Obitelj je nama mladima ne samo tema ovoga broja naše rubrike, nego u središtu »našega svijeta«. Povoda za pisanje o obitelji je bezbroj, a naš je neposredni povod proslava Međunarodnoga dana obitelji 15. svibnja. Jedan od razloga odabira ove teme je to što u posljednje vrijeme sve češće slušamo o obiteljskim vrijednostima koje se »raspadaju« te o lošoj obiteljskoj stvarnosti koja nas prati. Isto tako, s raznih se strana upozorava da olako shvaćamo ulogu otca, majke, kćeri, sestre, sina ili brata. S jedne strane obitelj je oduvijek temelj društva – sve kod čovjeka kreće »od kuće«, odnosno od odgoja. S druge pak strane nikad manje sklopljenih brakova, a više rastava i razorenih obitelji.
Za razliku od prijašnjih vremena, mladi danas najprije »lete« za obrazovanjem, uspjehom i materijalnom sigurnošću, a tek onda traže ljubav i posvećuju se obitelji. Zbog toga mnogi smatraju da je novo doba izvrnulo tradicionalne vrijednosti i da mladi imaju potpuno drugačiju sliku o obitelji za razliku od svojih roditelja. No istraživanja pokazuju nešto drugo. Mladi su svjesni da je obitelj početak našega života – mjesto gdje učimo hodati, razmišljati i gdje postajemo ono što smo danas. I nauk Katoličke Crkve kaže nam da čovjek nije stvoren da bi bio sam. On traži ljubav, traži zajednicu za kojom svaki mladi čovjek još od početaka žudi – bilo u obitelji u odnosu s ukućanima ili u školi, na fakultetu u odnosu s prijateljima.
Što se to onda danas promijenilo? Jesu li obiteljske vrijednosti zaista u najvećoj krizi dosad i možemo li mi mladi to promijeniti? Sjetimo li se izreke da »na mladima svijet ostaje«, znat ćemo da je upravo naša zadaća zajamčiti da obitelj (p)ostane temelj društva i kućna Crkva.
Da bismo izgradili dobru kuću, potrebni su nam dobri temelji. Tako je i u životu: mnogo će nam lakše biti izgraditi kvalitetan život ako imamo pomoć onih koji su naš život počeli graditi od temelja. Obitelj ima velik utjecaj na čovjekov život od njegova rođenja pa sve do smrti. Ona je temeljna sastavnica ljudskoga života.
No važnost obitelji sve je više počela padati u ljudskim očima. Kako bi vratili ljudima povjerenje u instituciju obitelji i skrenuli pozornost na ono što čini osnovni element društva, Ujedinjeni narodi odlučili su 15. svibnja proglasiti Međunarodnim danom obitelji. Prvi je put proslavljen 1994. godine pod geslom »Obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i djece«. Od tada se svake godine, bar na taj jedan dan u godini, posebno upozorava na određene probleme u vezi s obitelji. U mnogim svjetskim gradovima održavaju se radionice, tribine i predavanja o obiteljskim temama. Ovogodišnja proslava Međunarodnoga dana obitelji obratit će pozornost na utjecaj obitelji na obrazovanje i dobrobit svojih članova. Cilj je promovirati važnost obitelji u odrastanju djece i njihovu ranom obrazovanju. Jer samoj će djeci biti mnogo lakše odrastati i rasti u društvu ljudi među kojima vlada međusobna tolerancija, poštenje i ljubav.
U današnje vrijeme sve je više rastava i dolazi do raspada obitelji, pri čemu najviše pate djece koja se nalaze između dvije vatre. Dakako da takva djeca mogu postati kvalitetne osobe, no to će morati postići na puno teži način od djece koja iza sebe imaju potporu i ljubav onih koji su ih, uz Boga, odlučili stvoriti. Zato treba ponovno istaknuti da su životni temelji poput obitelji glavni dijelovi ljudskih života.
Mnoge zanima što mladi misle danas kada im se spomene obitelj i prijateljstvo. Većina ljudi ima percepciju da mladima obitelj nije bitna i da imaju potpuno drugačija stajališta od svojih roditelja. Također, mnogi smatraju da su vrijednosti u mladih potpuno poremećene i u totalnoj suprotnosti s onim tradicionalnima. No istraživanja pokazuju nešto sasvim drugo. Stanje nije onoliko alarmantno koliko bi ga mediji mainstreama željeli učiniti.
Ministarstvo socijalne politike i mladih provelo je istraživanje u kojem u hijerarhiji vrijednosti raste obitelj i rad. Mladi sve više pozornosti posvećuju obrazovanju, koje im je iznimno važno. Drugo istraživanje koje je proveo Institut za društvena istraživanja i Inicijativa GOOD pokazuje da su nove generacije konzervativnije od svojih roditelja te da su u većem broju religiozni. Ta istraživanja zacijelo mogu opovrgnuti ono što se u javnosti predstavlja kao istina. Mnogi pokušavaju prikazati mlade generacije kao »izgubljene« i predane bespućima društvenih mreža te interneta. Statistike i takva istraživanja pokazuju potpuno drugačiju sliku o mladima.
Čak i tijekom povijesti »stariji« su gledali na one »mlađe« s dozom sumnje i podcjenjivački. Mediji su stvorili sliku o mladima koji su autodestruktivni i koji ne mare za svoje obitelji i prijatelje. Dokazi su pak pokazali upravo suprotno, a tradicionalno i konzervativno nije nipošto nazadno. Mladima je u Hrvatskoj iznimno stalo do tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj i prijateljstvo. U istraživanjima se pokazalo da mladi žele sačuvati tradiciju svoje obitelji i da žele osnovati vlastitu. Iako je socioekonomska situacija mnogo teža, mladi vide izlaz u ulaganju u obrazovanje. Možemo zaključiti da se vrjednote u Hrvatskoj nisu spustile toliko koliko nas mediji i ljudi koji stoje iza njih žele uvjeriti. Iako nailaze na mnoge zaprjeke i probleme, mladima bi se trebalo samo malo više vjerovati.
Postoji nekoliko nezaobilaznih koraka u razmatranju pitanja obitelji u nauku Katoličke Crkve. »Obiteljska zajednica« (Familiaris consortio) apostolska je pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu koju je napisao sveti Ivan Pavao II. Želeći definirati obitelj, on kreće od početka stvaranja svijeta kada je čovjek stvoren na sliku Božju, ali ne samo u svojoj individualnosti, nego u dualnosti muškarca i žene. Stvoren je na sliku i priliku svojega Stvoritelja te je dobio poziv, sposobnost i odgovornost za zajedništvo, stvaranje i ljubav koja je »temeljni i urođeni poziv svakoga ljudskoga bića« (FC 11). U dokumentu sveti papa naglašava bračnu ljubav kao glavni temelj obitelji, a primjer ljubavi na koji se svaki bračni par treba ugledati ona je bezuvjetna ljubav između Krista i Crkve. Za papu je obitelj zapravo »kućna Crkva« u kojoj je svaka osoba stvorena na Božju sliku i priliku, te je neponovljiva i jedinstvena. Svaki član obitelji treba ostvarivati svoj identitet i svoj poziv u zajednici i zajedništvu. Upravo u kršćanskim obiteljima taj ideal treba biti prisutniji i vidljiviji kako bi drugima poslužile kao primjer.
Razmišljanje svetoga Ivana Pavla II. o obitelji može se svesti na jednu ključnu tezu: primat ljubavi. U svojoj prvoj enciklici »Otkupitelj čovjeka« (Redemptor hominis) papa piše da čovjek ne može živjeti bez ljubavi jer njegov život ne bi imao smisla da ju ne upozna, ne iskusi i ne usvoji te da u njoj ne sudjeluje. Zato je ljubav temeljni kriterij i stup svake obitelji, ali i Presvetoga Trojstva. Jer kao što tri božanske osobe veže ljubav, ista takva ljubav treba postojati u braku i obitelji.
Zbog svega toga treba zajednički poraditi na ozdravljenju obiteljskih vrijednosti jer obitelj je temelj i Crkve i društva, koje »neprestano hrani svojom službom u životu: u krilu obitelji, naime, rađaju se građani i oni u obitelji uče prva znanja društvenih krjeposti koje su duša života i razvoja društva« (FC 42).
Prema Hrvatskom zavodu za statistiku procjena za 2014. godinu kaže da u dobnoj skupini u kojoj Hrvati najviše sklapaju brakove – od 20 do 30 godina – na 100 žena ima 103 muškarca, što pokazuje da je distribucija stanovništva prema spolu u Hrvatskoj vrlo ravnomjerna. Ipak, u 2014. na 1000 stanovnika sklopljeno je približno samo pet brakova. Štoviše, na 1000 sklopljenih brakova te je godine bilo 337 rastava. Da situacija bude još gora, 2014. bilo je 3950 uzdržavane djece u rastavljenim brakovima, što je najgora brojka još od 1960-ih. Da se mladi u Hrvatskoj libe ženiti nije novost, no čak i oni koji se odlučuju na brak sklapaju ga sve kasnije. U prosjeku žene danas ulaze u brak sa 28, a muškarci s gotovo 31 godinom, za razliku od 2000-ih kada je žena stupala u brak sa 25, a muškarac sa 28 godina. Čak i žene prvi put postaju majke najkasnije do sada – u prosjeku sa 28 godina. Taj trend »starenja« brakova i obitelji polako ali sigurno nastavlja se već 30-ak godina, što se znatno odražava na »krvnu sliku« nacije – nacije koja polako izumire.
Hrvatske vlasti taj su trend registrirale, ali dosta kasno s obzirom na to da je pitanje koliko brzo možemo revitalizirati zemlju, a da se ne raspadne čitav sustav. Kako postići da mladi osnuju obitelj i ostanu u Hrvatskoj? Imamo priliku promatrati neke pokušaje odgovora u jeku novih zakona koji bi trebali mladima omogućiti da se zadužuju po kamati od 3,5 posto za prvu nekretninu. U nekim županijama novoosnovane obitelji mogu čak dobiti i čitav građevinski materijal za kuću besplatno. No pitanje ostaje – mogu li takvi pozitivni pokušaji opstati bez osnovne perspektive koju mladi žele, a to je posao koji cijeni odgovarajuću razinu obrazovanja? Čini se da će se postojeći trend iseljavanja mladih nastaviti ako vlasti taj problem ne shvate kao sistemski važan i posvete mu maksimalnu pozornost s obzirom na to da bez mladih ni jedno drugo rješenje ne može opstati budući da ne može opstati ni Hrvatska.
Prekrstiti se prije jela i zajednički izmoliti Otčenaš jedna je od prvih stvari kojih se sjećam da sam naučila kod kuće, još kao malo dijete. U kršćanskim obiteljima običaj, odnosno navika poput ove spada u, mogla bih slobodno reći, primarnu socijalizaciju. Osnovne su to stvari koje djeca uče od svojih roditelja, baka, djedova, rodbine i bližnjih općenito.
Nitko se nije rodio s prirodnom navikom odlaska u crkvu nedjeljom i blagdanima. Vjerojatno se nitko od nas nije sam, bez potpore obitelji, počeo osjećati i nazivati sebe vjernikom. Sve to proizlazi iz obitelji, koja je uzor i koja zapravo oblikuje određeni pogled na svijet od prvoga dana našega postojanja. Vjera roditelja ujedno je i vjera djeteta. Ako roditelji nedjeljom odlaze na misu, dijete će također ići s njima, ali će ići i kasnije kad odraste jer mu jednostavno to postaje normalno i samorazumljivo. Bitno je još od malih nogu steći naviku, imati uzor i nekoga koga možemo slijediti na putu vjere. To bi trebala biti upravo obitelj.
Osim otca i majke, važnu ulogu na tom putu igraju i baka i djed, ako je to moguće. Uvijek se sjetim kako je mene moja baka učila moliti svaku večer prije spavanja, zahvaliti Bogu na svemu i zamoliti ga za oproštenje. Ta lijepa navika ostala je dio mene i sada kada sam daleko od bake i kuće, i na tome sam joj zahvalna. I danas kada odem doma, svake nedjelje ujutro baka me nazove i podsjeti me na odlazak u crkvu, da ne bih slučajno zaboravila ili prespavala.
Djeca žive i ponašaju se po uzoru na roditelje. Zato je potrebno mladim obiteljima koje imaju djecu osvijestiti taj element odgoja, potaknuti ih da djecu uče vjeri svaki sat, svaki dan kod kuće, da nije dovoljno samo dijete poslati na vjeronauk i reći mu da bi bilo dobro da ide na misu, s vremena na vrijeme. Potrebno je vjeru živjeti i u vjeri rasti, a obitelj je za čovjeka najbolji i najjači izvor snage i vjere.
Kada bismo o obiteljima imali samo informacije koje nam pružaju mediji u današnje doba, formirali bismo zaista pogrješnu sliku o tome što je zbilja obitelj i »kako bi ona trebala izgledati«. Slike obitelji sve se češće vežu uz nešto materijalno – bilo to reklama za novu društvenu igru ili cijeli blokovi reklama pri početku nove nastavne godine kojima je ciljana skupina upravo obiteljska zajednica. Ti medijski prikazi obiteljsku sreću vežu uz kupnju novih stvari i stvaraju lažnu sinonimiju sreće i kupnje.
Današnji mediji obitelj tretiraju kao standardnu »jedinicu« – najčešći prikazi sretnih, savršenih obitelji uključuju otca, majku, dvoje djece, koja su obvezno djevojčica i dječak, i psa koji žive u velikim kućama besprijekorno bijelih interijera sa savršeno održavanim travnjakom i besprijekornim velikim dvorištem iza kuće. No obitelj kao zajednica mnogo je više od onoga što je prikazano.
Neporecivo je da su mediji sastavni dio naših života. S razvojem sve većega broja sadržaja koje nam pružaju promijenio se i način na koji se njima koristimo, a zabavna funkcija medija dominira i obiteljskim životima. Sve se više »obiteljskoga« vremena provodi uz medije i čini se kao da je i obitelj dobila novu »dimenziju« – virtualnu. Jedan od istraživača koji su se bavili tematikom medija i obitelji bio je i fra Mirko Mataušić, komunikolog i teolog koji je u svojim istraživanjima utvrdio da mediji pružaju iskrivljenu sliku o obiteljima te da im čak nameću predodžbe o religijskim, moralnim i životnim vrijednostima. Unatoč tomu, obitelji opstaju i funkcioniraju – ne savršeno, jer ni jedna obitelj nije savršena, ali upravo je u tome čar takve zajednice: usprkos svim manama zajednica ostaje na okupu i kroz zajednički trud, ljubav i vjeru nastavlja se odupirati stereotipizaciji digitalnoga doba.
