U prvim redcima Knjige Postanka prilikom stvaranja svijeta i svemira Bog prvo stvara životinje te potom čovjeka na svoju sliku kao upravitelja, gospodara životinja, od morskih nemani do posljednje ptice. Bog ljudima daje vlast da upravljaju nad čitavim životinjskim svijetom te svim prirodnim resursima. No biti gospodar ne znači biti tiranin ni robovlasnik, nego gospodar u punom smislu te riječi – vladati nad životinjskim svijetom i prirodom ne znači iskorištavati ju i uništavati dok od nje ne ostane baš ništa, nego pronaći savršen sklad u kojem priroda, životinje i čovjek imaju svoje mjesto i svatko svoju ulogu. Na to nas je podsjetila godina posvećena enciklici »Hvaljen budi« koju je najavio papa Franjo, a koja je došla svomu kraju – pa još jednom želimo podsjetiti na važnost ljubavi prema okolišu, ali i prema životinjama.
Mnogo smo puta čuli razne činjenice koje karakteriziraju i prikazuju važnost životinja za čovjeka – ako pčele izumru, vrlo brzo će ih slijediti i čitav planet; pas je čovjekov najbolji prijatelj; biti vrijedan i raditi naporno poput konja – samo su neke od njih. Plemenitost životinjskoga svijeta i njegova uloga u ljudskim životima motiv je kojim je protkano čitavo Sveto pismo – od prvih žrtava paljenica koje se prinose Jahvi pa sve do riba kojima Isus hrani mnoštvo. Životinje nisu resurs koji je darovan čovjeku kako bi ga eksploatirao u nedogled; one su naši partneri na ovoj Zemlji, nenadoknadiv dio prirode, hranidbenoga lanca i životne ravnoteže. Ono što nas od njih dijeli duša je ili razum, ovisno o filozofskom gledištu koje zauzimamo, a isto tako ono što njih čini i boljima od nas u nekim je situacijama bezgraničnost povjerenja i ljubavi koje nam pružaju. Od njihova se mesa i drugih proizvoda hranimo i preživljavamo, njihovim plodovima sladimo naše napitke i slavimo velike događaje. Životinje zaslužuju da ih tretiramo ljudski, bez obzira na to što njima »gospodarimo«. Zaslužuju da se o njima brinemo, imaju pravo na odmor, hranu i piće. Upravo ta ljudskost prema njima koji nemaju razum i ne razumiju kompleksnost postojanja, bit, bitak i svrhu jedna je od dubljih stvari kojima se trebamo posvetiti. »Biti čovjek« često se kontekstualno veže uz druge ljude – a u odnosu prema životinjama zaista treba biti i ostati čovjek i dobar gospodar u punom smislu tih riječi. Kao što je rekao naš veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš: »Postati čovjek ljepše je nego postati kralj.«
Mnogo je načina na koje smo povezani sa životinjama, bilo da ih uzgajamo za hranu bilo da nam one pomažu u rehabilitaciji ili su nam „samo” kućni ljubimci. Povezanost između ljudi i životinja neupitna je, a upute za pravilan odnos vjernika prema životinjama donosi i Katekizam Katoličke Crkve. Pažljivim čitanjem Katekizma možemo razumjeti položaj i uloge koje životinje imaju u našem svakodnevnom životu, kao i načine na koje možemo poštovati ta Božja stvorenja i zahvaliti im za sve što za nas čine.
Katekizam Katoličke Crkve dotiče se odnosa čovjeka i životinja u nekoliko točaka. Među ostalim, naglašeno je da su životinje Božja stvorenja te da su ljudi dužni prema njima biti dobrohotni. Katekizam podsjeća i na svetce poput Franje Asiškoga čiji nam životi mogu biti primjeri pravilnoga postupanja prema životinjama. Istaknuto je i da je „Bog povjerio životinje upravi onoga kojega je stvorio na svoju sliku”. Dakle, smijemo ih uzgajati i služiti se životinjama za hranu i izradu odjeće, za rad, pa čak i za znanstvene pokuse ako su u razumnim granicama i pridonose spašavanju ljudskih života. Međutim, Katekizam posebno ističe da čovjek mora očuvati životinje od bespotrebne patnje i da ne smije „rasipati njihove živote”. Prva je dužnost čovjeka prema životinjama ne povrijediti ih ili ponižavati, nego se prema njima odnositi kao prema Božjim stvorenjima, što i jesu te zbog čega i zaslužuju naše poštovanje. Životinje trebaju i zaslužuju čovjekovu brigu i skrb jer ih je Bog nama dao na upravu i važno je da zaštitimo ta bića, često slabija od sebe.
Životinje su stvorene da posluže čovjeku i budu nam korisne, a nikako da se nad njima ljudi iživljavaju ili ih nepotrebno iskorištavaju. Osim tim smjernicama Katekizma, svoj odnos prema životinjama možemo uskladiti i s vlastitom savješću te im brigom i skrblju iskazati poštovanje za veselje, pomoć i podršku koju nam daju. Njegovanje odnosa poštovanja i ljubavi prema životinjama način je na koji možemo iskazati svoju vjeru te svjedočiti ljubav prema Bogu i svim njegovim stvorenjima.
Iako često čujemo da su životinje čovjekovi najbolji prijatelji, nerijetko se ljudi ne ponašaju lijepo prema njima i odbacuju ih. No zato se o njima brinu volonteri brojnih udruga za zaštitu životinja. Jedna od njih je i naša sugovornica, asistentica Odjela za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Veronika Novoselac. Volontirati, kaže Veronika, počela je još u srednjoj školi kako bi pomogla životinjama u potrebi pa je tako naučila mnogo toga o brizi za pse te osjećala da pridonosi zajednici. Volontirajući je i održavala kondiciju pa su joj odlasci u sklonište, uzevši u obzir činjenicu da je znanstveno dokazano da nam životinje pomažu da se osjećamo sretnijima i zdravijima, postali razbibriga i odmor u stankama od učenja. S obzirom na epidemiološku situaciju u kojoj se nalazimo te rad od kuće, Veronika je ove godine postala »čuvalica«, što uključuje to da u svom domu čuva pse do udomljenja ili samo na pokoji tjedan, što podrazumijeva svu brigu o njima. »Hranim ih, mazim, igram se s njima, šećem te im po potrebi dajem terapiju«, objašnjava Veronika svoje obveze, dodajući kako je privremeno udomljavanje »velika pomoć udrugama koje često nemaju dovoljno prostora gdje bi na skrb i ljubav sklonile sve dojavljene im životinje«. Mladi se rado uključuju u volontiranje »odvajajući vrijeme, uho, a i srca za potrebite«, kaže Veronika i zaključuje: »Vjerujem da nastoje biti svojevrsni nositelji i pokretači, svjedoci dobra u društvu.«
Svetac koji se s posebnom pozornošću odnosio prema prirodi i životinjama je Franjo Asiški. Njegovo je ime postalo svojevrstan sinonim za ljubav prema prirodi i životinjskim stvorenjima jer je u njima ponajprije gledao čudo Božjega stvaranja. I pred samu smrt, kada je već bio nemoćan i slijep, ispjevao je jednu od svojih najpoznatijih pjesama posvećenu upravo prirodnim čudima. U Pjesmi stvorova ili tzv. Pjesmi brata Sunca sveti Franjo zahvaljuje Gospodinu koji se čovjeku svakodnevno očituje kroz mjesec, sunce, vodu, zvijezde, vjetar i zemlju. Pjesma stvorova ujedno je podsjetnik svakomu od nas na blagodati kroz koje nam se Bog svakodnevno očituje, ali i vodič da se prema prirodi i svim njezinim bićima odnosimo s posebnim poštovanjem jer su oni djelo samoga Boga. »Tebi to jedinomu pripada, a čovjek ni jedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime«, riječi su svetoga Franje koje nas upozoravaju s kakvim se strahopoštovanjem treba odnositi prema svakomu Božjemu biću uključujući i životinje.
Priredili: K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić
