O smrti i vječnom životu svatko je razmišljao barem jednom. A možda i svake godine – uz blagdan Svih svetih i Dušni dan. Smrt kao pojavu treba shvatiti i prihvatiti te na nju gledati kao na novi početak ili pak nastavak života, samo u malo drugačijem obliku. Svaka će se osoba sa smrću najbližih nositi drugačije, a u svemu tome važna je vjera koja će objasniti i dati smisao završetku ovozemaljskoga i prelasku u vječni život. Vječni život ne odnosi se samo na život poslije smrti – s vjerom u Boga on počinje već ovdje. Ovozemaljski život prolazan je u smislu fizičkoga, ali on u biti započinje na zemlji i ne prestaje, samo mijenja svoj oblik i postaje novi način postojanja.
Mladi na smrt i vječni život gledaju različito – smrt kao takva pojava je koju je teško prihvatiti, na nju se uglavnom gleda kao na bolni rastanak, ali jednom kada osoba uvidi njezin dublji smisao, shvatit će i značenje života. To ne znači da svaki sljedeći gubitak ne će biti bolan, nego će osoba lakše prihvatiti da je kraj samo kraj u fizičkom smislu. Život i smrt treba shvatiti, za shvaćanje je potrebno vrijeme, ali i vjerovanje, u čemu će pomoći promišljanje o Isusovim riječima: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti nikada« (Iv 11, 19-27). Neke mlade pitanje smrti neizmjerno muči te za nju nikako ne mogu pronaći objašnjenje koje bi im pružilo utjehu, a drugi su mladi u vjeri i Bogu našli rješenje i tako si objasnili da je smrt neizbježna i prisutna u životima sviju. Općenito je poznato kako ljudi izbjegavaju razgovor o smrti, bilo vlastitoj ili onoj svojih najbližih jer u društvu prevladava mišljenje da se smrt ne treba spominjati. Društvo tumači smrt kao nešto negativno, a takvo mišljenje proizlazi iz ljudske boli i straha od gubitka ili onoga što nas nakon nje čeka.
Pitanje vječnoga života i smrti nije nedokučivo samo mladima, nego svim ljudima. Vjera u Boga u tome nam može pomoći, ona će učvrstiti ljudsko postojanje i u postojanju začeti vječni život koji će dobiti svoj smisao kako u ovozemaljskom tako i onozemaljskom vječnom životu.
Pitanje o onome što dolazi nakon smrti vjerojatno je jedno od najzagonetnijih pitanja s kojima se ljudi susreću. Vjera u zagrobni život prisutna je u gotovo svim religijama, a kriteriji kojima se »određuje« tko će živjeti i nakon ovozemaljskoga života u nekih skupina su se zasnivali na pripadnosti određenoj klasi, uzroku smrti, zanimanju, spolu. S druge strane znanstveni pristup o pitanjima o Bogu i religijskim tradicijama pruža nam teologija. Teologija kao znanost o Bogu prisutna je u svim velikom religijama: judaizmu, islamu i kršćanstvu.
U kršćanskoj perspektivi vjera u život nakon smrti temelji se ponajprije na muci i smrti Isusa Krista, čime je i nama vjernicima darovan ulazak u kraljevstvo Božje. Dio teologije koji se bavi pitanjima zagrobnoga života naziva se eshatologija. Teološka eshatologija nastala je od riječi »eshata«, što znači posljednji, i riječi »logia«, što znači nauk ili znanje, što bi se moglo objasniti kao nauk o posljednjim stvarima i posljednjim vremenima. Tekstovi Novoga zavjeta koji govore o budućnosti navještaju dolazak posljednjega dana koji će se pojaviti na zvuk trube, a posljednjemu danu prethodit će velike nevolje i zla. U Novom zavjetu smatra se da su posljednja vremena već započela Kristovim dolaskom na zemlju, a prisutni su i eshatološki događaji, za koje se vjeruje da će se događati i u budućnosti. U novozavjetnoj eshatologiji uvelike su prisutna apokaliptička predviđanja koja su preuzeta iz židovstva. Posljednji sud opisuje se kao događaj kojemu će prethoditi uskrsnuće svih mrtvih te će svi oni koji su činili dobro izići na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo – na uskrsnuće osude. Skupit će se svi narodi, a Sin Čovječji razdvojit će ih kao ovce od jaraca, postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Prvi će otići u život vječni, a drugi u muku vječnu. Posljednji sud će otkriti što je tko činio za svoga zemaljskoga života.
Iako mladi najčešće ne vole razmišljati o smrti i doživljavaju je kao njima dalek pojam, svoja promišljanja o smrti s nama je podijelila studentica engleskoga i hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku Sandra Naletilić iz Ivankova. »O smrti sam često razmišljala jer sam se tijekom djetinjstva susrela sa smrću strica, bake i dvojice djedova. Čitajući svoje stare rokovnike, osobito onaj koji sam ispisivala sa 14 godina, volim se prisjetiti svojega razmišljanja o svrsi života, gdje sam sama sebi tumačila kako mi se život čini kao velika rijeka koja od dana mojega rođenja teče i na krkaju, kada ulazim u smrt, ta rijeka zapravo dolazi do svojega izvora – Boga.« Iako si je pokušala na slikovit način objasniti kako postoji nešto dobro i lijepo poslije smrti, Sandra priznaje da kao dijete nije prestala gledati na smrt kao nešto zastrašujuće i da se bojala smrti. »Moj hod s Bogom započeo je u mojoj 16. godini. Otkako je Gospodin na prvom mjestu u mojem životu, smrt mi više nije zastrašujuća. Štoviše, raduje me jer me jedino ona odjeljuje od vječnoga zagrljaja s Bogom. Ona mi je jedini put da ga gledam licem u lice. A vječni život – to je moj krajnji cilj i prema tomu cilju slažem svoje prioritete u životu. Čežnja mi je biti u vječnom zajedništvu s Bogom, nebeskom Crkvom i svim dragim pokojnima, a čvrsto vjerujem da će se ta čežnja ostvariti kada ispunim svoje poslanje na zemlji«, zaključuje naša sugovornica.Biblija nas uči kako smrt nije kraj našega postojanja, nego samo prijelaz u vječni život, a da bismo zaslužili vječni život, trebamo svojim ovozemaljskim djelima pokazati ljubav prema Bogu i bližnjima. Brojne biblijske prispodobe i mudre riječi ljudi koji su bili posebno bliski Bogu hrabre nas i daju nam vjeru u to da ćemo i mi, kad dođe vrijeme, biti u nebeskom kraljevstvu. U tom smislu značajne su riječi sv. Pavla: »Bog hoće da se svi ljudi spase« i sv. Augustina: »Bog te je stvorio bez tebe, ali te ne će spasiti bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.« Stvoreni smo na Božju sliku, a na nama je da se uz njegovu pomoć izborimo za dobrotu te da ju s ovoga svijeta ponesemo u vječno kraljevstvo. Sam je Isus rekao: »Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti nikada.«
Priredili: A. Bukovac, I. Tomić, I. Moslavac
