MLADI MLADIMA Bdijmo – otvorimo srca Bogu i bližnjemu

Prvom nedjeljom došašća započinjemo radosno vrijeme iščekivanja Božića. Vrijeme došašća poziv je kršćanima da slijede evanđeosku krjepost budnosti. Evanđelje nam govori o budnosti pa tako čitamo: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi« (Mt 24, 42-44). Dakle, Isus nas poziva da bdijemo, no znamo li što uopće znači bdjeti?

Rječnik biblijske teologije piše kako bdjeti u užem smislu riječi znači odreći se noćnoga sna, a odatle dolazi i preneseni smisao te riječi – bdjeti znači biti na oprezu, boriti se protiv mrtvila i nemara kako bi se došlo do željena cilja. Za pravoga je vjernika taj cilj spremno dočekati Gospodina kada dođe njegov dan. Kršćanin ne smije dopustiti da ga obuzme san, nego mora bdjeti, odnosno čuvati se i biti spreman dočekati Gospodina.

Stoga je budnost obilježje Isusova učenika koji se nada i očekuje njegov povratak, to znači biti u stanju uzbune te zahtijeva nenavezanost na užitke i zemaljska dobra.

U Prvoj poslanici Solunjanima (5, 4-6) nailazimo na riječi: »Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetla i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.« Tako i Rječnik biblijske teologije objašnjava kako je kršćanin sin svjetlosti, stoga mora biti na oprezu i odolijevati tami. Za to je budno držanje potrebna trijeznost, odnosno odricanje od svega što bi nas moglo odvratiti od očekivanja Gospodina.

Dakle, u smislu koji nam Isus pojašnjava, bdjenje se ne odnosi na otvorenost očiju, nego na otvorenost srca. Naša srca uvijek moraju bdjeti kako bismo mogli prepoznati Boga u našim bližnjima. Pozivom na bdjenje Krist nas poziva da budemo aktivni kršćani koji ne će odvratiti pogled od raznih zlodjela koja se događaju diljem svijeta, nego spremno pomoći onima u nevolji. Stoga u ovom vremenu došašća zaboravimo na sva ovozemaljska dobra koja izvrgavaju pravu bit Božića te bdijmo kako bismo pripremili svoja srca za Božji dolazak.

Poznato nam je da život ranih kršćana nije bio jednostavan te da su ih od pojave kršćanstva kao vjere pratili progoni i osude. U drevnom Rimu kršćanstvo je bilo nedopuštena vjera, a samim time postali su sve učestaliji progoni kršćana te se nastojalo suzbiti kršćanstvo u svim dijelovima carstva.

Zbog velikoga duhovnoga izazova u kojem su se kršćani tadašnjega doba nalazili nastala je molitva, odnosno zaziv »Maranatha«, koji potječe iz aramejskoga jezika i znači: »Gospodin dolazi« ili: »Dođi, Gospodine.«

Vjernike je taj izraz podsjećao na Isusov dolazak i ono što će nakon toga uslijediti, a to je uspostavljanje kraljevstva Gospodnjega. Današnji kršćani isto kao i oni u prvim vremenima nakon Isusove smrti i uskrsnuća s istom nadom iščekuju njegov povratak. Svaki dan je vjerno čekanje Isusova ponovnoga dolaska, pripremanje duše za ono što slijedi nakon ovozemaljske smrti. Kroz vrijeme došašća posebno molimo Gospodina da se i ove godine u našim srcima nanovo rodi Isus, da ga dočekamo raširenih ruku, da se ne ponovi ono o čemu u proslovu svojega evanđelja piše Ivan: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše«, nego da onima koji ga prime »podade moć da postanu djeca Božja« (Iv 1, 11-12).

Dok molimo za vječni život, ponekad nam se dogodi da smo previše usredotočeni na ovozemaljsko: posao, novac, zabavu, materijalne stvari. Sve to odvraća nas od istinskoga smisla našega postojanja pa zaboravljamo i pravi smisao onoga za što molimo. U drugi plan nam pada dolazak koji će za nas značiti spasenje. Stoga zbilja trebamo bdjeti i biti uvijek pripravni da spremno i dostojanstveno dočekamo Isusov dolazak. Braća i sestre kršćani koji su živjeli u prvim vremenima nakon Krista i koji su svojim životima podnijeli žrtvu za našu vjeru trebaju nam biti uzor u duhovnom životu, da poput njih možemo hrabro i svim srcem izgovoriti: »Dođi, Gospodine!«

Kako provodi adventsko razdoblje, s nama je podijelila studentica treće godine preddiplomskoga studija komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Laura Lazić. »Najdraži mi je način priprave za Božić čitanje adventskih razmatranja službenice Božje Marice Stanković sabranih u knjigu ‘Adventska čežnja’. Marica je u svom životu prošla kroz brojne nedaće, među ostalim i pet godina logora, no njezina razmišljanja tijekom brojnih godina pisana su u istom tonu, kao da se u njezinu životu ništa nije mijenjalo.« Naša sugovornica objašnjava da o došašću prije svega razmišlja kao o vremenu duhovne priprave, ali joj osjećaj težine stvara slavlje koje se često stavlja u prvi plan. »U vremenu u kojem je Božić obiteljsko okupljanje, a ne slavljenje početka našega otkupljenja, teško mi je čeznuti, ali upravo zbog toga postoji Crkva – da ono što ne možemo sami, učinimo uz pomoć obitelji, bratstva, prijatelja i nebeskih zagovornika.« Ovoga došašća Laura ima posebnu želju čeznuti za Djetetom Isusom, koji je siromašan došao na svijet, koji je na svijet došao bez svjetala, bez buke, slavlja, gozbe i bez puno publike, bez puno onih koji su ga prepoznali. »Želim da ovaj moj advent bude čežnja, a na kraju te čežnje – On će doći…«, zaključuje Laura.

Priredili: A. Bukovac, I. Tomić, V. Lukačin, I. Moslavac