Zakonima, crkvenim i društvenim angažmanom, sudjelovanjem u molitvenim inicijativama, dioništvom u Hodu za život, glasom na izborima i mnogim drugim načinima vjernici katolici u Hrvatskoj mogu izraziti svoje stajalište o dostojanstvu svakoga ljudskoga bića te važnosti njegove zaštite od začeća do prirodne smrti. No nije baš česta pojava da se život brani proznim djelom, romanom – a upravo je to prije dvije godine učinio mladi profesor filozofije i engleskoga jezika 30-godišnji Vukovarac Branimir Kurmaić, kada je u izdanju Udruge katoličkih intelektualaca iz Osijeka objavio knjigu »Dva mjeseca za vječnost«. Već je rasprodano i drugo izdanje, a uskoro se očekuje i nova naklada toga djela koje pripovijeda o pobačaju iz neobične perspektive 20-godišnjega mladića Danijela koji je proveo tek dva mjeseca u utrobi majke, živ je – a nerođen.
»Roman sam napisao u 7-8 mjeseci, to je prva knjiga koju sam izdao, a za takav književno-fikcijski stil bio sam inspiriran knjigama Clivea Staplesa Lewisa. Tematika mi se prirodno nametnula, do zaštite života veoma mi je stalo kao vjerniku. No često se o pravu na život govori iz naše perspektive, a ne iz perspektive djeteta – nikada to dijete nema pravo reći što ono misli. Upravo sam zato došao na ideju da napišem roman u kojem je glavni lik pobačeno dijete, htio sam tomu djetetu dati glas, da dovedem u pitanje ljude te ih potaknem na razmišljanje kako to izgleda iz perspektive djeteta«, rekao je za Glas Koncila Kurmaić. Da bi na taj način oblikovao knjigu, trebao je oblikovati priču i fiktivno mjesto u kojem su pobačena djeca postigla stupanj razvoja u kojem su sposobna spoznati vlastiti život, što im se dogodilo te koji je njihov odabir za vječnost.
Primarno ga je u cijeloj priči, u filozofskom smislu, interesirala slobodna volja pa je oko toga i razvio svoju priču u romanu. »Kod nas je uvriježeno mišljenje da su sva pobačena djeca automatski ‘spašena’, ali to ne uključuje njihovu slobodnu volju odabira. Što ako dijete ne želi biti ‘spašeno’, što ako dozna što mu se dogodilo i naljuti se, što ako smatra da je to nepravedno prema njemu? Htio sam priči pristupiti iz te perspektive. Nerođena su djeca ljudi poput nas, imaju pravo sagledati cijelu situaciju, odabrati što žele.« Glavni je lik živio samo dva mjeseca u majčinoj utrobi, ali ta su mu dva mjeseca bila dovoljna da zasluži i obere vječnost, da se spasi. Nije stoga važno – poručuje autor romana – koliko je dugo čovjek živio, nego što je u svojem životu odabrao.
U pripremi za knjigu proučavao je i razvoj fetusa, duboko i detaljno je promišljao iz filozofske i vjerske dimenzije, a imao je i iskustvo susreta s ljudima koji su prošli kroz pobačaj. Poznata mu je kao Vukovarcu informacija da se upravo u njegovu gradu u bivšoj Jugoslaviji činilo najviše pobačaja…
»Možda nije toliko bitno što je u Vukovaru bilo glavno žarište pobačaja, to je problem koji nadilazi lokalnu razinu. Svaki je ljudski život vrijedan i važan. Roman nisam pisao da bih nekoga osuđivao, želio sam potaknuti i razumijevanje u cijeloj priči – budući da sam se trudio prikazati ljudski majku glavnoga lika koja je učinila abortus, potaknuti razumijevanje sa svih strana i omogućiti priliku ženama koje su prošle kroz tu tešku životnu tragediju da pronađu u tome svemu nadu. Možda sam mogao napisati članak, kolumnu ili publicističko djelo, no uvidio sam da bi s obzirom na tematiku mnogo lakše i bolje ta tema došla do većega broja publike u obliku romana. Knjigu svatko može doživjeti na osoban način. Različiti su se ljudi prepoznali u knjizi. Nije fokus na razumskom dijalogu, koji je bez daljnjega potreban, no ovakav način uključuje razne perspektive različitih likova i može omogućiti većemu broju ljudi da na relativno neobvezan način promisle o nečemu što je vrlo ozbiljno i duboko. Netko je roman doživio kao puku dramsku priču, netko se potrudio zaći dublje u ono filozofsko… Smatram da je proznim djelom mnogo lakše doći do većega broja ljudi i progovoriti o važnoj temi«, obrazložio je Kurmaić.
Knjigom »Dva mjeseca za vječnost« mladi autor pronosi vjerski angažiranu poruku o svetosti života i važnosti praštanja. »Lako je iznijeti moralno-etički sud ili stajalište, to svi radimo. Dugo sam promišljao o tome, a kako volim mnogo čitati, moram priznati da još nikada nisam susreo prozno djelo koje na takav način tematizira pobačaj. Smatram da kao vjernici imamo dužnost zauzimati se za zaštitu života i isticati dostojanstvo svakoga ljudskoga bića. Knjigu koju sam napisao moje je nastojanje, Hod za život nastojanje je drugih ljudi, oni koji sudjeluju u molitvi pred bolnicama također djeluju na svoj način. Na nama je poticati, savjetovati, govoriti ljudima, širiti istinu o pobačaju te činiti sve što je u našoj moći da se broj pobačaja smanji ili u potpunosti eliminira. Razumijem da postoji druga strana koja razmišlja drugačije, ali na nama je da nastojimo i damo svoj doprinos.« Kurmaića raduje što u pro-life pokretu u Vukovaru, ali i Hrvatskoj, ima mnogo njegovih vršnjaka mlađe generacije.
Ističe da bi volio nastaviti baviti se pisanjem romana s vjerskom tematikom: »Volim pisanje, ali od toga je teško živjeti. Prevođenje mi stoga omogućuje da u slobodno vrijeme pišem, no kada bih bio u mogućnosti potpuno se posvetiti pisanju, tako bih se volio ostvariti.«
U svoj se rodni grad vratio 1999. godine, a tijekom izbjeglištva selio se čak 11 puta. No kada je u trećem razredu osnovne škole stigao u Vukovar, iz njega nije odlazio do upisa na Filozofski fakultet u Osijeku. Tamo je upoznao i suprugu Žaklinu, koja je lektorica te sada u »tandemu« pružaju usluge prevođenja i lektoriranja – i za vjerske izdavačke kuće, ali i druge naručitelje. Odlučili su svoju budućnost graditi u Vukovaru. »Činjenica je da mnogi odlaze i teško se snalaze s pronalaskom posla, mi smo donijeli odluku, zaključili smo da želimo ovdje ostvariti svoj život i graditi budućnost.« Župljani su župe sv. Filipa i Jakova, a s franjevcima su snažno povezani. Članovi su i obiteljske skupine. Kada je bio mlađi, Branimir je pjevao u zboru te bio ministrant.
Sada pak svoje vrijeme, zajedno sa suprugom, posvećuje i osječkoj Udruzi katoličkih intelektualaca, gdje odlaze barem jednom mjesečno. O tome naš sugovornik kaže: »Svidjelo nam se biti okruženi ljudima koji vole katolički, kršćanski identitet, promicanje kulturnih vrijednosti, organizaciju društvenih događaja koji obogaćuju taj svjetonazor i populariziraju ga. Mnogi su članovi dio akademske zajednice, to je priroda udruge, pokušavaju djelovati na akademskoj razini, a mi smo prepoznali to kao vrijedno truda.«
