Kultura u kojoj živimo neprestano nam upućuje različite podražaje – sa svih strana nameću se nova iskustva i zabava, a sve to kako se čovjek nikada ne bi osjećao usamljeno. Mnogi se ljudi – a posebice mladi – boje samoće te su skloni nepromišljenim postupcima samo kako se ne bi osjećali usamljeno. Ipak, trenutci samoće korisni su kako bismo na trenutak zastali, odvratili misli od onoga svjetovnoga te se susreli sa samima sobom, ali i s Bogom koji se čovjeku uvijek otkriva u samoći.
Uzor u samoći prožetoj Božjom blizinom svakako nam mogu biti pustinjaci – pojedinci koji su se povukli iz društvenoga života na samotna mjesta kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavili Boga.
Iako je Pavao pustinjak prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od ljudi i u potpunosti posvetio Bogu, pred kraj života pridružio mu se u puku najpoznatiji pustinjak čiji spomendan Crkva slavi 17. siječnja – Antun pustinjak. Sv. Antun pustinjak rođen je 250. godine u bogatoj egipatskoj obitelji. Kao mladiću su mu umrli roditelji, a na njemu je ostala briga o kućanstvu i mlađoj sestri. Potaknut riječima iz Matejeva evanđelja (usp. 19, 21): »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu«, sv. Antun odlučio je slijediti Božju riječ, pa je tako prodao sav imetak, novac dao siromašnima, sestru povjerio na odgoj djevojačkomu domu, a on se odlučio posvetiti asketskomu životu. Potom je 15 godina proveo živeći u napuštenoj grobnici gdje su ga napadale brojne kušnje, pred kojima se nije pokolebao, nego je hrabro ustrajao u svojem služenju Bogu. Svojom je odanošću Božjoj volji nadahnuo mladiće koji su ga smatrali duhovnim učiteljem te su pošli za njim u pustinju i postali njegovi učenici i zbog toga ga se smatra i ocem redovništva. Ostavši skroman i ponizan do kraja života, taj je svetac svojim učenicima naredio da njegove zemaljske ostatke polože u neobilježen grob bez relikvija.
A kako danas živimo u materijalističkoj kulturi, na razmišljanje nam se stavlja izreka sv. Antuna pustinjaka: »Stjecanje novca i uživanje u njemu smatraj kratkotrajnom maštarijom. Jer, kakva je korist stjecati ono što se ne može ponijeti u duhu? Nije li bolje stjecati ono što možemo ponijeti sa sobom: pravednost, mudrost, hrabrost, prosuđivanje, ljubav i vjeru?«
Užurbanost današnjega svijeta ponekad nas može natjerati da se osamimo i povučemo iz svih zbivanja, da odlučimo uzeti vremena za sebe i promišljati o onome što se događa oko nas, čemu se veselimo i što nas muči. Uvijek je dobro biti svjestan događaja oko sebe i poduzeti korake kako bi se naš život promijenio nabolje. No dogodi se i da samoća za ljude ima drugačije značenje, ono negativno. Možemo reći da nikad nismo bili »umreženiji« i »povezaniji«, barem u virtualnom (a onda) i stvarnom svijetu, okuženi mnoštvom ljudi: prijateljima, članovima obitelji, kolegama s posla, susjedima, a u isto vrijeme nikad nismo bili usamljeniji.
Teret modernoga čovjeka njegova je nemogućnost da bude sam, da provede vrijeme sa samim sobom. Samoću danas shvaćamo kao vrstu pustinje, kao mjesto na kojem nam se ne će dogoditi ništa dobro ni pozitivno.
Zavoljeti sebe i vrijeme provedeno u samoći izazov nam je pa u tim trenutcima i ne shvaćamo da je uz nas uvijek Bog i da nas prati njegova prisutnost, posebno kad smo sami. Pojam pustinje često se pojavljuje u Svetom pismu te ona nije mjesto samoće, nego mjesto susreta Boga i čovjeka. Postoji mnoštvo biblijskih događaja koji su se u potpunosti ili dijelom odvijali u pustinji. Izrael, Božji narod koji je iz Egipta bježao prema obećanoj zemlji, proveo je velik dio svoga puta upravo u pustinji, gdje mu je Bog pokazao svoju milost štiteći ga i pokazujući mu put kojim treba ići. Ljudska slabost ogleda se u nezadovoljstvu Izraelaca dok su boravili u pustinji, što nestaje pri dolasku u obećanu zemlju, kada shvaćaju da ih je Bog doveo na pravo mjesto.
Pustinja je u Bibliji mjesto kušnja, mjesto spoznaje i učenja. U njoj je Isus proveo 40 dana i bio u kušnjama kao što se to događa svakomu od nas. Molio je i promišljao, duhovno se osnažio jer je znao da ga njegov narod treba. Isusov primjer uvijek nam treba služiti kao putokaz kroz naše životne pustinje, uz misao da su Božja dobrota i ljubav uvijek neizmjerne.
Trenutci samoće i osamljenosti vrijedni su trenutci – upravo se tada najviše povezujemo s Bogom i sami sa sobom. Svoja promišljanja o Božjoj prisutnosti u osamljenosti s nama je podijelila studentica komunikologije na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu Violeta Lenić iz Županje. »Imamo li čistu savjest i ispunjen život, osama nas dovodi do samosvijesti i pronalaska unutarnjega mira. Tek osamljeni imamo priliku osvrnuti se na vlastitu postojanost i osjećati se stvarno živo. Trenutak samoće dovodi nas do propitivanja i promišljanja, a također je mogućnost izolacije od drugih te posvećivanje vremena odnosu s Bogom.« Violeta kaže da u osami najviše osjeti Božju prisutnost i upoznaje sebe, ali nam se u nekim životnim situacijama osamljenost može činiti nepoželjna: »Kada nas obuzme osjećaj grižnje savjesti ili tjeskobe, bojimo se ostati nasamo s Bogom i sa sobom jer ponekad je teško priznati svoje pogrješke i slabosti.« U svijetu u kojem čovjek ponekad lako gubi sigurnost u sebe Violeta objašnjava kako je otkriće sebe samoga put u Božja prostranstva, njegovu ljepotu i svemoć. »Da bismo doživjeli taj blagoslov i osjetili koliko nas Bog voli, potrebno je cijeloga sebe predati – tada otkrivamo čitavo svoje biće, ali i dopuštamo da nam Bog otkrije sebe«, zaključuje naša sugovornica.Pustinja ne predstavlja odsutnost čovjeka, nego prisutnost Boga. Ona je mjesto susreta s Gospodinom. Iako ima svoje teološko značenje, danas se njezin pojam prenosi na sve trenutke u kojima je čovjek sam, ali ne i osamljen.
Nije osamljen jer u sebi spoznaje Boga. Ta je pustinja naša nutrina, naše unutarnje utočište. Razlika naše pustinje i stvarne pustinje jest to što naša nije opasna za život, nego upravo suprotno. Ona nas vraća izvoru života. Ona nas potiče da sagledamo sami sebe, vratimo se sami sebi kada se izgubimo među drugima i da ponovno prizovemo Oca kada mislimo da ga nema. »Pustinja je mjesto u koje nas Bog privuče kako bi nas istrgnuo iz svih naših hedonizama, rastresenosti i dezorijentacija te nas vratio – prvo k nama samima, a onda k sebi. Pustinja pogoduje susretu s istinom o sebi i s istinom o Bogu«, rekao je o. Dražen Marija Vargašević, svećenik i redovnik Karmela Božjega milosrđa, za Hrvatsku katoličku mrežu.
Priredili: A. Bukovac, I. Tomić, V. Lukačin, I. Moslavac
