Mnogi su mladi redovito uključeni u župne blagoslove obitelji u božićno vrijeme ili o nekom drugom blagdanu te sa svećenicima posjećuju obitelji kao ministranti, zbor mladih ili kao pratnja. Ove će godine sa svojim svećenicima, kako sada stoje stvari, morati biti kreativni i pronalaziti nove pastoralne načine kako bi se molili za blagoslov u obiteljima te tako pridonijeli zajedništvu u svojoj župnoj zajednici. U došašću se osobito pruža prilika da uvidimo važnost Božjega blagoslova s kojim se susrećemo tijekom cijeloga života – od svakodnevnoga blagoslova hrane do blagoslova obitelji i doma u božićno vrijeme koje je pred nama. Cijelu ovu godinu i ovogodišnje došašće obilježile su osobne, društvene i gospodarske teškoće. Unatoč njima ili pak upravo zbog njih pozvani smo osloniti se na Božju prisutnost i moliti ga da nas blagoslovi.
Ove je godine osobito potrebno ohrabrenje u obliku zajedničkih slavlja euharistije i jačanja povezanosti u župnim zajednicama. Kako se vjerska okupljanja održavaju s određenim ograničenjima, više nego ikad prije blagoslov obitelji prilika je za ohrabrenje molitvom i primljenom milošću. Blagoslov obitelji u božićno vrijeme omogućuje okupljanje svih članova obitelji u molitvi za Božji blagoslov u svom domu te je tradicionalno vrlo važan način povezivanja župljana i svećenika. U Zadarskoj nadbiskupiji i Šibenskoj biskupiji ovogodišnji je blagoslov obitelji odgođen do proljeća ili do bolje epidemiološke situacije, a u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Požeškoj biskupiji vrijeme blagoslova obitelji produženo je kako bi svećenici svakodnevno mogli posjetiti manji broj župljana. Međutim, unatoč tim ograničenjima, važno je razumjeti da blagoslov možemo primati, ali i dijeliti.
Iako će ovogodišnji blagoslov obitelji biti u nešto izmijenjenom obliku te mladi kao pratnja svećeniku vjerojatno u njemu ne će sudjelovati, važno je i dalje razmišljati o važnosti blagoslova. Važno je, dakako, prisjetiti se i blagoslova koje nerijetko uzimamo zdravo za gotovo poput zdravlja, mladosti i obrazovanja. Iskoristimo, dakle, ovo vrijeme kako bismo zahvalili Svevišnjemu na blagoslovima koje primamo cijeli život.
Božji blagoslov koji primamo svaki put na kraju misnoga slavlja i svakodnevno u molitvi i našem radu pojam je koji često i sami upotrebljavamo u razgovoru, ne obraćajući na nj posebnu pozornost. Da, lijepo je čuti da nas netko blagoslivlja – osobito kada to čine naši stariji – a kada zaista poznajemo zašto su to toliko velike riječi, možda ćemo ih više i cijeniti. Kao reference »težine« takvih riječi izdvajamo dva primjera – jedan iz Knjige Postanka u kojem se Bog obraća Abrahamu, a jedan iz Novoga zavjeta, iz Matejeva evanđelja.
»Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati« (Post 12, 1-3). Snaga, moć, veličina, iznimnost – koji god pojam upotrijebili za opis, on u kontekstu blagoslova uvijek upućuje na isto – učinci Božjega blagoslova su iznimni, premda su nama teško pojmljivi. Svojom voljom Bog Abrahamu i Sari blagoslovom daje dijete u poodmakloj životnoj dobi, što bismo u modernom tumačenju nazivali medicinskim čudom ili statističkom iznimkom.
U Novom zavjetu, osim tijekom posljednje večere i blagoslivljanja, ta se iznimnost vrlo dobro vidi na brojnim mjestima, od kojih ističemo spomen u Matejevu evanđelju. »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’« (Mt 25, 34-36).
Božji blagoslov jedan je od njegovih najvećih darova. On nas hrani, svakoga trenutka svakoga dana – daje nam snagu, omogućuje da činimo sve što želimo, pogotovo ako to činimo u njegovo ime. Taj blagoslov nije isključivo čudotvoran, on se nalazi i u najmanjim stvarima. U našoj zajednici, obitelji, prijateljima, voljenima i bliskima. Zaista smo blagoslovljeni jer nas Bog blagoslivlja i poziva da i mi mladi blagoslivljamo i molimo za blagoslov – u obitelji i svom okruženju.
Blagoslov obitelji važan je jer je bitno »da Gospodin obnovi što je kroz godinu ranjeno, poremećeno«, jer je »ljubav Otčeva domišljata«, tumači svećenik o. Sebastian Šujević, duhovnik Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom koji se pastoralno skrbi i za mlade u Karizmatskoj zajednici, dodajući: »Ključ prispodobe o izgubljenom sinu zapravo je Otčev blagoslov: haljina, prsten, sandale – krsna milost, baština, hod u Kristu, bogatstvo našega sinovskoga identiteta. Svaki blagoslov to potvrđuje.«
O. Šujević ističe da je »blagoslov čudo Božje prisutnosti, milina Božjega dodira, struja Božje milosti bez koje za mene nema života«. »Moje srce čezne za blagoslovom, a Otac nebeski moje srce čezne blagosloviti.« Tumačeći važnost blagoslova za vjernike, ali i za svećenike, o. Šujević ističe: »Blagoslov je susret čežnji, i kad se dogodi, buja život milosti, istine, Duha… Blagoslov nam je primiti da bismo blagoslov davali. Kroz Božji blagoslov koji primam u svetoj misi, ispovijedi, Božjoj riječi, primam i poslanje da i ja blagoslivljam, da preuzimam Božju logiku nasuprot logike svijeta, jer narav je naša zamišljena da blagoslivlja – tu je otkrivanje darovanoga života, preobrazba u novo. Kada blagoslivljam, zamišljam: ‘Gospodine Isuse, što želiš ti blagosloviti?’« Za Isusa koji je naš blagoslov o. Šujević kaže da je »svestrani i kreativni poznavatelj ljudskih srdaca«, dodajući da je »Gospodin otvorio svoje srce na križu da poteku neugasive rijeke žive vode koje donose blagoslov: liječe, peru grijehe, oživljuju« (Iv 7, 38-39; Otk 22, 1-2).
Mladost je sama po sebi blagoslovljeno doba, a tomu u prilog svjedoče i starije osobe koje se često sa sjetom i nostalgijom prisjećaju svojih nekadašnjih mladih dana. Uistinu, mladi često nisu svjesni koliki je blagoslov svakodnevno biti okružen svojim vršnjacima i nikada ne biti sam, a nisu svjesni ni lakoće života bez zdravstvenih teškoća, kao i tolikih bezbrižnih dana prožetih smijehom i radošću. Međutim, život se pobrine da se u starosti prisjetimo toga lijepoga i idealističkoga razdoblja koje nismo znali cijeniti i to je pogrješka koja se, po svemu sudeći, ponavlja iz generacije u generaciju. Kako ne bismo ponavljali tu pogrješku, veoma je važno da prije svega budemo svjesni prednosti i zahvalni za sve darove ovoga životnoga poglavlja, ali i da se potrudimo, uz Božju pomoć, zadržati mladenački entuzijazam i idealizam kako staračke dane ne bismo proveli u melankoliji.
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić
