoj prilici za vlastiti razvoj može računati na potporu svoje zajednice.« No ima li uz neprekidno zveckanje oružja mjesta za mir, pogotovo u sadašnjem trenutku? »Vojništvo je prije svega služenje čovjeku, a ne ratu. Naša prva crta nalazi se svagdje gdje su ljudi u nevolji. Danas je to najčešće ondje gdje bjesne požari, potresi i poplave. Obrana kojoj smo posvećeni mnogo je više od rata.«
