Na vrhuncima hrvatskoga pjesništva odsijeva i danas poezija Đure Sudete, čiji stihovi neprolazne ljepote zvone kao veliki himan vjere.
Rođen je u Staroj Plošćici 10. travnja 1903., na Veliki petak, koji kao da je simbolički predodredio njegov život. Gimnaziju i preparandiju pohađao je u Zagrebu, a nakon toga bio je učitelj u Virju. Zahvaćen tada neizlječivom tuberkulozom, često je bio na liječenju, no nije mu bilo spasa – s jedva navršenih dvadeset četiri, okrijepljen sakramentima, umro je u Koprivnici 30. travnja 1927.
Započeo je 1919. objavljivati u »Luči«, poslije u »Hrvatskoj prosvjeti« i još ponegdje. Pjesničkim je osjećajem bio neoromantik, premda je izrazom pripadao ekspresionizmu, no za razliku od »pobunjeničkoga« Šimićeva i Krležina pjesništva, Đuka je, kako su ga zvali, bio »kristalna kocka vedrine«. Objavljene su mu za života zbirke »Osamljenim stazama« i »Kućice u dolu«, a posmrtno »Sutoni« i čuvena pripovijest »Mor«. Studijama su te njegove knjige popratili istaknuti katolički književnici Ljubomir Maraković, Ilija Jakovljević i Mate Ujević, što upućuje na Sudetinu sljubljenost s Hrvatskim katoličkim pokretom.
Bijaše trećoredac, »nježni rab sv. Franje« (Lj. Maraković), pjevajući franjevskom vedrinom (o) Bogu. »Naročito je bio pobožan prema Blaženoj Djevici Mariji« (M. Ujević). Njegove marijanske pjesme primjer su dubokoga osobnoga odnosa s Marijom kao majkom (npr. »Ja sam odolio teško, Marijo, majko moja«, ili »Evo me! Pred oltar Tvoj, o Majko mojih boli i čeznuća!«). Svoje pjesme ispunja motivima sunca i kiše, oblaka, noći, stabala, trava, zvona i zvonika, godišnjih doba, zora i sutona, po kojima je prozvan »sutonskim pjesnikom«. Unatoč tomu što »njegov život nije bio ništa drugo do tiho, tužno i ustrajno bolovanje« (I. Kozarčanin), ostavio je stihovima »najdragocjeniju jezgru, divnu veličinu i junaštvo kršćanskog trpljenja« (Lj. Maraković). Njegova je lirika »izraz hrvatske religiozne duše, koja poznaje svoje križne postaje, ali zna i za himničke, uzkrsne uzklike« (T. Smerdel). Jednostavno, on je »unosio Boga u sve čega se doticao« (A. Jakšić), ostavivši nam potresnu poeziju »divne i trajne ljepote« (M. Meštrović). (L)
