U povodu skoroga Dana sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u ovom smo broju naše rubrike odlučili promišljati o čovjekovoj spremnosti na žrtvu zbog ideala – u ovom slučaju slobodne domovine. Gotovo 90 dana potrajala je opsada Vukovara 1991. godine. Tijekom opsade i nakon okupacije grada živote su izgubile tisuće ljudi, a hrvatsko stanovništvo prognano je iz Vukovara i okolice. Pad Vukovara smatra se žrtvom koja je neodvojivi dio puta prema neovisnosti Hrvatske.
Rat sa sobom uvijek kao posljedicu donosi ljudske žrtve, često velikih razmjera, nestaju voljeni ljudi i obitelji, nestaju domovi i imovina, nestaje život kakav je bio prije. Ljudska zloća iz korijena mijenja godinama građene domove i sigurnost zajednice. No u kaosu rata postoje ljudi koji su spremni žrtvovati se u nastojanju da spase ono što im je drago. Kao ljudska bića sklona slabostima znamo što je strah i zabrinutost. Znamo kako nas strah ponekad paralizira i čini nam se da ne možemo krenuti dalje. Među braniteljima u Domovinskom ratu sigurno je bilo onih koji su morali prijeći preko vlastitoga straha i učiniti ono što su zasigurno osjećali duboko u sebi – poći u pomoć domovini. Ostaviti iza sebe sve što im je poznato i krenuti u nepoznato, s nadom da će uspjeti i vratiti se svojemu domu. Branitelji koji su sudjelovali u stvaranju i očuvanju naše domovine zaslužili su da se njihova žrtva zauvijek spominje, da o njima uče djeca u školi i da ih se svaki dan sjećamo s ponosom. Misao na branitelje i Domovinski rat duboko je ukorijenjena u životima Hrvata. Sjećanje na žrtve posebno je važno za mlade kako bi uvijek osjećali zahvalnost prema onima koji su dali život za slobodu domovine. Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara možemo vidjeti mlade koji s poštovanjem i ponosom govore o prošlosti i sudjeluju u proslavi toga dana jer znaju da im je ta prošlost omogućila sigurnu budućnost. Svaka osoba koja je darovala svoj život kako bi obranila našu zemlju zaslužuje da joj se ime uvijek spominje s poštovanjem, ponosom i zahvalnošću. Svi branitelji izložili su svoj život kada je to bilo najpotrebnije, sve radi višega cilja – očuvanja domovine.
Sveti Nikola Tavelić, franjevac čiji spomendan slavimo 14. prosinca, podrijetlom je iz šibenske plemićke obitelji. O njegovu se životu ne zna mnogo, ali dovoljno kako bi bilo jasno da je svojom predanošću Isusu zavrijedio biti proglašen svetim. Proglašen je blaženim 1889., a svetim 1970. godine zbog iznimne pobožnosti i krjeposna života. Nije zanijekao Isusa Krista ni kada su mu prijetili smrću, nego je s pouzdanjem i još većom vjerom govorio o Sinu Božjem.
Nakon što se zaredio, ponesen željom da pođe u misije, Nikola je prvo pošao u Bosnu, a nakon toga s dvojicom braće franjevaca u Svetu Zemlju, gdje je zbog širenja kršćanskoga nauka završio svoj život u mukama. O mučeničkoj smrti sv. Nikole Tavelića i njegove braće postoji svjedočanstvo jednoga očevidca. Prema riječima svjedoka, jednoga je dana zajedno s braćom Nikola otišao u tamošnju najveću muslimansku džamiju, zatim kadiji koji je bio zadužen za vjersku upravu, a sve to kako bi islamski svijet uvjerio u ispravnost kršćanske vjere. Islamskomu svijetu pozivanje na Kristov nauk i propovijedanje o kršćanstvu nije se svidjelo pa su stoga Nikola Tavelić i ostali franjevci bili osuđeni na smrt, prije koje su danima trpjeli mučenje. Smrtna kazna značila je paljenje na lomači, nakon čega je njihov pepeo raznesen da ga kršćani ne bi mogli sačuvati i štovati. Nikola Tavelić posvetio je svoj život vjernicima, a također je imao veliku želju nevjernicima prenijeti važnost vjere u Boga, pa je tako u Jeruzalemu otvoreno svjedočio Krista, javno propovijedao i tumačio evanđelje.
Mučeništvo svetoga Nikole Tavelića simbolički se može povezati s patnjom hrvatskoga naroda koji je krajem 20. stoljeća u Domovinskom ratu zbog svoje vjere i želje za samostalnošću proživljavao velike muke i razaranje. Svetac koji u 14. stoljeću u Jeruzalemu nije sumnjao u jakost svoje vjere postao je slika hrvatskih branitelja koji nekoliko stoljeća kasnije imaju snažnu vjeru u budućnost slobodne Hrvatske i hrvatskoga naroda. Mnogi hrvatski branitelji postali su sinonim za žrtvu, hrabrost i predanost idealu, na čemu ćemo im zauvijek zahvaljivati.
Fran Balgač iz Kutine, student Poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i član slavljeničkoga tima u molitvenoj zajednici »EHO projekt«, podijelio je s nama sjećanje na svojega oca Vladimira Balgača koji je sudjelovao u Domovinskom ratu. Franov otac pošao je u rat sa samo 22 godine. Fran navodi kako je u najtežim trenutcima koje rat donosi vjera odigrala veliku ulogu u životu njegova oca.Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga, državni je blagdan kao znak duboke zahvalnosti prema svim žrtvama Domovinskoga rata. Toga je dana 1991. godine pao Vukovar, grad heroj koji se smatra simbolom hrvatskoga otpora srpskoj agresiji, ali i gradom koji je na svojim leđima podnio veliku žrtvu kako bi Hrvatska danas bila slobodna zemlja. Upravo je zbog svoje značajne uloge u uspostavi samostalne hrvatske države Vukovar danas mjesto posebnoga domovinskoga pijeteta. Te se ne tako davne povijesti naše zemlje, kao i svih žrtava Domovinskoga rata, uvijek treba prisjećati s ponosom, poštovanjem, dubokom zahvalnošću i posebnim pijetetom. Ne zaboravimo se u svojim molitvama sjetiti svih koji su dali svoju mladost, svoju slobodu i svoj život kako bismo mi danas mogli živjeti u miru.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
