Pred samu svetkovinu sv. Petra i Pavla, kad ćete u ruci držati ovaj broj vašega i našega tjednika, željeli smo obratiti pozornost na različita svjedočanstva vjere, a i na brojne načine na koje se za nju svjedoči. Blagdan apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla slavi se od početaka Crkve 29. lipnja, a poseban naglasak stavlja se na njihovo mučeništvo – martirij. Prve su kršćanske zajednice posebnu pozornost posvećivale štovanju mučenika, a s obzirom na to da su i Petar i Pavao bili apostoli, kao i mučenici, ova se svetkovina slavi još od trećega stoljeća. Isprva se slavilo na tri mjesta u Rimu, tj. na tri svojevrsne »postaje«: prva se nalazila uz Petrov grob na vatikanskom brežuljku uz prometnicu Via Aurelia, druga na Apijskom putu (Via Appia) u Sebastijanovim katakombama, gdje su preneseni njihovi posmrtni ostatci za vrijeme progona cara Valerijana, a treća u bazilici sv. Pavla na Ostijskoj cesti (Via Ostia). Zato smo se u ovom broju rubrike »Mladi mladima« posvetili svjedočanstvima vjere iz »drevne povijesti« – onima sv. Petra i Pavla, ali i »glasa koji viče iz pustinje« – sv. Ivana Krstitelja, uz čiji se život vežu brojna Božja znamenja. Pišemo vam i o svjedočenju kao temelju kršćanske vjere i njegovu definiranju te kako u njega ulazi i mučeništvo, a posvetili smo se i načinima na koje mladi svoju vjeru svjedoče u moderno doba – kroz pjesmu, zborove, ljetne kampove i organizirane molitve, s posebnim naglaskom na Susrete hrvatske katoličke mladeži i organizirane koncerte u zagrebačkoj »Ciboni«. Na kraju vam pišemo o suvremenim mučenicima i njihovu mučeništvu – martiriju koji brojni kršćani, bez obzira na »moderna vremena«, prolaze u cijelom svijetu, u kojem su najprogonjenija vjerska skupina.
Osim svakodnevnih malih znakova pažnje u privatnosti ili javnosti kojima mladi ljudi iskazuju i promiču svoju vjeru, postoje i neki drugi načini na koje mladi svjedoče vjeru u Boga u javnosti. Vjerojatno najveći događaji za sve mlade vjernike u Hrvatskoj su Susreti hrvatske katoličke mladeži, koji se svake dvije-tri godine održavaju u različitim gradovima Lijepe Naše i na kojim se okupi više desetaka tisuća mladih koji javno slave i šire svoju vjeru u Boga. Na taj način mladi o sebi daju drukčiju sliku svima onima koji tvrde da su mladi danas bezbožnici, ateisti i da su izgubili vjeru. Toliko mladih srca na jednom mjestu i s istim ciljem, željama i molitvama najbolji je dokaz kako se mladi i danas bore za svoju vjeru, zajedništvo, ljubav i sve što ona predstavlja. Ujedinjeni u Kristu brane svoju vjeru od propadanja, ponižavanja i svih onih koji ju žele omalovažavati. Susret hrvatske katoličke mladeži šalje jasnu poruku javnosti da su oni tu, da postoje i da i dalje stoje uz svoju vjeru, zajedno s još tisućama i tisućama drugih mladih.
Još jedan iznimno dobar primjer svjedočanstva vjere jest i koncert »Progledaj srcem« koji organizira Laudato TV u zagrebačkoj »Ciboni«. Događaj je to koji okupi na tisuće mladih, ali i onih starijih, koji u isti glas iz dubine srca zajedno pjevaju pjesme hvale Bogu. Dobar je to način svjedočenja vjere, borbe za vjeru, jer taj glas dopire i izvan dvorane, do ušiju javnosti, kao pravi glas svjedočanstva vjere koji nitko ne može osporiti.
Osim toga, mladi svoju vjeru javno brane i na raznim skupovima, prosvjedima, podržavajući i štiteći istine naše vjere o ljudskom dostojanstvu, o čovjeku i njegovu životu, spolnosti, obitelji i braku, braneći moralni poredak po uzoru na Isusa. Evo, i ova naša mala rubrika koju pišemo svaki drugi tjedan jedan je od načina na koji se mi mladi zajedničkim snagama, uz pomoć i potporu starijih kolega, pokušavamo javno boriti za našu vjeru i približiti ju drugima, posebno mladim ljudima koji čitaju naše riječi.
Još u drevnoj prošlosti svjedočenje vjerskoga iskustva isticalo se kao sredstvo evangelizacije, ali i produbljenja vlastite vjere. Tako nam sveti Ivan apostol u Knjizi Otkrivenja piše: »Ali oni ga (tužitelja) pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva« (Otk 12, 11). Riječ svjedočanstvo ovdje se odnosi na istinu koju su prvi kršćani pronosili o djelovanju vjere u njihovim životima i na njihov život. Sličnu vezu između svjedočanstva i vjere nalazimo i pri kraju Ivanova evanđelja u izvještaju o muci: »Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete« (Iv 19, 35).
Riječ svjedočanstvo dolazi od grčke riječi »martyrium« koja znači i (krvno) mučeništvo. Jürgen Moltmann u svojoj knjizi »Raspeti Bog« piše kako u kršćanskoj uporabi termin »svjedočanstvo« poprima takvo značenje u kojem kršćani sebe predstavljaju kao svjedoke koji svjedoče o svojoj vjeri. U kontekstu mučeništva izraz svjedočanstvo ili svjedok (»martyr«) označuje osobu koja će radije stradati ili umrijeti negoli se odreći svoje vjere. Stoga se kršćansko svjedočanstvo potvrđivalo u beskompromisnom predavanju života (mučeništvu), a njihovo je predavanje života shvaćano kao njihova zajednička pobjeda s Kristom.
I danas je korištenje svjedočanstva vrlo korisno u evangelizaciji. Iako je manje svjedočenja vjere u smislu polaganja vlastitoga života, odnosno mučeništva, nas mlade kršćane često »muče« i mediji i javnost zbog svjedočenja naše vjere i širenja radosne vijesti. No ne trebamo se bojati svjedočenja – ona govore o djelovanju Boga u našim životima, o situacijama u kojim se Bog u našim životima pokazao kao živ! Budući da se radi o vlastitom iskustvu, o njemu se može raspravljati i mi ga možemo drugima prenijeti i protumačiti, ali nas se zbog njega ne bi smjelo napadati, nego bi svatko u dijalogu trebao spoznati istinu i – ako je otvorena srca – tu istinu i prihvatiti.
Rijetki bi među nama odlučili napustiti sve što imaju i krenuli svjedočiti vjeru po svijetu. Naravno, svatko od nas svjedoči vjeru u svojoj sredini, ali dvojica muškaraca napravila su korak više, i to veliki. Jedan je napustio sve što je imao i započeo raditi svoj ribarski posao u evangelizacijskom podznaku, a drugi je napravio životni zaokret od 180 stupnjeva i morao uvjeriti ne samo sebe, nego i sve druge, kako je njegov dotadašnji život bio pogrješan, uz dodatak da će im odsad baš on, grješnik i progonitelj, govoriti o vjeri. Ta su dvojica muškaraca Petar i Pavao.
Sv. Petar i Pavao dvojica su apostola čiji je blagdan 29. lipnja, a iako različitih životnih putova, obojica su propovijedala vjeru i bili su stvarni »temelji« na kojim je stvorena današnja Crkva. Inicijacija svetoga Petra u apostole najpoznatija je po rečenici upućenoj njemu i bratu Andriji: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mt 4, 19). Sv. Petar napisao je i dvije poslanice, zbog svojega je propovijedanja nekoliko puta bio bačen u tamnicu, a naposljetku je zbog životnoga poslanja skončao mučeničkom smrću u Rimu, kad je pribijen na obrnuti križ jer je smatrao kako nije dostojan biti ubijen kao njegov Gospodin. Njegov brat po poslanju, Pavao, bio je zelot i provoditelj zakona kojega je zasmetala pojava kršćanstva, odnosno onih koji nisu bili u skladu sa židovskim zakonom. Bio je prisutan i na kamenovanju sv. Stjepana kao čuvar stvari. No nije mogao izbjeći »Kristove prste« u svojem životu te je i on postao jedan od prenositelja radosne vijesti. Jedno od najpoznatijih djela mu je »Hvalospjev ljubavi« iz Poslanice Korinćanima, koji je danas omiljeni tekst kod sklapanja crkvenoga vjenčanja. Umro je mučeničkom smrću, odrubljivanjem glave, isto u Rimu – prema legendi na mjestu koje se danas zove »Tre fontane« – tri izvora iz kojih je potekla voda na mjestima gdje je kod odsijecanja pala njegova glava.
Obojica su na svoj evanđeoski put krenula s drugim identitetima i, osim duhovnoga, promijenila i svoj životni put. Šimun je postao Petar – Stijena na kojoj je sagrađena Crkva, a Savao je po Božjem promislu postao Pavao i prestao progoniti Isusa. Oni su bili spremni promijeniti sve, a danas bi se rijetko tko odvažio na taj potez.
Dostojanstveno svjedočenje kršćanske vjere i u današnje vrijeme može značiti suočavanje s nizom poteškoća. Od ismijavanja i nekih oblika iskazivanja prijezira spram kršćana, preko ozbiljnijih oblika uznemiravanja i diskriminacije, sve do grubih povrjeda temeljnih ljudskih prava poput zatvaranja, mučenja i smrti. Dakle, i u suvremenom je svijetu na nekim područjima svjedočenje kršćanske vjere nerazdruživo od mučeništva.
»Postoje države, koje se ne nalaze tako daleko od sigurnosti naših europskih domova, gdje je biti kršćanin najopasnija stvar na svijetu«, upozoravala je u svojem govoru naša saborska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir. »Tragična je činjenica«, kako je rekla Petir, a prenosi misija.slobodnadalmacija.hr, »da je preko 100 tisuća ljudi život izgubilo zbog svoje gorljive vjere u Krista u samo godinu dana, samo u 2016. godini.« Osim spremnosti na smrt kako bi se svjedočila kršćanska istina, kršćansko mučeništvo također može značiti i progon i uskraćivanje temeljnih prava. Prema podatcima organizacije »World Evangelical Alliance« više od 200 milijuna kršćana u više od 60 zemalja svijeta nema osnovna ljudska prava, i to samo zbog svojega iskazivanja vjere. Pritom treba naglasiti kako je tu riječ o procjenama, a ne preciznim statističkim podatcima. Naime, postoje brojna zabačena i komunikacijski nedostupna područja na kojim se nalazi i veliki broj kršćanskih mučenika, a njihovo će stradanje i mučeništvo zbog takvih okolnosti ostati nepoznato. Statistički podatci sami po sebi nemaju osobito značenje ako nisu u funkciji osvještavanja o razmjerima kršćanskoga stradanja u suvremenom svijetu. Zbog apsolutne devalvacije pojma ljudskih prava, koja često poprima oblike relativnosti koji graniče s apsurdom, kršćansko mučeništvo – martirij nije tema o kojoj se često govori. Teško ćemo se prisjetiti kada smo u nekim domaćim ili inozemnim medijima masovne komunikacije mogli pronaći vijest o stradanjima kršćana u svijetu. Svijest o razmjerima stradanja kršćana i stavljanje te tematike na dnevni red nije samo zadaća kršćana – to bi trebao biti i imperativ naše civilizacije. A taj su imperativ mnogi, posebno utjecajni ljudi u politici i medijima, čini se, svjesno – zanemarili.
U moru suvremenih svjedočanstava vjere i brojnih suvremenih mučeničkih priča dobro je podsjetiti se i onih »starih priča«, tj. prvih svjedočanstava vjere koja nas uče da se povijest doista ponavlja, a da je animozitet prema kršćanstvu i kršćanima bio i ostao prisutan u svijetu. Naime, jedno od najčvršćih svjedočanstava vjere dolazi od »glasa koji viče u pustinji«, od svetca koji je govorio da će doći veći od njega, a upravo toga većega od samoga sebe on je i krstio. O životu svetoga Ivana Krstitelja ponajviše čitamo u Bibliji. Rođen je od majke Elizabete i otca Zaharije koji dugo nisu mogli imati djece. Već samim svojim rođenjem i ulaskom u svijet život mu je bio obilježen vjerom i svjedočanstvom – kada je rođen, njegov tada nijemi otac Zaharija složio se da ga se nazove Ivan i čudesno mu se vratio govor. Specifično za sv. Ivana Krstitelja jest i to da je većinu svojega života proveo u pustinji – u osami i vjeri, jeo je skakavce i divlji med, bio je odjeven u devinu kožu. No, koliko god to zvučalo ekscentrično, i to nam govori mnogo o njemu – odabrao je asketski način života i propovijedao kako bi doista utirao put Božji. Mnogi su se ljudi obratili zbog njegovih riječi, brojne je krstio, a – kao što smo rekli – krstio je i samoga Isusa Krista, Mesiju, čiji je dolazak toliko dugo najavljivao. Riječ je propovijedao sve do trenutka kada su mu odrubili glavu – do mučeništva – »glavosjeka sv. Ivana Krstitelja«, što slavimo 29. kolovoza, a Beda Časni zapisao je da smatra da se to dogodilo baš tada. Njegov naprasno prekinut ovozemaljski život završen je ne zbog krivice, nego zbog isticanja istine o nemoralu preljubničkoga života kralja Heroda, koji ga je dao pogubiti vođen strahom od vlastite slabosti i grješnosti i sve brojnijega naroda koji je uživao i upijao Ivanovo svjedočanstvo.
Ako je zaista istina stara latinska izreka da je povijest učiteljica života, onda nije teško pojmiti zašto se oni svjedoci vjere koji ju hrabro brane toliko stigmatiziraju – grješni bez pokajanja i željni moći sve čine kako bi ugasili svjetlo vjere.
Mnoge župne zajednice organiziraju sve više susreta za mlade i pokušavaju ih što više uključiti u život i djelovanje same Crkve. Zato mladi danas imaju priliku na mnogo načina svjedočiti svoju vjeru u zajednici u kojoj žive. Postoji mnogo organizacija i udruga koje su pokrenuli sami mladi, a neke organiziraju župne zajednice i drugi. No, s druge strane, uočava se i činjenica da je u današnje doba sve teže pristupiti mladima zbog razvoja tehnologije i zbog toga što im se vjera nije približila na neke nekonvencionalne načine. Mnogo je zajednica odlučilo »riješiti« taj problem uključivanjem tehnologije kako bi proširili riječ Božju. Razvilo se i nekoliko aplikacija koje zbližavaju mlade ljude, postoji i aplikacija u kojoj se može čitati Biblija, a sam papa Franjo ima otvorene profile na društvenim mrežama. Sve je to s ciljem da se mlade približi Crkvi i vjeri, zapravo da evanđeoska poruka dopre i lakše dođe do mladih.
U Hrvatskoj postoji mnogo zborova, susreta, ljetnih kampova, oratorija, druženja i molitvenih skupina namijenjenih baš mladima. Postoji mnogo mogućnosti za koje se mladi u Hrvatskoj mogu opredijeliti. Gotovo svaka zajednica ili župa u Hrvatskoj ima mnogo mladih koji pjevaju ili sviraju u zboru, koje najčešće vodi netko od njih, a daleko rjeđe redovnice, župnici ili kapelani. Jedno od najjačih svjedočanstava mladih jest svakako i Susret hrvatske katoličke mladeži, koji se posljednji put održao u Vukovaru, a održava se svake dvije godine u jednom od hrvatskih gradova i jednoj od (nad)biskupija. Osim susreta u Hrvatskoj, mladi imaju priliku posjetiti i druge države u Europi i svijetu na sličnim susretima. Ljetni kampovi još su jedan od načina na koji se mladi mogu uključiti u djelovanje svoje župe, ali i u okupljanja mladih iz cijele Hrvatske. Kampove uglavnom organiziraju katoličke udruge i župe u kojim je potrebna pomoć, ali se organiziraju i kao svojevrsne duhovne obnove na kojim ima mjesta i za druženje, zabavu, upoznavanje i međusobno svjedočenje vjere. Jedan od načina na koji se mladi mogu uključiti u svjedočenje svakako su i organizirane molitve. Možda najpoznatije organizirane molitve jesu one na Kamenitim vratima u Zagrebu koje organizira molitvena zajednica »Srce Isusovo«. Molitve su organizirane uglavnom utorkom, a na njih dolaze studenti i mladi – svjedoci vjere u ovom našem suvremenom, često vjeri nedovoljno posvećenom društvu.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
