U modernom društvu u kojem svi nekamo žurimo ponekad je pravi izazov ostati strpljiv jer se sve oko nas odvija brzo i svakodnevnim obvezama često nema kraja. Teške i zahtjevne situacije u životu uče nas strpljenju, požrtvovnosti, ustrajnosti, vjeri i zahvalnosti. Biti strpljiv znači lakše prevladati neugodne situacije s kojima se svi u životu susrećemo. Trebamo se učiti strpljenju ne samo u odnosu s drugima, nego i sa samim sobom – ništa što je vrijedno ne može se ostvariti preko noći, o čemu nam govori i biblijski tekst iz Knjige Propovjednika: »Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme« (Prop 3, 1).
Mladi ljudi sa snažnom željom za »ekspresnim« uspjehom nakon završenoga obrazovanja u užurbanu svijetu kojega smo svi sudionici izvukli su pouku da se sve mora ostvariti »sada i odmah«. S obzirom na to da se život danas odvija velikom brzinom, može se reći da se želja za brzim uspjehom ne može pripisati samo mladenačkomu neiskustvu i velikoj želji za uspjehom preko noći, nego i okolini koja nerijetko vrši pritisak na mlade. Iz takva odnosa društva prema njima mladi dobivaju poruku da nakon završenoga formalnoga obrazovanja nema puno vremena za »naći svoje mjesto pod suncem« pa su često nestrpljivi, nezadovoljni i teško prihvaćaju da je put do uspjeha težak i dug.
Izreka »preko trnja do zvijezda« poručuje nam da »trnje« ne možemo zanemariti ni u jednom procesu. Nestrpljenju svjedočimo i u ovo blagdansko vrijeme koje željno iščekujemo svake godine. Pozvani smo iščekivati rođenje Isusa Krista, našega Spasitelja, u strpljenju i zahvalnosti, i provesti blagdane istinski prisutni u zajedništvu s našim obiteljima ne dopuštajući da blještavilo ukrasa i izloga zauzme važnije mjesto.
Važno je da u skorim blagdanima prepoznamo koliko je strpljenje kao vrlina jedna od najljepših odlika koje mogu krasiti čovjeka. Strpljiv je čovjek onaj koji se žrtvuje, ustraje i ne gubi nadu ni u teškim životnim okolnostima. Zaprjeke s kojima se u životu susrećemo trebaju postati staza zahvalnosti i strpljenja koja će nas zasigurno odvesti u bolje sutra. Zato »budi radostan u nadi, strpljiv u nevolji, vjeran u molitvi« kao što nas uči Poslanica Rimljanima (Rim 12, 12).
Poznata drama Samuela Becketta »U očekivanju Godota« govori o dvojici likova koji čekaju misterioznoga Godota, ali se on nikad ne pojavi. Čekanje je neizbježan dio u životu svakoga čovjeka, bilo da čekamo neki događaj zbog kojega smo uzbuđeni ili jednostavno čekamo kad će nam doći bus pa da možemo krenuti prema svojemu odredištu. No čekanje u Bibliji prima višu dimenziju: ono postaje duhovna priprema za ono što nas u budućnosti očekuje. Uskrs i Božić dva su posebna blagdana u Katoličkoj Crkvi koja su povezana s čekanjem i strpljivošću. Korizma nas priprema za Uskrs, a došašće za Božić. To su dani molitve i sabranosti, kako bismo dostojanstveno dočekali Isusa, njegovo rođenje i uskrsnuće. Kršćani ne čekaju Godota, nego Onoga koji se doista pojavljuje i iznova nam pokazuje smisao života.
Za kršćane je savršen primjer strpljivosti upravo Isus, koji je u svim trenutcima svoga života uspio ostati sabran i molio Boga da učini kako on misli da je najbolje. U svojim posljednjim danima, kada se molio na Maslinskoj gori, Isus je rekao: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude volja moja, nego volja tvoja!« Biblija je puna poučnih priča koje nas uče kako se ponašati u svim životnim trenutcima, kada sa svojim bližnjima trebamo dijeliti radost i kada su nam oni potrebni u nevoljama koje nas snađu. U Knjizi Izlaska čitamo o Izraelcima koji su 40 godina proveli u pustinji. Lutali su, bili ugnjetavani i iscrpljeni. Bog im je obećao blagoslov, a oni su samo morali ostati vjerni. Razdijelio je more kako bi njegov narod mogao proći putom koji je on za njih namijenio. Upravo tako nama Bog jamči život vječni, daje nam snagu i potiče nas u dobroti. Često nam se zna dogoditi da smisao vidimo tek na kraju, cijelo vrijeme nam se čini da ono što radimo nema smisla, da nešto trebamo uraditi na drugi način. Kada se oluja smiri, zastanemo i shvatimo da je sve na svom mjestu i da je sve onako kako treba biti, a Bogu zahvalimo na strpljenju koje nam je dao.
Visoka očekivanja i ambicija ponekad mlade čine nestrpljivima, željnima brzih rješenja i napretka. Iako mnoge prilike i primjeri u životu uče strpljenju, mladima je osobita prilika za razvoj te vrline dolazak na tržište rada. To potvrđuje i naša sugovornica Lucija Šangulin, 25-godišnja magistra inženjerka molekularne biotehnologije, koja je prilikom prvoga zaposlenja u struci prepoznala važnost strpljivosti. »Mi mladi imamo poprilično visoka očekivanja od tržišta rada i poslovnoga svijeta. Međutim, karijera se gradi strpljivo uz konstantan rad i vjeru. Nerijetko znam biti stroga prema sebi na poslu. Smatram da moram biti jednako brza i spretna kao kolege koje godinama rade taj posao. Ipak je potrebno određeno vrijeme, rad i edukacija za napredak.« Stoga su ustrajnost i poniznost, zaključuje Lucija, izvrstan put prema strpljivosti.Strpljivost je važna vrlina koja nam svima treba, no rijetki je posjeduju. Živeći u svijetu koji je užurban više nego ikada, nije lako biti strpljiv. Strpljenje se, čini se, ne uklapa u tempo današnjega života. Svijet nam ne daje vremena da zastanemo, divimo se nečemu i uživamo u trenutku, nego nas potiče na užurbanost. Potiče nas na razmišljanje da uvijek u svemu trebamo biti prvi, da sve trebamo imati odmah i sada. Iako suvremeno društvo nerijetko ne cijeni strpljivost, Isus nas uči da budemo strpljivi govoreći: »Podnosite jedni druge u ljubavi« (Ef 4, 3). Zato sljedeći put kada se netko »ugura« u red prije vas, ne budite srditi, nego vježbajte svoju strpljivost. Pretvorite svakodnevne stvari kao što su stajanje u redu u trgovini ili čekanje javnoga prijevoza u male vježbe strpljivosti pokazujući time svoju ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.
Priredili: A. Bukovac, I. Moslavac, E. Pinter, I. Tomić
