Iako uz smrt često vežemo negativne emocije, tugu, gubitak i strah, nama vjernicima jasno je da život ima svoj tijek te da je smrt njegov sastavni dio. Sveto nas pismo uči da je smrt zapravo nastavak života, odnosno prijelaz naše duše iz ovozemaljskoga života u vječnost. Ta činjenica svojevrsna je utjeha i nada vjernicima, ali je potpuno normalno i razumljivo utjehu tražiti u lijepim sjećanjima o pokojnikovu ovozemaljskom životu ili pak u posjećivanju njegova posljednjega počivališta. Ono je mjesto na kojem se prisjećamo svih trenutaka koje smo doživjeli s dragom osobom i gdje možemo uputiti molitve za njezinu dušu i dolazak »licem u lice« pred Svevišnjega.
Svojih preminulih posebno se prisjećamo na Dušni dan, odnosno 2. studenoga svake godine. Dušni dan, koji dolazi nakon blagdana Svih svetih, tradicionalno je prilika za obilazak grobova, paljenje svijeća, sudjelovanje u euharistiji i molitvu za duše pokojnika. Svatko se u jednom trenutku suočio s gubitkom voljene osobe, osjećajem nemoći, tugom i žalom. U takvim je trenutcima normalo smrt vidjeti kao kraj jer se s voljenom osobom zaista i rastajemo te ona odlazi u vječni život. Na mnoga pitanja koja se u tim trenutcima javljaju nemamo odgovor, stoga nas Crkva nastoji pripremiti na susret sa smrću te objasniti važnost vjere kod gubitka voljene osobe. Dušni je dan prilika u kojoj je u prvom planu molitva za pokojnikovu dušu i priprema za vječni život, a ne gubitak koji smrt ostavlja na ovom svijetu. Shvaćanje da nakon smrti postoji život nada je i olakšanje svakomu vjerniku – ne samo jer njega samoga čeka vječni život, nego zato što i njegovi bližnji mogu poći tim putom. Sveto pismo puno otkriva o smrti i životu nakon smrti, a mnoge povijesne osobe svojim životom pokazuju put prema svetosti koja vodi u vječnost. Blagdan Svih svetih koji slavimo 1. studenoga Crkva je posvetila svim svetcima i sveticama – poznatim ili nepoznatim. Na taj se dan zajednički moli za sve svete i blažene, odnosno sve koji su svojim primjerom pokazali što je ideal kršćanskoga života.
Svatko se od nas u životu suočio s gubitkom voljene osobe. Kada umre netko nama drag, gotovo uvijek na smrt gledamo kao na kraj. Osjećamo se nemoćno, tužno i potišteno. Pitamo se kako ćemo nastaviti živjeti bez dragoga nam pokojnika. Mislimo da život nije pošten, a nerijetko dovodimo u pitanje i Božju pravednost pitajući se kako je Bog mogao dopustiti da netko nama blizak i drag umre.
Suočeni sa smrću bliske osobe, sasvim je normalno da osjećamo prazninu i gubitak. No kao vjernici ne smijemo se prepustiti očaju i na smrt gledati kao na kraj. Smrt je samo završetak ovozemaljskoga života nakon kojega nas čeka život vječni u Božjem kraljevstvu. Sjetimo se Isusovih riječi: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja« (Iv 14, 1-3). Dakle, smrt nije kraj. Ona nije nešto čime sve završava, nego upravo suprotno – smrt je početak. Početak je to našega života na nebu za koji smo predodređeni.
I Isus se susreo sa smrću svoga prijatelja Lazara. Tom je prilikom poručio Lazarovoj sestri Marti: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« (Iv 11, 25-26). To pitanje Isus postavlja i nama. Mi vjernici u Apostolskom vjerovanju ispovijedamo svoju vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. Zapitajmo se vjerujemo li mi to uistinu ili samo izgovaramo te riječi bez razmišljanja o njihovu značenju? Dakle, vjera je ključ. Stoga, neka naša vjera ne bude mlaka, nego budimo ustrajni u njoj.
Susrećući se s gubitkom najmilijih, ne očajavajmo, nego se pouzdajmo u Boga i njegov plan. Normalno je tugovati za umrlima, no ne smijemo dopustiti da nas tuga sasvim obuzme jer gubitak nama bliske osobe nije vječno »zbogom«, nego samo »doviđenja« do sljedećega susreta u Božjem okrilju.
Iako mladi o tome ne razmišljaju često, smrt, nažalost, nerijetko pogađa i one koji su tek započeli ovozemaljski hod. Brojni se mladi, stoga, susreću sa smrću svojih bližnjih, ali i svojih vršnjaka. Jedan od onih koji su ostai bez svoga mladoga prijatelja je i Davor Trbušić, asistent na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, koji nam je u ovom broju posvjedočio o kršćanskom pogledu na smrt, ali i vjeri i nadi u uskrsnuće. »Smrt uvijek zatekne, bez obzira je li riječ o naprasnom prekidu života ili smrti nakon teške i dugotrajne bolesti koja je došla do svoje terminalne faze. Posebno kada iskusimo gubitak mlade i bliske nam osobe. Tada naš unutarnji glas, glasnije nego inače, vapi za odgovorom zašto je dobri Bog to dopustio. Osim vapaja, nerijetko razmišljamo o svemu onom za što je mladi čovjek ostao uskraćen: za nadanja, susrete, prijateljstva, prilike za ljubiti i biti ljubljen«, objašnjava naš sugovornik. No kršćanski pogled seže dalje od smrti. »U toj situaciji kršćanin vidi i prepoznaje poziv da opaše svoje bokove i drži svoje svjetiljke upaljenima jer nam nije znan ni dan ni čas. Ljudi današnjice izbjegavaju razgovor o smrti, a kršćani su pozvani moliti za sretnu smrt. Većina nas to čini svakodnevno jer moleći Zdravomariju, oslanjamo se na jedina dva trenutka kojima čovjek na ovom svijetu raspolaže: sada i čas naše smrti.« I za kraj, naš sugovornik ističe da je »smrt stvarna, ali nada u uskrsnuće i susret s Otcem uvijek je nadilazi«.
Gubitak voljene osobe s kojom osoba ima snažnu emotivnu povezanost jedna je od najtežih životnih situacija. Psihijatri i psiholozi došli su do određenih spoznaja o tome kako pomoći onima kojima je to potrebno. Tako dolazimo do modela »Kübler-Ross«, bolje poznatoga kao pet stadija tugovanja. Stadiji uključuju negiranje u kojem osoba odbija prihvatiti gubitak kao istinit događaj; drugi stadij obilježavaju snažne emocije bijesa i osjećaja nepravde da se to događa njima. Treći stadij uključuje »pregovore« s višom silom kako bi se pronašla adekvatna »žrtva« ili kompenzacija koja bi negirala gubitak. Četvrti stadij, depresija, uključuje osjećaje iznimne žalosti kada se osoba počne nositi s emocijama koje je toliko dugo negirala, a u petom se stadiju pojedinac počinje uspješno nositi s gubitkom i prihvaća svoje emocije. A mi bismo dodali, kao vjernici: Sve možemo u Onom koji nas jača!
Priredili: A. Bukovac, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
