Duh i osobnost sv. Maksimilijana Kolbea, mučenika vjere i ljubavi za bližnjega, možda najbolje opisuje događaj iz koncentracijskoga logora u Auschwitzu. Kada ga je jedan logoraš upitao treba li mu pomoć u nošenju tereta, on mu je odgovorio: »Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam.« U njegovu odgovoru prije svega vidljiva je ljubav i neizmjerno povjerenje u Djevicu Mariju, a uz to i snažno suosjećanje prema čovjeku kojega je pogodila ista sudbina kao i njega samoga.
Crkva blagdan sv. Maksimilijana Kolbea slavi 14. kolovoza, a samo dan nakon toga slavi se blagdan Velike Gospe, što je zanimljiva poveznica između Kolbea, koji je već od malih nogu iskazivao posebnu privrženost Djevici Mariji, i blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije.
U ranom djetinjstvu Kolbeu se ukazala Djevica Marija s dvjema krunama u ruci, bijelom i crvenom, te ga pitala koju krunu želi. On je izabrao obje, a one su značile čistoću i mučeništvo. Od toga trenutka simbolično počinje njegov životni put. Kolbe je rođen 1894. godine, u sjemenište je stupio sa 13 godina, a u 24. je godini postao doktor filozofije i teologije. Diljem je svijeta sv. Maksimilijan vjerojatno najpoznatiji kao osnivač katoličke organizacije Vojska Bezgrješne, kojoj je cilj bio promicati kršćanstvo i štovanje Blažene Djevice Marije. U svom je naumu bio vrlo uporan, pa je tako osnovao grad Niepokalanow te u njemu izgradio samostan i tiskarsko-izdavačku kuću koja je objavljivala novine u svrhu širenja kršćanstva. Osim u Poljskoj, Gospin je grad osnovao i u blizini Nagasakija u Japanu. Gospini gradovi sada postoje diljem svijeta, a brigu o njima vode oni kojima je veliko nadahnuće i poticaj bio životni put sv. Maksimilijana.
O životu i djelu sv. Maksimilijana Kolbea pisali su mnogi, pa se tako smatra da je upravo on osoba koja je postojeću tradiciju i štovanje Blažene Djevice Marije posebno produbila i aktualizirala, a snažno je utjecao i na nastajanje novih redovničkih zajednica i instituta. Sv. Maksimilijan Kolbe svoj je ovozemaljski život završio nesebičnim žrtvovanjem samoga sebe kako bi od smrti spasio logoraša, supruga i oca. Preminuo je 14. kolovoza 1941. u Auschwitzu, sa smiješkom na usnama, moleći Zdravomariju.
Lucija Zelić, studentica druge godine dvopredmetnoga studija povijesti umjetnosti i etnologije i kulturne antropologije, podijelila je s nama zanimljivosti o etnologiji, razlikama među kulturama te njezinoj važnosti za suvremeno doba. »Etnologija kao znanost ima različite definicije. U stručnoj se literaturi najčešće navodi općenita definicija da je etnologija znanost koja se bavi proučavanjem i analizom različitih kultura s komparativne ili povijesne točke gledišta, koristeći se etnografskim izvještajima i razvijajući antropološke teorije uz koje je lakše objasniti zašto se određene sličnosti i razlike javljaju među skupinama«, objasnila je Lucija. U sklopu predavanja ugostili su člana sjevernoameričkoga indijanskoga plemena Navajo. »Pripadnik s kojim smo imali priliku razgovarati predstavio nam je vlastitu kulturu i kulture koje su utjecale na nju. Danas žive u rezervatima na području saveznih država New Mexico, Utah, Colorado i Arizona. Posebno su me se dojmili sagovi koje izrađuju od ovčje vune pridajući posebnu pažnju detaljima«, istaknula je Lucija. Također je s nama podijelila priču o indijanskom plemenu Kwakiutl i njihovu ritualu poznatu po prekomjernom darivanju zvanom potlach. Kako se onda etnologija može primijeniti u suvremeno doba? »Etnologija je znanost koja svojim radom potiče na razumijevanje i stvaranje senzibiliteta prema kulturnoj raznolikosti i različitosti kulturnih perspektiva. Smatram da je u suvremenom svijetu prepunu ratova, bolesti i sveukupne međusobne mržnje to poticanje na prihvaćanje različitosti najvažniji aspekt etnologije kao znanosti i najvažnija pouka koju ljudi mogu izvući čitajući etnološku literaturu«, zaključila je Lucija.Nepoštovanje različitosti jedan je od najvećih problema suvremenoga svijeta i pokretač mnogih zala kojima svakodnevno svjedočimo. S tim se problemom susreo i sv. Maksimilijan Kolbe, kao i brojni domorodački narodi kojima se nerijetko nastoje nametnuti nova kulturna obilježja. Poslanica Rimljanima (12, 4-5) podsjeća nas: »Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.« Dakle, upravo je naša različitost ono što nas obogaćuje. Ona čini naše živote ljepšima – kako za nas same, tako i za našu okolinu. Pomislimo samo za kolika bismo vrijedna iskustava bili uskraćeni da smo svi isti? Stoga ne dopustimo da nam moderni svijet nametne trendove koji nas stavljaju u oklope i sputavaju naša krila, nego se odvažimo slaviti Boga u svojim različitostima.
Svjetski dan autohtonih naroda slavi se svake godine 9. kolovoza. Glavni je cilj toga dana probuditi svijest o zaštiti prava naroda koji nastanjuju gotovo četvrtinu ukupne svjetske površine. Taj je dan 23. prosinca 1994. proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda. Autohtoni su narodi glavni zaštitnici svjetske bioraznolikosti i posjeduju veliko znanje o održivom upravljanju zemljištem. Njihova obitavališta smatraju se najugroženijima ozbiljnim učincima klimatskih promjena i uništavanja okoliša. Ovo je desetljeće prozvano Međunarodnim desetljećem autohtonih jezika (2022. – 2032.), čime se želi podići svijest u ostatku svijeta o važnosti i bogatstvu njihova jezika, ali i skrenuti pozornost na njihovu ugroženost.
O vrijednosti autohtonih naroda govorio je i papa Franjo tijekom svojega pohoda Kanadi u srpnju 2022. godine. Prva etapa njegova hodočašća uključila je rodne zemlje Métisa iz Alberte i Inuita, kao i, od pamtivijeka, iskonski teritorij populacija kao što su Cree, Dene, Blackfoot, Saulteaux i Nakota Sioux.
»Braćo i sestre, živjeli ste u ovoj zemlji tisućama godina načinom života koji je poštovao samu zemlju, naslijeđenu od prošlih generacija i očuvanu za buduće. Niste se prema njoj ophodili kao prema tlu koje treba iskorištavati, već kao prema daru Stvoritelja koji treba dijeliti s drugima i voljeti u skladu sa svime što postoji, u živopisnoj povezanosti svih živih bića. Tako ste naučili njegovati istinski osjećaj za obitelj i zajednicu te ste razvili snažne veze među generacijama, poštujući starije i brinući se za najmlađe. Koliko dobrih običaja i učenja, usmjerenih na pozornost prema drugima i na ljubav prema istini, na hrabrost i poštovanje, na poniznost i poštenje, na mudrost života!«, uskliknuo je Papa u jednom od svojih govora.
Posljednji Papin susret u Québecu bio je tijekom pohoda Kanadi upravo s delegacijom autohtonih naroda, kada je govorio o trima svetim ženama: Isusovoj baki svetoj Ani, stavljajući je kao uzor autohtonu narodu koji iznimno cijeni ulogu baka, sv. Kateri Tekakwithi, prvoj kanoniziranoj pripadnici sjevernoameričkih domorodačkih naroda, te napose Blaženoj Djevici Mariji. »Nijedno stvorenje ne zaslužuje da ga se zove hodočasnikom više od Marije«, rekao je Papa. »Ona je uvijek, čak i danas, čak i u ovom trenutku, hodočasnica, kroči putem između neba i zemlje, kako bi nam iskazala Božju brigu i da nas za ruku vodi svome Sinu«, rekao je domorodcima Papa.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
