Možda se i prečesto u današnje vrijeme bake, djedove i starije osobe gura na margine društva. Daje im se premalen, moglo bi se reći i nedovoljan značaj i važnost u društvu. Pandemija koja je na svjetskoj razini ostavila neizbježne posljedice mnoge je starije ostavila same, odvojene od obitelji, zapostavljene. Nakon dugotrajne izoliranosti i još uvijek sporoga vraćanja uobičajenoga društvenoga života, papa Franjo proglasio je četvrtu nedjelju u srpnju, uoči spomendana sv. Joakima i Ane, Svjetskim danom baka, djedova i starijih osoba. Crkva tako ove godine u nedjelju 25. srpnja prvi put slavi taj dan. Bake, djedovi i starije osobe, piše Papa u poruci za Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba, imaju istinsko poslanje čuvara sjećanja koje prenose drugima. Duboko je svjestan toga i mladi operni pjevač Leon Košavić koji je iz perspektive unuka, koji je djetinjstvo proveo s bakom i djedom, podijelio vlastite uspomene na baku i djeda te razmišljanja o vrijednosti starijih osoba, baka i djedova. Nedavno je Košavić snimio pjesmu »Oda zastavi« pa je neizbježno bilo pitati ga i o domoljublju, dubokim hrvatskim korijenima i izazovima mladih opernih pjevača.
Pronašao sam u njoj nešto i za sebe, u tako naizgled jednostavnoj poruci: »Ja sam s vama u sve dane«, sadržan je cijeli svijet. To je poruka koja pruža nadu i ljubav, govori da nismo sami u zoru niti u predvečerje dana i onoga što je još bitno iščitati, života! Isto tako u sjećanju mi je ostala rečenica: »Samo hrabro naprijed«. Smatram da je strah najveći neprijatelj čovjeka. Osoba u strahu nije otvorena novim iskustvima niti može ići naprijed. Hrabrost naših predaka dovela nas je do ovoga trenutka i neka od najvećih otkrića zbog kojih danas idemo lakše kroz život plod su hrabrosti pojedinaca. Papa zapravo potvrđuje ono što osobno smatram bitnim: moramo biti hrabri i moramo ići naprijed, radi nas, naših potomaka, ali i predaka!
Bitno je biti primjer vlastitim životima i djelima. Baka i djed ostavili su mi razne savjete, ali ono što mi je najveći savjet jesu njihovi životi. Otud izvlačim najveću inspiraciju i najbolje vidim kako život treba živjeti, što (ne) raditi, gdje treba pripaziti… Životno iskustvo jedina je vrijednost koju mladi ne mogu imati. Tu životnu mudrost, sjećanja i iskustva jedino je moguće steći putovanjem kroz život. Veliko je bogatstvo imati nekoga tko se već susreo s izazovima koje život nosi i tko može svojom mudrošću usmjeriti putem koji možda ne će biti tako izazovan kao što je bio njihov. Najveća vrijednost koju sam usvojio od svojih baka i djedova zasigurno jest radišnost i ustrajnost. Koliko sam imao sreće i prilike slušati iskustva iz njihovih života, bilo je trenutaka kada ih život nije mazio, ali uz rad, ustrajnost i isto tako međusobnu podršku prebrodili su svakakve oluje.
S poslovne strane profesor i mentor Giorgio Surian naučio me kako se ponašati u svijetu glazbe i ispravno shvaćati vlastiti poziv. Postavljanjem ispravnoga pogleda na svijet u kojemu radim pomogao mi je da se lakše nosim sa svim izazovima koje on nosi.
Djetinjstvo je bilo prekrasan dio mojega života: ni za čim ne žalim, čak bi i greške opet ponovio jer me sve to izgradilo u osobu kakva sam danas. Mama i tata su naravno radili kao što je to i danas slučaj kod većine obitelji, baka i djed su me često čuvali i u neku ruku me i odgajali. Bili smo puno u prirodi, u vrtu, vidio sam što znači fizički rad i koliko je potrebno truda i vremena u obradi zemlje, ali i koliko je čovjek sretan kada mu zemlja deseterostruko vrati danu joj muku i trud.
Kada se odrasta uz baku i djeda, dobije se osjećaj za starije. Sigurno sam se povezao s njima kroz to vrijeme, što danas i njima i meni puno znači jer se razumijemo. Znaju otkud sam krenuo, gdje sam sada i gdje ću možda biti za nekoliko godina. Prate me kroz cijeli život i oni su mi velika podrška. Nikada neću zaboraviti kada sam djedu rekao što ću studirati. Djed nikada nije slušao operu, nije ni znao što je opera. Kada sam mu rekao da ću upisati operno pjevanje, on mi je rekao: »Ako te to čini sretnim, imaš moju podršku.« Baka i djed nikada nisu imali priliku izabrati ili raditi ono što žele, već su uvijek bili sluge životnih okolnosti, zato sam im zahvalan što su se borili da tu mogućnost izbora imam ja.
Onima koji nisu bili bliski s bakom i djedom teže je, rekao bih, proniknuti u povijest obitelji. Gdje je obitelj bila, što je u svojoj povijesti dostigla, gdje ide i koje je vrijednosti njegovala. Često majke i očevi nemaju vremena prepričavati te stvari. Bake i djedovi imaju vremena, i to, vjerujem, rado prenose jer nemali broj puta znao sam vidjeti, za vrijeme dok su prepričavali doživljaje, sjaj u njihovim očima i siguran sam da su kroz pričanje meni i oni sami to ponovno proživljavali. Sam čovjek je slab, obitelj je vrijednost i snaga. Kada nastupam, nastupa cijela obitelj Košavić, a ne samo ja. Moji predci, svi se oni u meni ocrtavaju dok pjevam ili radim bilo što drugo. Mi smo ambasadori naših obitelji i zato moramo znati otkuda dolazimo i što prenosimo.
Nikada ne ću zaboraviti te vožnje vlakom s bakom u glazbenu školu u Karlovac. To je bio stari vlak s drvenim klupama, vrlo jednostavan, ali prekrasan jer je imao dušu.
Naravno da bake i djedovi danas – s obzirom na veliki razvoj tehnologije i možda zbog raznih okolnosti zbog kojih je njihovo školovanje prekinuto nisu toliko upoznati s tehnologijom – ne mogu toliko sudjelovati u školovanju, objasniti složene matematičke funkcije ili slično. No mogu sudjelovati u odgoju – kako se dijete mora vladati u školi, kako se moraju odnositi prema drugima… Isto tako bake i djedovi imaju nešto čega danas u ovom užurbanom svijetu kronično nedostaje i do čega se dolazi teže od znanja – vremena. Rekao bih da iako možda ne mogu u klasičnom smislu sudjelovati u školovanju svojih unuka itekako ih mogu školovati i pripremati za život i bezbroj izazova za koje nije potrebna ni matematika ni fizika već životno iskustvo i mudrost.
Sve je to vrlo teško i izazovno. Svijet je postao globalno selo – sve je dostupno i »blizu«. Upravo je u tome i problem jer, iako je čovjek na drugom kraju Europe za tri sata, opet je tisućama kilometara udaljen od doma. Smatram se vrlo sretnim jer, kada odradim neki projekt, mogu se vratiti kući, vidjeti baku i roditelje. Poznajem puno ljudi koji, nažalost, odlaze od obitelji zbog neimaštine i općenito teškoća na koje nailaze. Ljudi se na to ne odlučuju zbog sebe, već zbog vlastite djece, zbog njihove budućnosti. Zbog toga su žrtvovali obiteljske odnose: s roditeljima, bakama i djedovima, čak i sa supružnicima i djecom. Njihovi poslovi ne dopuštaju im takvu slobodu kakvu imam i siguran sam da nisu otišli laka srca. Smatram da nas danas, kao što je i kroz povijest, razdvaja neimaština i želja za boljim životom koja, nažalost, traži veliku žrtvu, a to je razdvajanje obitelji.
U Svetoj Trojici bio sam u crkvenom zboru. Uvijek sam jako volio pjevati, posebno na misi. Činilo me to jako sretnim – iskazivati svoju vjeru pjevanjem. Pjevali smo u zboru koji je vodila s. Ana Tadić. Ona je pjevače svojom smirenošću i vedrinom vodila i pokazala da je pjevanje nepresušna radost i veselje koje je stvoreno za dijeljenje s drugima. Prvi solistički nastup imao sam na misi na kojoj sam primio prvu pričest. To su bile pjesma »Milost« i pjesma »Krist na žalu«. Bio sam, naravno, u strahu, a sjećam se kako me s. Ana znala smiriti i uvjeriti da će sve biti dobro, znala je dati snagu i volju. Upravo je ona odigrala veliku ulogu u mojem pjevačkom životu jer sam kroz njezino učenje i tumačenje glazbe zavolio pjevanje i ono je postalo moj lijek i hrana za dušu.
Crkva je upravo to, mjesto gdje liječimo i hranimo dušu, dobivamo snagu od Gospodina, ali i od zajednice u kojoj se nalazimo. Pjevao sam koncerte u mnogim župama pa sam imao prilike upoznati njihove zajednice i zborove, vidio sam da mnogi potiču mlade i okupljaju ih na druženja, športska natjecanja… To je zapravo jedan »prošireni« smisao Crkve – Crkva kao zajednica koja okuplja, uključuje, u kojoj smo tu jedni za druge i u kojoj se živi rečenica: »Ja sam s vama u sve dane«.
U današnjem svijetu integracije i globalizacije često se domoljublje krivo tumači i na njega se gleda kao na neprijatelja tih procesa. Smatram da je takvo shvaćanje krivo i da domoljublje ne isključuje niti se s bilo čime kosi. Domoljublje nije mržnja okrenuta prema nekomu ili nečemu. Temelj domoljublja je, naravno, ljubav i samim time ono ne može i ne smije biti štetno i loše. Domoljublje je ljubav i poštovanje prema predcima i povijesti, povezanost i zajedništvo. Za mene je domoljub onaj »mali«, »tihi« često neprimjetni čovjek koji svojim radom oplemenjuje i pridonosi društvu, koji nesebično i bez potrebe za priznanjem pomaže bližnjemu bez obzira na bilo kakvu pripadnost, koji priznaje, poštuje i čuva svoje, ali i tuđe.
Kroz našu povijest postojali su mnogi koji se nisu ustručavali zbog domovine i ideala staviti svoj život na kocku. Primjerice Zrinski i Frankopani – dvije plemićke obitelji koje su svoje domoljublje platili glavom, ali time i inspirirali buduće generacije na velika djela i snove. Nažalost, nabrajajući velikane iz povijesnih zapisa, često zaboravljamo sve one »male« bezimene ljude koji možda nisu ušli u povijesne zapise, ali su za domovinu dali najveće bogatstvo koje je jednako kao kod cara tako i kod siromaha, a to je vlastiti život. Svi oni svojim su djelima doveli do ovoga trenutka u kojem živimo slobodno, bez straha od sutra. To je dovoljan razlog da se olako ne zaboravi tko smo i čija krv teče našim venama.
Možda je razlog prezentacija opere u javnosti i slika koju mladi putem toga stvaraju. U programu se mogu napraviti pojedine intervencije kako bi se opera približila mladima. Primjerice, u Finskoj smo imali projekt »CircOpera« gdje su uzete najpoznatije arije i dueti te su ubačeni u izvedbu cirkusa. Svi su cirkuski dijelovi bili povezani s opernim brojevima, bilo je jako interesantno. Djeci je takav susret s operom zanimljiv, ne klasificiraju je dosadnom, nego joj se vraćaju i siguran sam da će neki od njih na kraju zavoljeti operu u svom potpunom obliku. Smatram da je bitno da se publika odgaja od malih nogu i postepeno uvodi u taj svijet. Siguran sam da opera ima budućnost i da ona leži u mladima kako onima na sceni tako i onima u publici.
Mladom pjevaču je, naravno, teško na početku karijere, možda sada više nego ikada. Kod mladih pjevača bitno je da im se daje prilika i vjeruje u njih. Bitno ih je podržati, jer mladi čovjek, naravno, nije izgrađen kao pjevač koji pjeva već deset ili dvadeset godina. Zato je bitno ulagati u mlade, ne samo u pjevanju nego u svim područjima. Treba vjerovati mladosti i dati im odgovornost. Bit će tu i grešaka, sigurno, ali i to je dio rasta i razvoja pojedinca i toga se ne treba bojati; griješiti je ljudski. Na mladima je da rade na sebi, ali isto je tako bitno pružiti im podršku i ne pustiti ih da se na početku karijere sami bore s izazovima koje ona nosi.
Uzmimo primjer tramvaja. U tramvaju, posebice u natrpanom, možemo vidjeti društvo u malom, funkcioniranje odnosa. Ne ću govoriti o čestim svađama koje nastanu kada netko mlađi ne želi prepustiti mjesto starijem od sebe, već bih želio istaknuti situaciju koja me uvijek nasmije. Ima starijih koji simpatično odvrate mladiću ili djevojci koji žele ustati: »Ma samo ti sjedi, čuvaj koljena i noge, trebat će ti«, na što mladić ili djevojka još više inzistiraju na prepuštanju mjesta. Upravo na tom primjeru mislim da možemo vidjeti da se društvo mora temeljiti na suživotu s osjećajem za bližnjega. Ne smije se gledati jednostrano: treba gledati kako se mlađi odnose prema starijima, ali i obratno. Vjerujem da će se starije bolje tretirati ako oni uvijek ne očekuju a priori da se njih na poseban način tretira. Čovjek koji je skroman dobit će više pažnje od nekoga koji je traži nasilu – barem u mom slučaju. Uvijek je bitna skromnost i razina osjećaja za drugoga, uzajamna solidarnost. To je pravi put za izgradnju.
