Koliko smo se puta zapitali koji su to Isusovi kriteriji za odabir ljudi koji ga okružuju? Kako je mogao toliko duboko i bezrezervno opraštati, voditi i vjerovati u dobro u ljudima koji do toga trenutka nisu pokazali trunku morala, dobrote ni ispravnosti u životnim odabirima? Često smo se znali usporediti s carinicima, farizejima i ostalim »očitim grješnicima« o kojima nam Biblija govori te razmišljati kako smo mi ipak dostojniji Boga od njih jer nismo »toliko duboko ogrezli«. No Prva poslanica Korinćanima nam govori: »Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom« (1 Kor 1, 26-31).
Isus u punini ispunjava te riječi – odabire one prezrene od društva, sve koje drugi smatraju manje vrijednima, nedostojnima, nečistima i grješnima u većoj mjeri od njih samih. Isusov odabir ne staje na pukoj vanjštini – on ne vidi samo ono što postoji trenutačno, on vidi ono što može biti. Isus odabire osobu čiji je potencijal činiti dobro toliko eksponencijalno veći od svega lošega što je učinio da kada se obrati, dolazi do stvaranja najvećih pojedinaca. Sjetimo se samo Marije Magdalene, spomenutoga Mateja carinika, Savla koji postaje Pavao, »običnih ribara« i onoga što su postali… Isusovi kriteriji izlaze iz svih okvira i definicija kriterija – oni izravno vide i odabiru dušu koja može »nositi« najveću težinu Riječi, one koji su trebali biti prvi u propovijedanju i širenju riječi o Kristu. To nisu bile »moralne vertikale« ni »stupovi društva« – to su bili »obični« ljudi iz naroda, pojedinci koje možda ne bismo mogli ni odabrati iz gomile. Tim se koracima trudimo i mi koračati u današnjim vremenima – pomoći prezrenima i prepoznati dobro, Božji dio u svakom od nas, i potaknuti ga da iziđe na svjetlo. Pri tome nas odabire Duh, a na nama je da ga slušamo, jer ne znamo ni dana ni časa, kao ni kakve je planove i životni put on za nas zamislio.
Uz blagdan svetoga Mateja, koji slavimo 21. rujna, možemo se zapitati koji su bili Isusovi kriteriji za odabir ljudi kojima se okruživao, ali istodobno i sebi možemo postaviti slično pitanje i razmisliti o vrijednostima, karakternim osobinama i vještinama koje osobito cijenimo kod svojih prijatelja i osoba s kojima se družimo.
Kriteriji pri izboru prijatelja, bili ih mi svjesni ili ne, govore više o nama nego o ljudima oko nas. Pažljivo osvješćujući te kriterije i »uvjete«, ne samo da ćemo razumjeti u čijem nam je društvu ugodno i zašto, nego ćemo bolje upoznati i sami sebe.
Odnos koji ostvarujemo s našim prijateljima jedan je od najvažnijih odnosa koje ćemo imati tijekom života. Prijateljstva ne samo da su važan dio društvenoga, psihološkoga i duhovnoga razvoja svakoga pojedinca, nego je u psihologiji poznato i da je prijateljstvo najvažniji dio emocionalnoga života djece i mladih. Prva prijateljstva djeca počinju stvarati već oko treće godine. Već tada učimo dijeliti igračke, pomagati u zadatcima, surađivati u igri i natjecanjima. Dolaskom u školske klupe prijateljstva produbljujemo, prepoznajemo zajedničke interese te širimo krug poznanika. Za osjećaj pripadnosti grupi, društvenu sigurnost, pa čak i samopouzdanje i otpornost na stres, u mnogim su prilikama zaslužni prijatelji koje smo odabrali. Upravo se zato većinom okružujemo ljudima u čijem nam je društvu ugodno, onima koji će nam pružiti potporu u teškim vremenima ili ponuditi rješenje problema te, možda i najvažnije, razumjeti naše osjećaje, radost i brigu. Ako se vodimo tim kriterijima, nesumnjivo ćemo u svakom svom prijatelju prepoznati ljubav i empatiju te pronaći pravo prijateljstvo neovisno o različitostima.
Bilo da s nekim postanemo bliski zbog situacije u kojoj se zajedno nalazimo, vještina koje njegujemo ili vrijednosti koje nas povezuju, važno je da je prijateljstvo dvosmjerno te možemo biti sigurni da naše prijateljstvo toj osobi znači jednako kao njihovo nama.
Nerijetko se u društvenom okruženju, ali i u komentarima na društvenim mrežama te internetskim portalima, mogu uočiti pritužbe na medije i njihov odabir tema. Iako mediji svojim pisanjem mogu pridonositi napretku društva, što i jest jedna od njihovih primarnih funkcija, često se odaje dojam da u njima prevladava jeftino žutilo i senzacionalizam. Jedan od razloga takvoga medijskoga sadržaja jest i činjenica da su takve vijesti najčitanije i čitateljima najprimamljivije, pri čemu dolazimo i do odgovornosti ne samo novinara, nego i primatelja medijske poruke, odnosno čitatelja, slušatelja i gledatelja. Ipak, pozitivnih medijskih priča koje mijenjaju svijet i dalje ima. Podsjetimo se samo brojnih humanitarnih organizacija koje su mnogima spasile živote, a sve zahvaljujući dobroj medijskoj pokrivenosti koja je ljude pozivala »na akciju«. I dok je teško očekivati promjenu uređivačke politike, dobre medijske priče možemo potaknuti i sami. Pojedinaca koji pokreću takve medije ne manjka, ali teško im je probiti se kroz toliko svakodnevno žutilo. Zato se treba nadati da ćemo u medijima dobivati sve više »priča« o takozvanim »običnim«, »malim« ljudima koje će pisati – obični, mali novinari.
Priredili: A. Bukovac, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
