Za sve ljude pojam doma ili »krova nad glavom« ima i snažnu emotivnu vrijednost jer je u uskoj vezi s dostojanstvenim životom. U Hrvatskoj to je posebno izraženo jer, ne tako davno, mnogi su – za razliku od drugih stanovnika Europske unije – branili svoje domove pred razaranjem i pljačkom uslijed velikosrpske agresije, a mnogi su godine proveli i u izbjeglištvu. Nezacijeljene su i rane tisuća onih koji su čak i preko svojih kuća i stanova platili ekonomsku krizu 2008., a ubrzo je, za koju godinu, nastupilo doba kada su počeli napuštali svoje domove i sreću tražiti drugdje.
Nedavno se intenziviralo iživljavanje raznoraznih lobija nad hrvatskim građanima podizanjem cijena nekretnina, pogotovo uoči prelaska na novu valutu kada su se stanovi i kuće kupovali kunama koje su dobivale čudesnu moć pranja. Posljednjih godina cijene novogradnje prosječni ljudi nisu si ni u snovima mogli priuštiti pa je dodatno procvalo kupovanje stanova na kredit, što se lako vidi u enormnim profitima banaka. Stoga danas pitanje cijena nekretnina, njihove gradnje, prodaje i kupnje, to jest stambene politike i demografije, ne može u javnosti proći bez emocija – a gdje su emocije, tu su i manipulacije. Da, zacijelo se nastoji manipulirati javnošću i voditi neke skrivene ratove: bilo da se preko medija u duhu nekakvih »otkrića« najavljuju nove stambene politike koje navodno donose neviđene olakšice za mlade, bilo da se spas proračuna najavljuje novim oporezivanjima nekretnina za odmor (nitko ne propituje u kakvom se stanju i gdje se nalazi famoznih 600 tisuća praznih nekretnina). Za to vrijeme motivacije pravih aktera ostaju skrivene, a čuvaju ih: banke, građevinski lobiji, neke državne strukture, zakukuljeni veleposjednici nekretnina ili oni koji bi trgovali hrvatskom zemljom.
Znakovito je da su počele čudne objave u medijima čim su se iz krugova vlasti pojavile najave novih mjera stambene politike i mjere novih oporezivanja. Nitko, na primjer, još nije demantirao izračun mladoga stručnjaka koji je nedavno u Jutarnjem listu pokazao tko najviše zarađuje u novogradnji.
Uvjerljivo je to, tvrdi, država, to jest državni proračun, u koji se slijevaju i porezi na dodanu vrijednost i porez na plaće radnika i drugi nameti. Kako je pokazao njegov izračun, državnim i lokalnim proračunima na kraju se slije četiri puta više sredstava nego tvrtki investitoru koja je od nule krenula u gradnju. Krenula je potom kampanja u kojoj se najviše poigravalo pojmovima. Počeli su letjeti probni baloni s tvrdnjama da će se obiteljima za kupnju prve nekretnine u novogradnji »oprostiti« pola PDV-a (točnije, samo određenim skupinama kupaca), a točnije bi bilo reći da će te iste obitelji plaćati u tom slučaju 12,5 % PDV-a – što je više nego u Sloveniji (9,5 %) ili u Mađarskoj (5 %) s kojima se uspoređuju hrvatske mjere. Dakle, Hrvati opet plaćaju više. Nema zasad apsolutno nikakve sigurnosti da bi cijene nekretnina mogle pojeftiniti ako se smanji PDV na prvu nekretninu, a teško je zamisliti po kojoj je logici to moguće ako usporedno, prema najavama, zajamčeno rastu cijene energenata. Sve je vrlo čudno, uključujući novu odlučnost vladajućih da uvedu novi porez na nekretnine, što nije u skladu s njihovim tvrdim predizbornim obećanjima da do toga ne će doći.
Zbog svega toga nije isključeno da se mimo očiju javnosti među velikim igračima događaju pregovori o budućoj raspodjeli profita. Zato bi prema cjelokupnoj javnosti bilo puno poštenije kad bi analitičari odmah izračunali koliko će nakon nove stambene politike uprihoditi država, koliko banke, koliko građevinari… (Mlade) obitelji ionako će financirati dobar dio toga pa ih se tek može spomenuti, onako iz pristojnosti.
