Tijekom cijele godine u školama, medijima te kroz rad raznih institucija i udruga naglašava se važnost poticanja nenasilja, tolerancije, prihvaćanja različitosti i suprotstavljanja svakomu obliku nasilja među djecom i mladima, no ni tu se ne smije stati. Zato je Dan ružičastih majica koji se ove godine obilježava u srijedu 23. veljače izvrsna prilika da se još jednom skrene pozornost na taj problem. Dan ružičastih majica ili Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkoga nasilja u Hrvatskoj, odnosno Međunarodni dan prevencije vršnjačkoga nasilja, edukacijom i razvojem empatije nastoji upozoriti na važnost prevencije nasilja među vršnjacima i razvijanja nulte tolerancije na taj oblik zlostavljanja.
Vršnjačko nasilje oblik je agresivnoga fizičkoga, verbalnoga ili drugoga ponašanja, zlostavljanja i vrijeđanja kojim pojedinac nanosi ozljede ili uzrokuje nelagodu u druge osobe. Vršnjačko nasilje, osobito kad ne uključuje fizičko zlostavljanje, često prolazi neprimijećeno ako se žrtva nasilja ne povjeri bliskim osobama poput prijatelja, nastavnika ili članova obitelji. Upravo je zato važno razumjeti da svaki od mnogih različitih oblika nasilja oštećuje žrtvino samopoštovanje i stvara osjećaj straha i srama zbog kojih se žrtva izolira od osoba od kojih bi mogla tražiti pomoć. Vršnjačko nasilje poprima razne oblike, a za prevenciju takvoga ponašanja podjednako je važno istaknuti njegove učinke na žrtvu nasilja, ali i razumjeti okolnosti koje počinitelja nasilja navode na takvo ponašanje. Za nasilno ponašanje možemo naći uzroke u okolini i društvu osobe koja vrši nasilje. Uzroci, bilo da ih nalazimo u okolini ili u samom počinitelju nasilja, te postupke nikako ne opravdavaju, ali je njihovo razumijevanje vrlo važan korak u rješavanju takvoga ponašanja.
Nasilje u svakom obliku, pa i ono među vršnjacima, društveni je problem čijemu rješavanju svatko od nas može pridonijeti. I Biblija nas uči i potiče: »Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati« (Mt 5, 9). Kao kršćani osjetljivi smo na nepravdu, potaknuti braniti nemoćne i suprotstaviti se nasilju. Pozvani smo, stoga, na Dan ružičastih majica i svaki drugi dan svojim primjerom svjedočiti toleranciju te promovirati mir i nenasilje kao temelj naše zajednice i društva.
Nikomu nije jednostavno ni lako svjedočiti o tome da je bio žrtva nasilja. Zato smo u ovom broju svjedočanstva žrtava nasilja pronašli na prvoj elektroničkoj platformi za suzbijanje i prevenciju elektroničkoga nasilja »Utočište hrabrih online – UHO« Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu. Uz više od tisuću žrtava nasilja koje su potražile pomoć jer su pretrpjele elektroničko nasilje izdvajamo sljedeće svjedočanstvo koje smo prilagodili objavi: »Od prvog razreda osnovne škole upoznata sam općenito s nasiljem. Izbjegavali su me, nisu se htjeli družiti sa mnom. Kada sam dobila mobitel i sve te društvene mreže izbacivali su me iz grupa, omalovažavali su me, nazivali raznim nadimcima. Sada sam u srednjoj školi i puno je manje toga, iako me više ne maltretiraju u živo i dalje su prisutni nadimci, izbjegavanja, ruganja… Teško je.« Osim toga potresnoga svjedočanstva, na platformi UHO mnoga su bolna svjedočanstva koja govore o psihičkoj i duhovnoj patnji mladih osoba, od kojih jedna iznosi svjedočanstvo i traži savjet: »Što da napravim ako imam osjećaj da sam sama i da me nitko ne voli jer mi lažni profili šalju grozne poruke zbog toga što nemam prijatelje?« Uz mnoštvo mladih koji na toj platformi traže pomoć postoje i oni koji su prošli kroz iste ili slične situacije, pa tako kažu da im je trebalo dugo vremena da izgrade samopouzdanje i prestanu se obazirati na zlobne komentare te da ih je nasilje koje su pretrpjeli naposljetku učinilo snažnijima.
Nasilje je oduvijek široko rasprostranjeno u društvu. I dok su se u prošlosti javljale razne vrste nasilja, danas u kontekstu međuvršnjačkoga nasilja najčešće govorimo o elektroničkom nasilju (cyberbullying). Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba pod pojmom elektroničkoga nasilja smatra svaku komunikacijsku aktivnost upotrebom kibernetičke (cyber) tehnologije koja se može smatrati štetnom za pojedinca i za opće dobro.
Virtualno nasilje uključuje verbalno ili psihičko uznemiravanje, a takvo je nasilje najčešće kontinuirano. Neki od najčešćih oblika elektroničkoga nasilja su prijetnje, lažno predstavljanje, seksualno uznemiravanje, vrijeđanje, uhođenje, isključivanje i javno razotkrivanje. Rastu električnoga nasilja uvelike pridonosi mogućnost anonimnosti na internetu, što nasilnicima pruža osjećaj sigurnosti i hrabrosti pa su na internetu odvažni činiti stvari koje u stvarnosti možda ne bi činili.
Neke od karakteristika te vrste nasilja su smanjena odgovornost počinitelja virtualnoga nasilja za počinjena djela jer oni ne vide žrtvinu reakciju pa ne uviđaju razinu štetu koju nekomu nanose. Nadalje, kod toga je nasilja prisutan znatno veći broj publike nego što bi to bila ona u stvarnom svijetu, čime je žrtva izložena višestruko većemu krugu ljudi, a intenzitet nasilja u virtualnom je svijetu snažniji jer žrtva može neprestano ponovno čitati ili gledati upućeno joj nasilje. No od svih karakteristika možda je ponajviše zabrinjavajuća ona da su mladi neprestano izloženi toj vrsti nasilja. Naime, djeca i mladi stalno su dostupni na internetu, a time su u svako doba dana i noći potencijalna meta internetskoga nasilja. Stoga ne čudi da se mladi, kada se nađu u situacijama elektroničkoga nasilja, osjećaju kao da nemaju sigurnoga mjesta na kojem bi mogli izbjeći nasilje, što nerijetko dovodi do osjećaja bespomoćnosti.
Odgovornost je na svima nama da pokažemo mladima da nisu sami. Treba podići svijest o problematici te sve raširenije vrste nasilja i stati mu nakraj jer nasilje je uvijek nasilje – bilo ono u stvarnom ili virtualnom svijetu.
U spomen na Luku Ritza i na sve ostale mladiće i djevojke žrtve nasilja 2008. godine utemeljena je Godišnja nagrada »Luka Ritz« kojom se želi potaknuti mlade da se aktivno bore protiv nasilja. Nagrada se dodjeljuje 12. lipnja, na dan Lukine smrti, a sastoji se od skulpture, posebnoga priznanja u obliku povelje i jednogodišnje stipendije u iznosu od 1000 kuna mjesečno za jednoga osnovnoškolca i srednjoškolca. Svrha je dodjeljivanja nagrade poticanje mladih da uvijek dignu glas protiv nasilja, senzibiliziranje javnosti, posebno mlađe populacije, njihovih roditelja i nastavnika te promoviranje pozitivnih uzora i ponašanja. Nagrada je osmišljena kako bi predstavljala one koji se bore za vrijednosti mira, tolerancije, nenasilja i svega što je bitno za budućnost zdrava društva.
Priredili: A. Bukovac, I. Moslavac, E. Pinter, I. Tomić
