U javnom prostoru često možemo čuti pozive za darivanje krvi. Tekućina koja život znači u svima je nama i omogućuje da drugima koji su u opasnosti pružimo još jednu životnu šansu. Darivanje krvi ne šteti našemu zdravlju. Štoviše, liječnici ističu da je postupak darivanja krvi ujedno kontrola vlastitoga zdravlja jer se prilikom svakoga darivanja krvi obvezno provjerava zdravstveno stanje darovatelja.
Dobrovoljno darivanje krvi provodi se iz vrlo jednostavnoga razloga: krv nije moguće proizvesti na umjetan način i jedini izvor te tekućine upravo je čovjek. Krv je ujedno lijek koji može zatrebati svakomu od nas te je pomoć oboljelima i solidarnost s njima glavni pokretač svake akcije darivanja krvi. Krv u Hrvatskoj mogu darovati sve osobe u dobi od 18 do 65 godina, ali moraju biti dobroga zdravstvenoga stanja kako darovana krv ne bi naštetila oboljeloj osobi, ali i da se ne bi narušilo zdravlje darovatelja. U Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu ističu da krv može darovati oko 60 posto svih muškaraca i 50 posto žena u pučanstvu, ali u Hrvatskoj krv daruje samo 3,8 posto stanovništva, odnosno na 1000 stanovnika sakupi se oko 38 doza krvi. Govoreći pak o registru darovatelja krvi, Hrvatska ima oko 100 tisuća darovatelja koji godišnje daruju prosječno 160 tisuća doza krvi. Krv se u Hrvatskoj može darovati gotovo svakodnevno. Akcije darivanja krvi provode se redovito i one se najčešće najavljuju medijski, a postoje i transfuzijski centri u koje se građani mogu osobno najaviti i darovati tu tekućinu koja život znači. Krv se u Hrvatskoj još daruje dobrovoljno, a u nekim se zemljama za darovanu krv daju novčane naknade. Međutim, najrazvijenije zemlje svijeta i dalje su dosljedne dobrovoljnomu darivanju krvi jer uvijek postoji mogućnost da pojedinci zbog materijalne nagrade prešućuju važne podatke o osobnom zdravlju, što posljedično može biti kobno za onoga tko tu krv primi. Hrvatska se stoga može pohvaliti činjenicom da se krv daruje isključivo iz humanitarnih razloga i dobre volje da se pomogne onomu tko je u nevolji. U svima je nama, dakle, lijek koji ne mogu proizvesti ni najveće i najrazvijenije farmaceutske industrije. I dok nečije zdravlje ovisi o lijekovima čije cijene dostižu enormne iznose, nekim je bolesnicima potreban lijek koji je besplatan i koji se nalazi u svakom od nas. Upravo je ta činjenica i briga za drugoga u nevolji misao vodilja svakomu darovatelju krvi.
Stavljanje vlastitoga tijela na raspolaganje za dobrobit zdravlja drugih jedna je od najplemenitijih odluka koje pojedinac može donijeti. Redoviti darovatelji krvi takva plemenita djela čine redovito, ali darivanje organa, pogotovo za života, žrtva je koja zahtijeva iznimnu ljubav prema životu bližnjega, kao i njegu i brigu koja nadilazi bol. Darovanje dijela živoga sebe kako bi drugi nastavio živjeti oznaka je nesebičnosti koja pokazuje bliskost te osobe s Kristom koji je žrtvom vlastitoga tijela otkupio naše grijehe.
Prvom uspješnom transplantacijom organa smatra se transplantacija bubrega pedesetih koju je proveo Joseph Murray, prije koje su izvedene i manje transplantacije kože. Iznimnost toga pothvata nagrađena je Nobelovom nagradom, a na temelju nje usavršene su današnje prakse, pri čemu je moguće transplantirati gotovo sve organe jednoga čovjeka drugomu. No darivanje organa nije samo zamjena »pokvarenoga« dijela tijela drugim – taj organ bio je dio druge osobe, njegove biti i bića te će zauvijek nositi genetski materijal drugoga pojedinca. Upravo zato važno je sačuvati tu dimenziju dostojanstva, požrtvovnosti i iskrene dobre namjere – pojedinci koji još za života daruju organe svjesni su da se odriču homeostaze i dotadašnjega načina života; njihovu tijelu zauvijek će nedostajati taj dio, bez obzira na to što mogu nastaviti sa životom.
Darovanje dijela vlastitoga tijela za boljitak drugih kompleksna je i herojska žrtva – a jedan od jasnijih pogleda na iznimnost takvoga čina pokazalo je i svjedočanstvo talijanskoga dominikanca opata Angela koji je svjedočio o tome da je sv. Franjo Saleški svoje tijelo darovao znanosti (medicini). Znamo da je naše zemaljsko tijelo stvoreno prema Božjem liku te da će uskrsnuti kada dođe vrijeme. Do tada, stavljanje našega tijela na raspolaganje boljitku društva, darovanje organa i krvi nije nešto od čega trebamo zazirati – ako smo u mogućnosti spasiti nečiju voljenu osobu, pojedinca, pružiti im još vremena na ovoj zemlji s obitelji – zašto ne?
Zdravlje je Božji dar koji ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Naša je dužnost čuvati ga i njegovati, ali i koristiti se njime kako bismo pomogli drugima. Darovanje krvi plemenit je način činjenja dobra – darujući krv ne dajemo svoj višak, nego darujemo od sebe. Toga su, dakako, svjesni mnogi mladi koji se redovito i u velikom broju odazivaju na akcije dobrovoljnoga darivanja krvi. Jedna od njih je Anđelina Bošković, 25-godišnjakinja iz Metkovića, koja je prvi put krv darovala tijekom studija na zagrebačkom Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu.
Primijetivši da se često organiziraju akcije darivanja krvi i shvativši da tako jednostavna gesta nekomu znači život, Anđelina se ohrabrila prvi put darovati krv i nastavila je darivati svaka četiri mjeseca u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu. Postupak darovanja krvi traje nekoliko minuta, bezbolan je i siguran te moguć samo ako je darovatelj dobra zdravstvena stanja, objašnjava naša sugovornica. Iako je mnogo načina na koji se krv može darovati, bilo u Crvenom križu, u bolnici ili pak u organizaciji biskupija diljem Hrvatske, naša sugovornica napominje da se velik broj mladih odaziva i pozivima studentskih udruga za darivanje krvi. »Susretala sam mlade na akcijama dobrovoljnoga darovanja krvi u organizaciji studentskih udruga. Oni koji nisu bili upoznati s tim vjerujem da su zasigurno probali te da su nastavili redovito darivati krv«, zaključuje Anđelina i poziva sve mlade da se i sami uključe.
Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«, stoga je dužnost svakoga pojedinca poštovati svoje tijelo. Sv. Pavao pita: »Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi?« (1 Kor 6, 15). Govoreći o odnosu prema tijelu, Katekizam Katoličke Crkve napominje da u iščekivanju posljednjega dana tijelo vjernika već sudjeluje u dostojanstvu onoga »biti u Kristu«, odakle proizlazi i dužnost poštovanja vlastitoga tijela, ali i tijela drugih. »Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!« (1 Kor 6, 19-20). Pišući o dobrovoljnom darivanju organa, Katekizam nas naučava da je to zakonito, plemenito i zaslužno djelo na koje treba poticati kao na izraz velikodušne solidarnosti koja se nameće kao izravan zahtjev ljudskoga i kršćanskoga bratstva.
Priredili: A. Bukovac, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
