Uz razdoblje mladosti vezuju se mnoge vrline kao što su hrabrost, ustrajnost i povjerenje, a o mladima se često govori kao o zdravim ljudima. O bolesti mladih ljudi rijetko se govori, pa i sami mladi kao da ne vole tu temu. Čini se da »nije prirodno« biti bolestan kada si mlad. No kada obolimo, potrebna nam je unutarnja snaga kako bismo prihvatili da se nalazimo u ulozi pacijenta. Svjetski dan sigurnosti pacijenta obilježavamo 17. rujna, a uspostavila ga je Svjetska zdravstvena organizacija 2019. godine. Cilj je toga dana podizanje globalne svijesti o sigurnosti pacijenata te pokretanje aktivnosti usmjerenih na sigurniju zdravstvenu skrb. Upravo se sigurnost navodi kao najvažniji element kvalitetne zdravstvene zaštite. No da bismo mogli biti sigurni u nešto ili nekoga, najprije moramo imati povjerenja, a izvor svega našega povjerenja počiva u Bogu i njegovoj neizmjernoj ljubavi.
Tema ovogodišnjega Dana sigurnosti pacijenta glasi »Angažiranje pacijenata za sigurnost pacijenata«, čime se želi naglasiti važna uloga koju pacijenti i njihovi bližnji obnašaju kada se postave kao aktivni partneri u zdravstvenoj skrbi.
Sloganom »Uzdignite glas pacijenata!« Svjetska zdravstvena organizacija poziva pacijente da se uključe u procese zdravstvene zaštite. Dakle, i ako nas bolest zahvati, ne smijemo se predati i pasivno promatrati što se događa. Na nama je da pokažemo mladenačku odvažnost te se kao aktivni sudionici svjesno zauzimamo za sebe i svoje bližnje. Više smo se puta u našoj rubrici osvrnuli na važnost tjelesnoga i duhovnoga zdravlja. Tako i sada možemo reći da je bitno uključiti se i pomagati oboljelima – bilo mladima, bilo starijima – jer se pomaganje pozitivno odražava na naše duhovno i tjelesno zdravlje. I pri tome ne smijemo zaboraviti na važnost dobre komunikacije – i u zdravlju i u bolesti. Komunikacija je ključ koji otvara mnoga vrata. Tako će i zdravstvena skrb biti bolja ako nije riječ o jednosmjernoj komunikaciji medicinskih djelatnika prema pacijentima, nego o dvosmjernoj komunikaciji – dijalogu – u kojem medicinsko osoblje ima uvid u pacijentovu perspektivu koja može uvelike obogatiti njihovo iskustvo. Jer otvorenom komunikacijom pacijentu se pomaže da se osjeća sigurno. Sigurnost, posebno kada nam je teško, nije samo osjećaj, nego i potreba. A da bismo ju postigli, moramo se oduprijeti strahu. Stoga otvorimo najprije svoja srca Bogu koji nas uvijek nanovo podsjeća da je vazda s nama.
Mara Jerkić studentica je sestrinstva, dolazi iz Zagreba i ima 23 godine. Iza nje je sveukupno osam godina medicinskoga obrazovanja, a kaže nam da se u svojem dosadašnjem profesionalnom iskustvu susrela s raznim životnim situacijama i ljudima koji su na nju snažno utjecali. U njezinu je životnom pozivu pokreće ljubav prema ljudima jer, kaže, gdje je ljubav, tu je i život. Kaže nam da svaki dan zahvali Bogu što je na njezin životni put stavio svaku osobu koju je taj dan upoznala i kojoj je mogla pomoći. Za nju su najteža iskustva ona u kojima je s usamljenim ljudima u trenutcima njihova ovozemaljskoga odlaska. Teško je vidjeti tužnu umiruću osobu koja nema prijatelja ili člana obitelji kojega može primiti za ruku i spokojno otići s ovoga svijeta, napominje Mara. Ali zato su tu medicinske sestre i tehničari, koji ju nadahnjuju kako se do kraja boriti za ljudski život i dostojanstvenu smrt. To može značiti uputiti samo blag pogled, pružiti ruku ili izgovoriti riječi utjehe, jer kao što je rekla sveta Majka Terezija: »Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće su siromaštvo.« Mara snagu pronalazi u duhovnosti, kao i mnogi pacijenti koji žele imati svećenika pokraj sebe. Ona smatra da gledanje na bolest kao na priliku za duhovni rast može biti snažan način suočavanja s teškim trenutcima i put k pronalasku dubljega smisla u onom što osoba prolazi.Katolička Crkva 17. rujna slavi blagdan Rana sv. Franje. Istoga dana obilježava se i Svjetski dan sigurnosti pacijenta, čime se želi naglasiti da je sigurnost osoba kojima je potrebna zdravstvena skrb prioritet. Rane, odnosno stigme smatraju se najvišim izrazom ljubavi prema Gospodinu. Stigme su drugačijega izvora; pojavljuju se same od sebe, a ne kao posljedica ozljede. Sveti Franjo Asiški prvi je svetac u povijesti kojemu su potvrđene stigme. Pojam stigma povezan je s rečenicom iz Poslanice sv. Pavla Galaćanima u kojoj piše: »Na svom tijelu nosim biljege Isusove!« Uoči Dana sigurnosti pacijenta za sve kojima je u ovim trenutcima potrebna zdravstvena skrb neka stoje mudre riječi koje se pripisuju i sv. Franji: »Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.«
Stigme rana svetoga Franje smatraju se darovima zbog svetosti njegova života i blagoslovom za suočavanje s najgorim životnim prilikama. Rođen kao Giovanni Francesco Bernardone, ovaj je svetac bio siromašni misionar, lirik i čudotvorac, koji je pomažući drugima oko sebe širio Božji blagoslov. U kršćansku je mistiku uveo motive evanđeoske djetinje vjere i božićne jaslice. No najpoznatiji je zbog svoje sposobnosti nastavka života uz borbu s teškom bolešću. U najgorem stadiju života vodio se Isusovom riječju i govorio o evanđeoskom načinu života.
Fra Bonaventura Duda kaže da su »svete rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar«. »Po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje komu hoće: ili da nagradi ili da pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude. No u Franje, njegova se stigmatizacija uklapa u cjelinu njegova duhovnoga rasta, u onu sve djelotvorniju želju da cijelo svoje biće daruje Bogu i – radi Boga – braći ljudima.« I iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda tumače da su rane »zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina«, što nas potiče na drugačije poimanje vlastitih muka i patnja. Nitko se u životu ne želi suočavati s mukama bolesti, od onih lakših do teških i ozbiljnih. Ipak, sve nas to oblikuje kao ljude, čini nas zajedničkom djecom Božjom i podsjeća nas da smo u tome jednaki. Zajednice se okupljaju oko bolesnih, sakrament bolesničkoga ili posljednjega pomazanja posvećen je upravo njima. Bolest i rane dio su našega života i čine nas ljudima.
Kad govorimo o riječi stigma ili stigmata, prvi ju upotrebljava Pavao Orosius u IV. stoljeću kako bi označio pet Isusovih rana. Iz toga možemo naučiti da se riječ »stigma« vezana uz rane i bolesti ne bi trebala gledati u negativnom smislu, nego da nas ta ista stigma, zahvat Božji utisnut u ruke, noge i bok onoga koji je Boga proslavio zbog svoje svetosti, čini upravo takvima – svetima. Čini nas ljudima i onima koji jesmo, pa i kada smo teško bolesni i patimo.
»O Gospodine, molim Te da mi udijeliš dvije milosti prije nego umrem. Prva je da za ovog života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je Ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke. Druga je da osjetim u svome srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za grješnike«, pouka je koju nam prenosi sveti Franjo Asiški i koja nam jača snagu kada se suočavamo s vlastitim ranama i bolestima, patnjama i slabostima.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
